Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2821/20 (D. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2821/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2821/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Dinela Berbo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dinela Berbo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 240509 19 Rev od 1. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 240509 14 Gž od 18. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 240509 12 P od 7. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dinela Berbo (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Galiba Hrvačić - Karačić advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 240509 19 Rev od 1. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 240509 14 Gž od 18. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 240509 12 P od 7. jula 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je vlasnica nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude, površine 388 m2, u koju nekretninu ulazi i dio zemljišta preciziran u prvostepenoj presudi, površine 119 m2 i upisan kao vlasništvo apelantkinje u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sarajevu, te da je dužan tuženi (B.K.) trpjeti da se, u skladu sa predmetnom presudom, uspostavi posjedovno stanje u korist apelantkinje na navedenom dijelu zemljišta prema skici i nalazu ovlaštenog sudskog vještaka geodetske struke. Obavezana je apelantkinja da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka (osnovom nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke) utvrđeno da sporni dio parcele u površini od 119 m2 pripada parceli koja je u posjedu i vlasništvu tuženog, a koja graniči sa parcelom koja pripada apelantkinji. Dalje, da stanje na terenu u pogledu granice predmetnih parcela odgovara stanju koje je evidentirano u katastarskom operatu Općine Centar, ali da stvarne površine parcela koje posjeduju apelantkinja i tuženi ne odgovaraju površini koja je upisana u katastru (pri čemu je evidentirana greška prilikom izrade i uspostave baze podataka katastra nekretnina, a koju grešku je katastar Općine Centar dužan da otkloni). Vrhovni sud je naveo da ovakva činjenična utvrđenja nižestepenih sudova opravdavaju njihov zaključak da se ne može utvrditi postojanje prava vlasništva apelantkinje na spornom dijelu zemljišta ukupne površine 119 m2 kao dijela njene nekretnine, jer je utvrđeno da ovaj sporni dio nekretnine pripada parceli koja je u posjedu i vlasništvu tuženog. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantkinja jeste tokom postupka dokazala da je u zemljišnim knjigama površina parcele koja je njeno vlasništvo veća od one površine koju ona stvarno ima u naravi, ali da ta činjenica nema pravni značaj da se utvrdi pravo vlasništva na spornoj površini parcele tuženog, jer apelantkinja nije dokazala vlasništvo spornog dijela zemljišta, niti joj je ta sporna površina ikada predata u posjed. Vrhovni sud je takođe naveo da su, kada se tužbeni zahtjev odnosi upravo na dio nekretnine unutar granica katastarske i zemljišnoknjižne parcele koja se vodi kao vlasništvo i posjed tuženog, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nema valjanog pravnog osnova da se udovolji tužbenom zahtjevu u smislu odredbe člana 38. stav (1) Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (kojom je propisano sticanje prava vlasništva pravnim poslom). Vrhovni sud je ukazao da se, u konkretnom slučaju, navedena odredba primjenjuje na osnovu odredbe člana 372. Zakona o stvarnim pravima (kojom je propisano da će se postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva, koji su započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu predmetnog zakona, okončati po odredbama tih propisa).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su pogrešno tužbeni zahtjev okarakterisali kao „navodu ispravku greške prilikom uspostave katastarskih čestica“. Apelantkinja, nasuprot tome, ističe da je pravni osnov na kojem je zasnovala svoj tužbeni zahtjev ustvari „sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla“ što redovni sudovi nisu cijenili, niti su primijenili relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koju se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koju se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević