Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-118/19 (V. G.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-118/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 118/19, rješavajući apelaciju Vesne Galić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vesne Galić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Vrhovnim sudom Republike Srpske povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 021901 18 U od 13.
decembra 2018. godine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 021901 18 U od 13. decembra 2018. godine u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantkinji Vesni Galić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji Vesni Galić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Galić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 021901 18 U od 13. decembra 2018. godine zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vesna Galić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke podnijela je 8. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021901 18 U od 13. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala) zatraženo je 1. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 7. jula 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Fond i Filijala nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu, Filijala je donijela Rješenje broj 1023771658 od 28. jula 2009. godine kojim je apelantkinji priznato pravo na starosnu penziju počev od 18. juna 2009. godine u iznosu od 345,30 KM mjesečno.
Tok predmetnog postupka (ponovnog određivanja starosne penzije apelantkinji)
6. Filijala je, rješavajući po službenoj dužnosti, donijela Rješenje broj 1023771658 od 29. februara 2012. godine kojim je apelantkinji ponovo određena starosna penzija počev od 1. februara 2010. godine u iznosu od 230,00 KM mjesečno.
7. Apelantkinja je podnijela žalbu protiv rješenja Filijale, koja je odbijena Rješenjem Fonda broj 1023771658 od 15. februara 2013. godine.
8. Apelantkinja je protiv rješenja Fonda podnijela tužbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 110 U 011643 13 U od 30. juna 2014. godine kojom je uvažio tužbu, poništio osporeno rješenje Fonda i odredio da ta presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt.
9. Filijala je, rješavajući u izvršenju gore navedene presude Okružnog suda, donijela Rješenje broj [JMB uklonjen] od 25. maja 2017. godine kojim je apelantkinji određen novi iznos penzije počev od 1. februara 2010. godine u iznosu od 230,06 KM mjesečno. Takođe je rješenjem određeno da od datuma u 2013, 2014. i 2015. godini preciziranih u izreci tog rješenja penzija iznosi određene novčane iznose takođe precizirane u izreci tog rješenja.
10. Apelantkinja je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, koju je Fond odbio kao neosnovanu Rješenjem broj 1023771658 od 24. novembra 2017. godine.
Osporena presuda
11. Apelantkinja je podnijela tužbu protiv rješenja Fonda, koja je odbijena Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 021901 18 U od 13. decembra 2018. godine.
12. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantkinja podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda i da je postupak po tom zahtjevu u toku. Napomene u vezi s postupkom utvrđivanja preplate novčanog primanja iz PIO
13. U međuvremenu je Filijala donijela Rješenje broj RP 91-47 od 17. aprila 2012. godine kojim je utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala u periodu od 1. februara 2010. do 29. februara 2012. godine isplaćena apelantkinji u ukupnom iznosu od 2.918,51 KM. Rješenjem je određeno da je taj iznos apelantkinja obavezna vratiti Fondu, a da se vraćanje tog iznosa vrši obustavljanjem od 25% od prve naredne apelantkinjine penzije po konačnosti tog rješenja, sve dok se ne namiri preplaćeni iznos i Fond u cijelosti obešteti.
14. U daljnjem toku tog postupka Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 009966 13 Uvp od 21. maja 2015. godine kojom je uvažio zahtjev Fonda za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 009966 12 U od 18. septembra 2013. godine i tu presudu (kojom je uvažena apelantkinjina tužba i poništeno Rješenje Fonda broj 1896/12 od 20. juna 2012. godine kojim je odbijena apelantkinjina žalba protiv prvostepenog rješenja Filijale od 17. aprila 2012. godine) preinačio tako što je odbio apelantkinjinu tužbu.
15. Nakon toga, Fond je donio Rješenje broj O-220/2017-141 od 26. maja 2017. godine kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka okončanog Rješenjem Fonda broj 1896/12 od 20. juna 2012. godine, te je uvažena apelantkinjina žalba, poništeno Rješenje Filijale broj RP 91- 47 od 17. aprila 2012. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak te je određeno da se poništavaju sve sprovedene izvršne radnje na apelantkinjinoj penziji.
16. Međutim, nakon toga Filijala je donijela Zaključak broj RP-1002/2017-51 od 16. januara 2018. godine kojim je prekinut postupak izvršenja Rješenja Fonda broj O-220/2017- 141 od 26. maja 2017. godine i određeno da će se postupak nastaviti nakon što se završi upravni spor protiv Rješenja Fonda broj 1023771658 od 24. novembra 2017. godine (donesenog u postupku ponovnog određivanja starosne penzije apelantkinji). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, tvrdeći da joj je, shodno relevantnim propisima, penzija trebala biti umanjena od 29. februara 2012. godine, a ne od 1. februara 2010. godine, kako je to učinjeno u konkretnom slučaju. Apelantkinja ukazuje da su usljed osporenih odluka donesene i odluke o utvrđivanju preplate primanja iz PIO i da „osjeća egzistencijalni strah“ jer ničim nije doprinijela da dođe do preplate penzije, već da je to posljedica osporenih odluka, kojima je, prema njenom mišljenju, njena penzija nezakonito umanjena od 1. februara 2010. godine. Pored toga, apelantkinja navodi da je predmetni postupak ponovnog određivanja starosne penzije pokrenut prije više od osam godina „i ne zna se kada će biti okončan“, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i traži naknadu nematerijalne štete po tom osnovu.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud ostaje pri obrazloženju osporene presude i smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi da su joj tom presudom povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Takođe smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, Okružni sud navodi da je apelantkinjinu tužbu primio 11. januara 2018. godine, a da je osporenu odluku donio 13. decembra 2018. godine, dakle u roku od 11 mjeseci, što predstavlja odlučivanje u primjerenom roku. Okružni sud takođe ukazuje da je protiv te presude apelantkinja 8. januara 2019. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje te presude i da se predmet od 6. februara 2019. godine nalazi na rješavanju pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
V.Relevantni propisi
19. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Rok za izdavanje rešenja Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtev odbijen.
20. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 48.
Sud će primjeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
21. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na osporenu presudu
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u konkretnom slučaju kojom je apelantkinja osporila Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 021901 18 U od 13. decembra 2018. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
25. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
26. Član 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
27. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju, apelantkinja ukazala na povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, i to u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava u odnosu na osporenu Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 021901 18 U od 13. decembra 2018. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, prema stanju spisa, postupak o predmetu apelacije u toku pred Vrhovnim sudom, koji još nije donio odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda.
28. Dalje, Ustavni sud podsjeća da relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske predviđaju mogućnost da se protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava ili povrede procesnog prava koja je mogla da bude od uticaja na rješenje stvari. Zbog toga je u konkretnom slučaju apelacija preuranjena jer je podnesena prije odluke nadležnog suda o izjavljenom pravnom lijeku. Nakon donošenja odluke o zahtjevu za vanredno preispitivanje, nezavisno od vrste te odluke, apelantkinja ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8 Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
29. Imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku
30. Prema članu 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
31. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni postupak nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum
32. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak, na čiju nerazumnu dužinu u smislu člana 6 Evropske konvencije apelantkinja ukazuje, odnosi na ponovno određivanje apelantkinjine starosne penzije, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni postupak započet 29. februara 2012. godine kada je Filijala donijela rješenje o ponovnom određivanju starosne penzije za apelantkinju i da je taj postupak još u toku pred Vrhovnim sudom po apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 021901 18 U od 13. decembra 2018. godine (kojom je odbijena apelantkinjina tužba protiv rješenja Fonda kojim je odlučeno o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja Filijale donesenog u ponovnom postupku u konkretnom predmetu). Dakle, iz navedenog proizlazi da predmetni postupak traje više od osam godina i šest mjeseci i da još uvijek nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. Analiza dužine trajanja postupka
38. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut zbog ponovnog određivanja apelantkinjine starosne penzije, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Ustavni sud zapaža i da je postupak od velikog značaja za apelantkinju budući da je riječ o starijoj osobi, te naročito imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da od ishoda ovog postupka zavisi ishod postupka utvrđivanja preplate novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja na apelantkinju, u kojem su, kako to takođe proizlazi iz dostavljene dokumentacije, već preduzete određene izvršne radnje obustavljanjem jednog dijela apelantkinjine penzije.
39. Ocjenjujući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantkinja u konkretnom predmetu nije podnosila žalbu, odnosno tužbu zbog ćutanja administracije. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe, odnosno tužbe zbog ćutanja administracije, te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, odnosno Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek trebaju koristiti s ciljem ubrzanja upravnog postupka, odnosno upravnog spora (mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tačka 42 i, mutatis mutandis, Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. januara 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Međutim, Ustavni sud ukazuje da nekorišćenje mogućnosti (dakle, mogućnosti ali ne i obaveze) koje je zakon apelantkinji dao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o apelantkinjinom zahtjevu jer je zakonom propisana izričita obaveza nadležnih organa da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, st. 28 i 36, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. U vezi s ponašanjem organa uprave i redovnih sudova Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da se radi o sistemskom problemu. Naime, u tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je, nakon što je predmetni postupak započet po službenoj dužnosti 29. februara 2012. godine donošenjem rješenja prvostepenog organa, drugostepeni organ uprave, odlučujući o žalbi protiv tog prvostepenog rješenja, odluku donio u roku od godinu dana, a da je Okružni sud, odlučujući o tužbi protiv tog drugostepenog rješenja, u prvom setu postupka odluku donio u roku od godinu i četiri mjeseca (30. juna 2014. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave, nakon što mu je predmet vraćen na ponovni postupak, odluku u drugom setu postupka pred tim organom donio u roku od skoro tri godine, a Ustavni sud ne nalazi nikakvo opravdanje za toliko dugo trajanje postupka pred prvostepenim organom u konkretnom predmetu koji je od velikog značaja za apelantkinju, niti tako nešto proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Zatim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni organ uprave odluku u drugom setu postupka donio u roku od nekoliko mjeseci, a Okružni sud u roku od godinu dana, dok postupak pred Vrhovnim sudom (pred kojim se prema odgovoru Okružnog suda predmet nalazi od 6. februara 2019. godine – dakle više od godinu i sedam mjeseci), kako to proizlazi iz činjenica predmeta, još uvijek traje i nije izvjesno kada će biti okončan. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u domaćem pravnom sistemu ne postoji pravno sredstvo kojim bi apelantkinja u ovoj fazi mogla ubrzati trajanje postupka pred Vrhovnim sudom povodom rješavanja njenog zahtjeva za preispitivanje presude Okružnog suda. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve naprijed navedene faktore, kao i činjenicu da predmetni postupak, posmatrano u cjelini, traje više od osam godina i šest mjeseci i da još uvijek nije okončan, niti je izvjesno kada će to biti, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, zaključuje da nema valjanog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje toliko dugo, što se u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju prvostepenog organa uprave koji u drugom setu postupka pred tim organom nije vodio postupak na način kako je propisano Zakonom o upravnom postupku (članom 14), te u određenoj mjeri i ponašanju redovnih sudova, koji prilikom postupanja u konkretnom predmetu nisu imali u vidu činjenice iz kojih proizlazi da je ovaj predmet od izuzetne važnosti za apelantkinju i da što hitnije treba biti okončan.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stava (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku apelantkinji treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
44. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak ponovnog određivanja starosne penzije apelantkinji traje više od osam godina i šest mjeseci i još uvijek nije okončan (a od velikog je značaja za apelantkinju koja je starije životne dobi i od kojeg postupka zavisi i ishod postupka utvrđivanja eventualne preplate novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja za apelantkinju), što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret prvostepenom organu uprave koji u drugom setu postupka pred tim organom nije vodio postupak na način kako je to propisano Zakonom o opštem upravnom postupku, a u manjoj mjeri i redovnim sudovima koji prilikom postupanja u konkretnom predmetu nisu imali u vidu činjenice iz kojih proizlazi da je ovaj predmet od izuzetne važnosti za apelantkinju i da što hitnije treba biti okončan.
46. Na osnovu 18 stav (3) tačka l), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević