Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2937/20 (M. U., Ž. U., M. U., M. U., D. U., Đ. A. i S. Ć.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Eksproprijacija
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2937/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2937/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mile Ubović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mile Ubović, Željko Ubović, Mićo Ubović, Milorad Ubović, Drago Ubović, Đurađ Aćić i Slavka Ćulum protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 027458 19 Rev od 28. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 027458 16 Gž od 11.

decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 027458 13 P od 30. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Ubović, Željko Ubović, Mićo Ubović, Milorad Ubović, Drago Ubović, Đurađ Aćić i Slavka Ćulum (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Simo J. Tošić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 11. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 027458 19 Rev od 28. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 027458 16 Gž od 11. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 027458 13 P od 30. novembra 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tužena (Federacija BiH) da im preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude ili u nemogućnosti predaje u posjed da apelantima, na ime naknade materijalne štete za uništenu porodičnu kuću sa gospodarskim objektima i za ukupnu višegodišnju izgubljenu dobit usljed nekorištenja zemljišta, njiva i livada za period od 1997. do 2014. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužena 14. maja 1998. godine donijela Odluku o izgradnji Središta za borbenu obuku Vojske FBiH (u čijim granicama se nalaze parcele apelanta), a kojom je objavljen javni interes za eksproprijaciju zemljišta u privatnom vlasništvu koje će biti obuhvaćeno izgradnjom. Vrhovni sud je naveo i da je tužena na osnovu rješenja Vlade Federacije BiH od 6. oktobra 1998.godine ušla u posjed nekretnina koje su bile predmet objave po općem interesu za eksproprijaciju, prije nego što je i jedno rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno. Vrhovni sud je naveo da je tužena 6. novembra 2003. godine donijela Odluku kojom prestaje opšti interes nad dijelom prostora poligona Središta za borbenu obuku na području općine Glamoč. Vrhovni sud je naveo da je osnovom vještačenja po vještaku geodetske struke utvrđeno da se dio predmetnih nekretnina apelanata nalaze u granicama tadašnjeg vojnog poligona, a dio se nalazi izvan tog područja. Vrhovni sud je nadalje naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili reivindikacioni zahtjev apelanata, s obzirom na utvrđene činjenice da predmetne nekretnine nisu u posjedu tužene i da su nalaze u faktičkoj vlasti apelanata. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilna odluka nižestepenih sudova i u pogledu potraživane naknade štete. Vrhovni sud je naveo da, u odnosu na odštetni zahtjev za uništenje predmetnih građevinskih objekata osnovom provedenog vještačenja po vještaku građevinske struke, proizlazi da su objekti u potpunosti uništeni. Međutim, tim vještačenjem, a niti drugim provedenim dokazima, apelanti nisu dokazali da je šteta na njihovim objektima nastala radnjama tužene, niti su dokazali uzročnu vezu između samog čina ulaska tužene u posjed predmetnih nekretnina i nastale štete, a na apelantima je bio teret dokazivanja tih činjenica kao pretpostavki odštetne odgovornosti. Stoga je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva pravno utemeljena, jer iz sadržaja odredbi članova 7. stav 1., 102. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku proizilazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Vrhovni sud je naveo i da, prema stanju spisa predmeta, u postupku koji je prethodio reviziji, apelanti nisu predlagali niti provodili dokaze na okolnosti: na koji način su iskorištavali predmetno poljoprivredno zemljište do ulaska tužene u posjed, koje su poljoprivredne kulture uzgajali i koje prihode od takvog iskorištavanja su imali. Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu dokazali postojanje pravno relevantnih činjenica od kojih zavisi osnovanost zahtjeva izgubljene koristi zbog nekorištenja zemljišta njiva i livada za navedeni period.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju odluka u predmetnom postupku, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-1655/20 od 4. juna 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2937/20 (M. U., Ž. U., M. U., M. U., D… | Sudska praksa | Aktio