Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2857/20 (Opština Bratunac)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2857/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2857/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Opština Bratunac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Bratunac protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Rs 021717 19 Rsž od 18. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Bratunac (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 5. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 Rs 021717 19 Rsž od 18. juna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezana je apelantkinja da tužiocima (Z.S., M.V., S.Ć., G.L., M.V., V.S. i G.J.) isplati naknadu štete zbog uskraćivanja prava na korišćenje godišnjeg odmora za 2017. godinu u iznosima preciziranim izrekom osporene presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, kao i da im isplati troškove postupka u određenom novčanom iznosu i da im plati troškove žalbenog postupka u određenom novčanom iznosu. Odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca da se obaveže apelantkinja da im, za vremenski period preciziran izrekom prvostepene presude, isplati razliku plate u određenom novčanom iznosu na ime uvećanja osnovne plate po osnovu rada noću i rada u dane državnih i vjerskih praznika i prekovremenog rada.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da ne prihvata zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti zahtjeva tužilaca za naknadu štete po osnovu onemogućavanja korištenja godišnjeg odmora. Okružni sud je naveo da u spisu predmeta nema dokaza da je apelantkinja omogućila tužiocima korišćenje godišnjeg odmora za 2017. godinu, u prilog kojoj tvrdnji je i činjenica da apelantkinja tužiocima nije izdala rješenja o korišćenju godišnjeg odmora. Okružni sud je u vezi s tim naveo da, budući da apelantkinja osporava ovu činjenicu, to je na strani apelantkinje (shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku) bilo da dokaže ove navode, što ona nije učinila. Okružni sud je naveo da, dakle, apelantkinja nije dokazala da je omogućila tužiocima korišćenje godišnjeg odmora za 2017. godinu, te je bila dužna da izda rješenja za korišćenje godišnjeg odmora za svakog tužioca ponaosob i da im omogući korišćenje istog u skladu sa njihovim rasporedom rada. Okružni sud je ukazao da se, shodno naprijed navedenom, u konkretnom slučaju ne raspravlja o pravu na isplatu regresa, na koje bi tužioci imali pravo da su koristili godišnji odmor, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Okružni sud je zaključio da tužioci, imajući u vidu naprijed navedeno, shodno odredbama člana 88. stav (3) Zakona o radu (kojim je propisano da radnik ima pravo na naknadu štete za nekorištenje godišnjeg odmora ako krivicom poslodavca, u cijelosti ili djelimično, ne iskoristi godišnji odmor) imaju pravo na naknadu štete za nekorištenje godišnjeg odmora za 2017. godinu, u visini prosječne plate za svakog od njih ponaosob, ostvarene u prethodna tri mjeseca, srazmjerno dužini neiskorištenog godišnjeg odmora. Okružni sud je takođe naveo da je visinu naknade štete izračunao vještak ekonomske struke D.Dž., kojem nalazu i mišljenju je sud poklonio svoje povjerenje, pa je usvojio tužbeni zahtjev tužilaca u predmetnom dijelu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo kada je tužiocima priznao pravo na naknadu štete zbog uskraćivanja prava na korišćenje godišnjeg odmora za 2017. godinu jer „relevantnim materijalnopravnim odredbama nije predviđena obaveza poslodavca da donese posebno rješenje kojim se radniku odobrava korišćenje godišnjeg odmora“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelantkinja nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević