Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2254/20 (S. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Sloboda kretanja
- Krivični postupak
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2254/20
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2254/20, rješavajući apelaciju Slobodana Samardžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Samardžije podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Zenici br. 43 0 K 180921 20 Kv 6 od 22. juna 2020. godine i 43 0 K 180921 20 K od 11. juna 2020. godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Samardžije podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Zenici br. 43 0 K 180921 20 Kv 6 od 22. juna 2020. godine i 43 0 K 180921 20 K od 11. juna 2020. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 43 0 K 180921 20 Kv 6 od 22. juna 2020. godine i 43 0 K 180921 20 K od 11. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kpp od 24. januara 2020. godine apelantu odredio pritvor u trajanju od mjesec dana (od 22. januara do 22. februara 2020. godine) zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa članom 33. KZFBiH, iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kv 2 od 20. februara 2020. godine apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koji je trajao od 22. februara do 22. aprila 2020. godine.
7. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva, sudija za prethodno saslušanje Općinskog suda je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kps od 16. aprila 2020. godine apelantu ukinuo pritvor i izrekao mjere zabrane, i to: mjeru zabrane napuštanja prebivališta preciziranog u rješenju, mjeru privremenog oduzimanja putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava i mjeru zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH, te je apelantu naređeno da se javlja u Policijsku stanicu Sokolac svakog ponedeljka, četvrtka i u subotu u 08.00 sati. Protiv donesenog rješenja žalbu je izjavila apelantova braniteljica u kojoj je, između ostalog, ukazala da bi zbog pandemije COVID-19 ostavljanje na snazi mjere obaveze javljanja u PS Sokolac tri puta sedmično moglo štetno utjecati na apelanta i druga lica. Stoga je predloženo da se osporeno rješenje ukine ili preinači tako da se apelantu ukinu mjere zabrane napuštanja boravišta i mjera obaveze javljanja u PS Sokolac.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 180921 20 Kv 5 od 27. aprila 2020. godine uvažena je žalba apelantove braniteljice i Rješenje broj 43 0 K 180921 20 Kv 5 od 27. aprila 2020. godine je preinačeno tako što su apelantu izrečene mjere zabrane: privremeno oduzimanje putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH, a upozoren je da, ukoliko bude prekršio navedene mjere zabrane, rizikuje da mu sud umjesto mjera zabrane odredi mjeru pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te je određeno da će navedene mjere trajati do pravomoćnog okončanja postupka, a u slučaju da apelantu bude izrečena kazna zatvora za predmetno krivično djelo, da će mjere zabrane trajati do njegovog upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Za izvršenje navedenih mjera zabrane zadužena je PU Istočno Sarajevo, PS Sokolac i Granična policija BiH.
Postupak donošenja osporenih rješenja
9. Općinski sud je, odlučujući o kontroli potrebnosti izrečenih mjera zabrane, vanraspravno, 11. juna 2020. godine donio Rješenje broj 43 0 K 180921 20 K kojim je utvrđeno da su i dalje potrebne mjere zabrane, i to: privremeno oduzimanje putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH, koje su apelantu izrečene Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 180921 20 Kps od 16. aprila 2020. godine, izmijenjenog rješenjem od 27. aprila 2020. godine. Apelant je upozoren da ukoliko bude prekršio navedene mjere zabrane, rizikuje da mu sud umjesto mjera zabrane odredi mjeru pritvora. Određeno je da će mjere zabrane trajati do pravomoćnog okončanja postupka, a u slučaju da apelantu bude pravomoćno izrečena kazna zatvora, mjere zabrane će trajati do njegovog upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Za izvršenje navedenih mjera zabrane zaduženi su PU Istočno Sarajevo, PS Sokolac i Granična policija BiH.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, na osnovu člana 140b. stav 6. ZKPFBiH, sud obavezan izvršiti kontrolu potrebnosti izrečenih mjera svaka dva mjeseca, te da, u konkretnom slučaju, s obzirom na fazu postupka u kojoj se nalazi, kontrolu vrši postupajući sudija. Navedeno je da zakonom nije uspostavljena obaveza da se o navedenom održi ročište ili da se traži prethodno izjašnjenje stranaka i branioca. Naime, ukazano je da stranke i branilac mogu svoje prijedloge povodom navedenog nesmetano dostaviti sudu, ali sud nema obavezu da, kada odlučuje o kontroli potrebnosti mjera zabrane, o tome traži izjašnjenje stranaka ili održi posebno ročište. Takva obaveza ne postoji čak ni kod kontrole opravdanosti pritvora. Općinski sud je također naveo da je na glavnom pretresu od 10. juna 2020. godine apelant priznao izvršenje djela u cijelosti te je u odnosu na njega postupak okončan. Općinski sud je naveo da je, cijeneći sve naprijed navedene okolnosti, došao do zaključka da i dalje postoji potreba primjene izrečenih predmetnih mjera zabrane prema apelantu jer iz stanja spisa proizlazi da je apelant nepravomoćno osuđen za predmetno krivično djelo na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Kako je navedeno u rješenju, krivični postupak protiv apelanta još nije pravomoćno okončan, pa je sud ocijenio da su nepromijenjeni razlozi kojima se sud rukovodio pri donošenju ranijih, pravomoćnih rješenja kojima je apelantu odredio mjere zabrane, odnosno da su te mjere i dalje potrebne.
11. Odlučujući o žalbi apelantove braniteljice, Općinski sud – vijeće je 22. juna 2020. godine donio Rješenje broj 43 0 K 180921 20 Kv 6 kojim je žalba odbijena kao neosnovana te je osporeno rješenje potvrđeno. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je vijeće u svemu podržalo razloge i stavove iz prvostepenog rješenja. Ocijenjeno je da su u tom rješenju dati jasni razlozi na kojima je ono zasnovano, kako je pravilno i naveo prvostepeni sud, jer krivični postupak još nije pravomoćno okončan, zbog čega su nepromijenjeni razlozi kojima se sud rukovodio pri donošenju ranijih pravomoćnih rješenja kojima je apelantu odredio mjere zabrane, odnosno da su te mjere i dalje potrebne.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine te iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pojašnjava da mu je pritvor ukinut 16. aprila 2020.godine kada su određene mjere zabrane te da je 10. juna 2020. godine na glavnom pretresu priznao izvršenje krivičnog djela u cijelosti i da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Smatra da je Rješenje broj 43 0 K 180921 20 K od 11. juna 2020. godine ne sadrži obrazloženje razloga za dalje trajanje mjera zabrane. Navodi da Općinski sud nije dispozitivom Rješenja broj 43 0 K 180921 20 K od 11. juna 2020. godine utvrdio da i dalje postoji potreba za mjerom zabrane putovanja iz člana 140. ZKPBiH, nego isključivo apelantu produžava mjere zabrane propisane kao dodatne članom 140. stav 2. ZKPFBiH, i to: privremeno oduzimanje putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava i korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH. Evidentno je da je u apelantovom predmetu proizvoljno primijenjeno pravo, imajući u vidu određivanje mjera zabrane koje su ZKPFBiH propisane kao dodatne, a da mu pri tome nije izrečena mjera zabrane koja je propisana kao glavna. Pojašnjava da to što je krivično vijeće Općinskog suda apelantu odredilo mjere zabrane koje su ZKPFBiH propisane samo kao dodatne čini osporena rješenja nezakonitim jer na Rješenje broj 43 0 K 180921 20 Kv 5 od 27. aprila 2020. godine apelantova odbrana nije imala pravo žalbe. Dalje, apelant smatra da je povrijeđeno njegov pravo na odbranu zbog stava suda da ne postoji obaveza da se prilikom kontrole izrečenih mjera zabrane obavijeste stranke i branilac. Smatra da je ovaj stav suprotan članu
5. Evropske konvencije. Apelant je zatražio i naknadu troškova sastavljanja apelacije. b)Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud i Tužilaštvo su i istakli da donesenim rješenjima nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao te da su navodi iz apelacije neosnovani. V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odjeljak 4. Mjere zabrane Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140b. st. (1), (3), (5) i (6) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
Član 140e.
Izvršenje mjera zabrane (1) Rješenje kojim se izriče mjera zabrane napuštanja boravišta dostavlja se i organu koji izvršava mjeru.
(2) Rješenje kojim se izriče mjera zabrane putovanja dostavlja se i graničnoj policiji, a privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice unijet će se u Glavni centar za obradu podataka.
(3) Mjere zabrane napuštanja boravišta, zabrane putovanja, zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja, zabrane sastajanja sa određenim osobama i privremenog oduzimanja vozačke dozvole izvršava policijski organ.
(4) Mjeru obaveze osumnjičenog ili optuženog da se povremeno javlja određenom organu izvršava policijski organ ili organ kojem se osumnjičeni ili optuženi mora javljati.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
20. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.
21. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, stav 92).
22. Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije s vanjskim svijetom. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 4). Također, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode.
23. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantu izrečene Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 180921 20 Kps od 16. aprila 2020. godine, izmijenjenim rješenjem od 27. aprila 2020. godine, za koje je osporenim rješenjima utvrđeno da su i dalje potrebne, i to da mu se privremeno oduzimaju putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH, Ustavni sud nalazi da navedene mjere po svom sadržaju i posljedicama koje iz njih proizlaze ne predstavljaju mjere lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, stav 30. dostupna na www.ustavnisud.ba).
24. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda 43 0 K 180921 20 Kv 6 od 22. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 22. juni 2020. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 6. juli 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane povrijeđeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
29. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
30. Ustavni sud nalazi da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu.
31. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
32. U konkretnom slučaju apelant osporava da su izrečene mjere utemeljene u domaćem zakonu i da su u službi legitimnog cilja – osiguranja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Apelant smatra da su osporena rješenja proizvoljna, odnosno da ne sadrže stvarne i individualizirane razloge u prilog zaključku da je potrebno i dalje održati na snazi izrečene mjere zabrane. Stoga, proizlazi da se suština apelantovih navoda odnosi na pitanje pravične ravnoteže između apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja – osiguranje apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se protiv apelanta vodi krivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, u vezi sa članom 33. KZFBiH. Dalje, da su apelantu, na prijedlog Tužilaštva, umjesto pritvora izrečene mjere zabrane, i to Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kv 5 od 16. aprila 2020. godine, koje je preinačeno Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 180921 20 Kv 5 od 27. aprila 2020. godine, te su apelantu izrečene mjere zabrane, i to: privremeno oduzimanje putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH, a upozoren je da, ukoliko bude prekršio navedene mjere zabrane, rizikuje da mu sud umjesto mjera zabrane odredi mjeru pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Određeno je da će navedene mjere trajati do pravomoćnog okončanja postupka, a u slučaju da apelantu bude izrečena kazna zatvora za predmetno krivično djelo, da će mjere zabrane trajati do njegovog upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Dakle, iz sadržaja izrečenih mjera apelantu proizlazi da mu nije zabranjeno napuštanje boravišta, već da mu je izrečena mjera zabrane putovanja, koja je propisana u članu 140. stav (2) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 140. ZKP-a propisana mogućnost izricanja mjere zabrane napuštanja boravišta i mjere zabrane putovanja, te da je stavom (1) propisano: „Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište“, dok je u stavu (2) istog člana propisano: „U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).“ Dakle, budući da su apelantu privremeno oduzete putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, te da mu je zabranjeno korištenje lične karte za prelazak države granice BiH, proizlazi da mu je zabranjeno putovanje, te da se navedene mjere mogu izreći kao zasebna mjera, što je propisano zakonom. Ustavni sud konstatira da su mjere zabrane apelantu izrečene u vrijeme trajanja glavnog pretresa u predmetnom krivičnom postupku.
34. Ustavni sud dalje zapaža da su ove mjere zabrane propisane ZKPFBiH u poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“, gdje su članom 137. ZKPFBiH propisane mjere koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju mjere zabrane apelantu izrečene umjesto mjere pritvora jer je rješenjem od 16. aprila 2020. godine usvojen prijedlog Tužilaštva i apelantu su umjesto dotadašnje mjere pritvora izrečene navedene mjere, s ciljem osiguranja prisustva u krivičnom postupku, kao blaže u odnosu na mjeru pritvora. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPFBiH, Općinski sud je ispitao neophodnost daljnjeg trajanja mjera u postupku njihove redovne kontrole ističući da je utvrđeno da su izrečene mjere zabrane i dalje potrebne. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelant na glavnom pretresu održanom 10. juna 2020. godine u cijelosti priznao izvršenje krivičnog djela povodom kojeg se vodi predmetni krivični postupak te da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je članom 140. stav (6) ZKPFBiH propisano: „Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.“ Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, prije isteka dva mjeseca od izricanja mjera zabrane, izvršio kontrolu njihove opravdanosti i da je utvrdio da su te mjere zabrane i dalje potrebne.
35. Dakle, kako je dalje obrazloženo, Općinski sud je ocijenio da okolnosti koje su bile odlučujuće prilikom određivanja mjera zabrane (16. aprila 2020. godine) egzistiraju i dalje (u postupku kontrole njihove opravdanosti) i u tom pravcu apelantova odbrana nije iznijela niti jednu novu okolnost ili činjenicu koja bi opravdala njihovo ukidanje. Stoga, Ustavni sud smatra da je kontrola izrečenih mjera zabrane apelantu izvršena u skladu sa zakonom.
36. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.
37. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu posljedica postupka koji se protiv njega vodi, da je predmet u završnoj fazi i da je sud ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, što je obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te izrečene mjere zabrane ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim općenitog neslaganja s izrečenim mjerama, nije zapravo ničim ukazao na „pretjeran teret“ koji trpi uslijed izrečenih mjera. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane, postoji obaveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti ih ukoliko nađe da za njih više ne egzistiraju razlozi, odnosno da ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su osporena rješenja zasnovana na relevantnim odredbama ZKPFBiH, kada je sud u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovo egzistiranje.
40. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević