Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2176/20 (M.Č.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2176/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2176/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M.Č., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.Č.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku broj 49 0 P 040921 18 Gž od 10. listopada 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Kiseljaku broj 49 0 P 040921 17 P od 17. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M.Č. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojega zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokoga, podnio je 25. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 040921 18 Gž od 10. listopada 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Kiseljaku broj 49 0 P 040921 17 P od 17. srpnja 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-7594/18 od 13. veljače 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Kantonalnoga suda od 10. listopada 2018. godine jer je postupak po izjavljenoj reviziji protiv osporene presude bio u toku. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 49 0 P 040921 18 Rev od 1. travnja 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, naloženo je apelantu da tužitelju (V.G.) preda u posjed zemljište, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, te da ukloni na ovome dijelu postavljenu coklu-potporni betonski zid sa žičanom metalnom ogradom i vrati u prvobitno stanje, te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u određenome iznosu.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je među parničnim strankama sporno da li je apelant izgradio novu ogradu po liniji ranije postavljene ograde. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud iz iskaza saslušanih svjedoka (V.S., L.Z., M.G. i M.V.) utvrdio da je postojala ranija ograda, da je supruga tužitelja bila pozvana i prisutna prije izgradnje nove ograde, da nijedan svjedok nije potvrdio da je tijekom gradnje nove ograde tužitelj ili supruga tužitelja bila prisutna, osim što je to izjavio svjedok D.B. Kantonalni je sud istakao da prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz ovoga svjedoka, iz razloga što je isti u suprotnosti sa provedenim materijalnim dokazima. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud uvidom u zahtjev M.G. građevinskoj inspekciji Općine Kiseljak od 4. kolovoza 2017. godine utvrdio da je ista reagirala prilikom postavljanja nove ograde, osporavajući liniju kojom se ista postavlja. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud zaključio da supruga tužitelja (M.G.) jeste bila prisutna prije izgradnje nove ograde na licu mjesta, međutim da ista nije bila prisutna niti je pozvana, kao niti tužitelj, prilikom postavljanja orijentira za novu ogradu i izvođenje radova, odnosno da nije dala suglasnost za liniju kada je postavljena nova ograda. Kantonalni je sud istakao da prvostupanjski sud nije mogao prihvatiti niti prigovor dosjelosti istaknut od strane apelanta, u kojem je tvrdio da je sporna površina bila u posjedu apelanta, a ranije u posjedu prednika apelanta. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud taj prigovor cijenio neutemeljenim, što potvrđuje i iskaz svjedoka M.V., koji je bio izvođač radova, da su postavljeni orijentiri pružanja pravca ograde, ali da prilikom postavljanja tih orijentira nije bio prisutan tužitelj niti njegova supruga, te da je prilikom izgradnje nove ograde izvršio promjenu na štetu posjeda tužitelja. Kantonalni sud je istakao da je čl. 126. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenomu posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanje, te da je čl. 127. st. 1. istoga zakona propisano da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovome posjedu. Kantonalni je sud istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, a da je tijekom postupka dokazano da je dio parcele u posjedu apelanta. Kantonalni je sud istakao da je neutemeljen prizivni navod da je presuda nezakonita zbog činjenice da nije izveden dokaz saslušanjem predloženoga svjedoka (I.V.) od strane apelanta. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud navedenoga svjedoka poziva dva puta na adresu koju je naveo apelant, i da su pošiljke vraćene sudu sa naznakom da je isti nepoznat te da se odselio. Kantonalni je sud istakao da iz zapisnika sa glavne rasprave od 26. lipnja 2018. godine, kada je sud svojim rješenjem odlučio da se predloženi dokaz neće provoditi, jasno proistječe da apelant ni tada nije znao točnu adresu tog svjedoka, i da se nije protivio takvome rješenju suda.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je „proizvoljno utvrđenje Kantonalnoga suda u obrazloženju drugostupanjske odluke da je prvostupanjski sud pravilno cijenio izvedene dokaze“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očite proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2176/20 (M.Č.) | Sudska praksa | Aktio