Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7641/18 (A.P. i J.M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Pristup sudu
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7641/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-7641/18, rješavajući apelaciju A.P i J.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.P i J.M. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 021770 18 Gž od 10. maja 2018. godine i S1 3 P 021770 16 P od 26. januara 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A.P iz Istočnog Sarajeva i J.M. iz Foče (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021770 18 Rev od 19. oktobra 2018. godine i presuda Suda BiH br. S1 3 P 021770 18 Gž od 10. maja 2018. godine i S1 3 P 021770 16 P od 26. januara 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda, zastupnik apelanata je 2. i 3. septembra 2020. godine dostavio punomoći za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4328/18 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli 30. jula 2018. godine protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 021770 18 Gž od 10. maja 2018. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred revizionim vijećem Suda BiH povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Suda BiH.
3. Apelanti su shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-4328/18, nakon donošenja odluke o reviziji Suda BiH koji je rješenjem broj S1 3 P 021770 18 Rev od 19. oktobra 2018. godine reviziju apelanata odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijeli novu apelaciju u kojoj su naveli prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime su osigurali mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Suda BiH i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Suda BiH S1 3 P 021770 18 Rev od 19. oktobra 2018. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Suda BiH broj S1 3 P 021770 18 Gž od 10. maja 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Postupak okončan osporenim odlukama
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 021770 16 P od 26. januara 2018. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili: da se utvrdi da su apelanti, u periodu od 1. maja 2013. godine do 30. aprila 2016. godine (u daljnjem tekstu: sporni period), ostvarili određeni broj sati rada duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) pa se shodno navedenom utvrđenju obavezuje Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Granična policija (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima, za sporni period, na ime naknade za prekovremeni rad isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (osnovni tužbeni zahtjev); da se utvrdi da su apelanti u spornom periodu ostvarili određeni broj sati rada duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) pa da se shodno navedenom utvrđenju obavezuje tužena da, preraspodjelom radnog vremena, izdavanjem rješenja rukovodioca tužene, odobri apelantima korištenje određenog broja slobodnih sati u roku od 15 dana od dana donošenja presude, te da se obaveže tužena da nadoknadi apelantima troškove parničnog postupka (prvi eventualni tužbeni zahtjev); da se utvrdi da su apelanti u spornom periodu ostvarili određeni broj sati rada duže od punog radnog vremena pa da se shodno navedenom utvrđenju obavezuje tužena da apelantima na ime uvećanja plaće, za rad duži od punog radnog vremena kojeg su apelanti odradili u turnusima u spornom periodu isplati određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (drugi eventualni tužbeni zahtjev); da se utvrdi da su apelanti u spornom periodu ostvarili određene brojeve sati rada duže od punog radnog vremena pa da se shodno navedenom utvrđenju obavezuje tužena da apelantima na ime uvećanja plaće, za rad duži od punog radnog vremena kojeg su apelanti odradili u turnusima u spornom periodu isplati određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka (treći eventualni tužbeni zahtjev), da se utvrdi da su apelanti u spornom periodu ostvarili određene brojeve sati rada duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) pa da se shodno navedenom utvrđenju obavezuje tužena da apelantima, na ime razlike između neisplaćene naknade za prekovremeni rad i isplaćene naknade za noćni rad, rad u neradne dane, rad nedjeljom i rad u dane državnih praznika, za sporni period isplati određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (četvrti eventualni tužbeni zahtjev). Presudom su dalje apelanti obavezani da tuženoj nadoknade troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su apelanti zaposleni kao policijski službenici kod tužene, na određenim radnim mjestima u Jedinici granične policije Hum (u daljnjem tekstu: JGP Hum). Dalje je naveo da iz Odluke o radnom vremenu za zaposlene kod tužene proizlazi da je radno vrijeme policijskih službenika JGP Hum organizirano u smjenama od 7 do 19 sati i od 19 do 7 sati. Istaknuo je da je u skladu sa aktom Uprave za administraciju, policijskim službenicima koji su obavljali poslove na graničnim prelazima i graničnom pojasu u radnu listu upisivano i računato samo vrijeme navedeno u radnom nalogu (12 sati), odnosno nije se računalo vrijeme koje je policijski službenik proveo u vožnji od sjedišta JGP do graničnog prelaza i vrijeme od graničnog prelaza do sjedišta JGP. Sud BiH je naveo udaljenosti graničnih prelaza od JGP, te da je prilikom upućivanja policijskog službenika u službu i prilikom povratka sa službe obavezno javljanje šefu smjene u organizacionoj jedinici, što je regulirano Instrukcijama o pravilima ponašanja i međusobnim odnosima policijskih službenika tužene od 8. oktobra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Instrukcije). Ukazao je da iz akta JGP Hum od 29. decembra 2017. godine, proizlazi da su apelanti na graničnim prelazima provodili po 12 radnih sati, što su i konstatirali u svojim izvještajima u radnim nalozima, te da je sav ostali ostvareni višak sati po mjesecima apelantima omogućen i oni su iskoristili kroz slobodne dane što je evidentirano u radnim listama. Dalje je ukazao da u službenim evidencijama JGP Hum ne postoji neplaćeni ili neiskorišteni višak radnih sati, tako da nesporno predmetni sati rada koji su po navodima apelanata ostvareni izvan punog radnog vremena, nisu evidentirani kod tužene. Sud BiH je citirao odredbe člana 19. stav 1. tačka a), člana 30. st. 1. i 2., člana 36. st. 1., 2. i 3. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama), odredbu člana 21. stav 1. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), odredbu člana 97. stav 1., 2. i 5. i člana 98. st. 1. i 2. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) i odredbe čl. 2. i 6. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka).
7. Sud BiH je naveo da osnovni tužbeni zahtjev sadrži utvrđujući zahtjev i zasniva se na obračunu vještakinje i utvrđenom višku sati rada koji su apelanti ostvarili poslije 19 sati, odnosno poslije 7 sati, za period vještačenja. S tim u vezi, istaknuo je da vrijeme provedeno tokom putovanja nema karakteristike prekovremenog rada, jer su apelanti radili po fiksnom radnom vremenu, unaprijed utvrđenom broju sati, koji su i ostvarili. Dalje je obrazložio da jednako tako vrijeme provedeno u radu nakon 19 sati, odnosno 7 sati, do čekanja smjene, ne čini sate rada duže od punog radnog vremena, jer se taj rad odvijao unutar 12-satnog radnog vremena, koji je započinjao dolaskom u Međunarodni granični prelaz (u daljnjem tekstu: MGP). Po mišljenju Suda BiH, rad apelanata je rad opisan u radnim nalozima, u opisanom vremenu i mjestu, a nakon njegova izvršenja, evidentiran je kod tužene i dalje opisan u izvještajima graničnih policajaca. Istaknuo je da apelanti nisu tvrdili, niti je dokazni postupak išao u pravcu dokazivanja da su radili više od 12 sati, računajući vrijeme od dolaska u MGP do završetka rada, do smjene, prije nego su se uputili u JGP, što je moglo biti relevantno. Stoga je Sud BiH zaključio da su apelanti obavljali službene zadatke u trajanju od 12 sati i da su apelanti neosnovano zahtijevali da se utvrdi da su ostvarili sate rada duže od punog radnog vremena, prekovremeni rad. Kako je neosnovan utvrđujući dio osnovnog tužbenog zahtjeva, Sud BiH je zaključio da se nije stekao pravni osnov obavezivanja tužene, da posljedično predloženom utvrđenju prekovremenog rada, isplati apelantima označenu naknadu za taj rad, pa je navedeno bilo razlogom odbijanja osnovnog tužbenog zahtjeva, budući da se nisu ostvarile pretpostavke iz navedenih odredbi Zakona i Odluke. Odlučujući o eventualnim tužbenim zahtjevima, Sud BiH je ocijenio da su neosnovani jer se također zasnivaju na neosnovanom zahtjevu da su apelanti u spornom periodu ostvarili sate rada duže od punog radnog vremena, sate prekovremenog rada, pa nisu osnovani ni zahtjevi za činjenjem iz eventualnih zahtjeva, jer ne postoji osnov obavezivanja tužene na predloženo postupanje. Kako se nisu ostvarile pretpostavke iz navedenih odredbi Zakona i Odluke, Sud BiH je odbio i sva četiri eventualna zahtjeva.
8. Presudom Suda BiH S1 3 P 021770 18 Gž od 10. maja 2018. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.
9. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da su u skladu sa odredbama čl. 97. i 98. Zakona o policijskim službenicima propisani posebni uslovi da bi policijski službenik ostvario pravo na prekovremeni rad u skladu sa Odlukom, po izdatoj naredbi za prekovremeni rad. Po mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, čekanje na smjenu i vrijeme provedeno u službenom vozilu do sjedišta JGP radi razduženja opreme i naoružanja se ne može definisati kao prekovremeni rad propisan odredbom člana 97. Zakona o policijskim službenicima, kojim je taksativno nabrojano šta se smatra prekovremenim radom, a nemaju ni karakter prekovremenog rada ni prema odredbi člana 21. stav 1. Zakona o radu. Istaknuo je da je tačno da su apelanti bili obavezni prije upućivanja na granični prelaz i nakon završetka smjene na graničnom prelazu doći u organizacionu jedinicu, ali se to vrijeme ne može smatrati obaveznim prisustvom na poslu. Osim toga, po mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, čekanje na smjenu je obaveza svih policijskih službenika, a korištenje službenog vozila za dolazak i odlazak sa posla ne predstavlja obavezu u posebnim uslovima iz člana 97. citiranog zakona, jer je u ovlaštenju poslodavca da organizuje prevoz policijskih službenika na posao i sa posla u skladu sa svojim mogućnostima, rukovodeći se načelima ekonomičnosti i specifičnostima pojedinih radnih mjesta. Istaknuo je da je rad apelanata opisan u radnim nalozima, obuhvaćen vremenom i mjestom izvršenja, koji je evidentiran kod tužene. Zbog toga je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da nije osnovan primarni tužbeni zahtjev jer apelanti nisu dokazali da su ostvarili sate rada duže od punog radnog vremena koji se u smislu citiranih odredbi navedenih zakona može tretirati kao prekovremeni rad. S obzirom na pravilno utvrđenje prvostepenog suda da nije osnovan osnovni tužbeni zahtjev, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da nisu osnovani ni ostali eventualni zahtjevi s obzirom da se svi zasnivaju na istom pravnom osnovu, ostvareni prekovremeni rad, pa se ne može prihvatiti ni preraspodjela radnog vremena po prvome eventualnom zahtjevu, ni na uvećanu plaću po osnovu ostvarenog prekovremenog rada po drugom eventualnom zahtjevu, ili po trećem eventualnom zahtjevu gdje je isključeno vrijeme provedeno u vožnji od MGP do JGP, kao ni razlike između isplaćene naknade za noćni rad, rad u neradne dane, nedjeljom i državnim praznikom i neisplaćene naknade za prekovremeni rad, po četvrtom eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu.
10. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 021770 18 Rev od 19. oktobra 2018. godine, odbačena je revizija apelanata protiv drugostepene presude kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja je navedeno da nije ispunjen uslov iz stava 3. člana 204. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, jer predmet spora nije takav da može uticati na kreiranje sudske prakse, pa ni na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava, s obzirom da se radi o primjeni pojedinih odredaba zakona koje su jasne i određene i koje su direktno primijenjene, pa nije bilo potrebe da sud zauzima neki pravni stav mimo zakonskih odredaba.
11. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da su bili obavezni doći u JGP prije upućivanja na granični prelaz i nakon završetka smjene na graničnom prelazu, pa se navedeno vrijeme koje su proveli putujući od JGP do graničnog prelaza, vrijeme čekanja smjene na graničnom prelazu (za koje vrijeme su radili na graničnom prelazu) i vrijeme putovanja od graničnog prelaza do JGP ima smatrati obaveznim prisustvom na poslu. Smatraju da im za navedeno vrijeme pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad, jer svaki duži rad od redovnog radnog vremena propisanog Odlukom o radnom vremenu za zaposlene kod tužene poslije 19 sati, odnosno poslije 7 sati ima smatrati prekovremenim radom, u skladu sa Instrukcijama. Ističu da je na osnovu izvedenih dokaza nesporno da su nakon vremena navedenog u radnom nalogu, tj. nakon 19, odnosno 7 sati, radili na graničnom prelazu do dolaska smjene i po primopredaji smjene putovali službenim autom od graničnog prelaza do JGP, što je evidentno iz putnih naloga, a sud je zauzeo pogrešan stav da su apelanti na graničnim prelazima (cijeneći radno vrijeme navedeno u radnim nalozima) provodili po 12 sati. Također tvrde da su izvedenim dokazima dokazali da su na poslu bili prisutni duže od propisanog radnog vremena, imajući u vidu udaljenost JGP od graničnih prelaza (21-65 km).
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U kontekstu navedenog, Ustavni sud u prvom redu zapaža da je Sud BiH u prvostepenom postupku izvršio uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju, saslušao apelante kao parnične stranke i svjedoke, proveo vještačenje po vještaku finansijske struke, detaljno opisao sadržaj izvedenih dokaza, te obrazložio zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio da su apelanti neosnovano zahtijevali da se utvrdi da su ostvarili sate prekovremenog rada, te da se nije stekao pravni osnov obavezivanja tužene da isplati apelantima naknadu za prekovremeni rad, budući da se nisu ostvarile pretpostavke iz relevantnih odredbi Zakona i Odluke. Navedena odluka prvostepenog suda potvrđena je u žalbenom postupku presudom drugostepenog vijeća Suda BiH, koje je ukazalo da čekanje na smjenu i vrijeme provedeno u službenom vozilu do sjedišta JGP radi razduženja opreme i naoružanja se ne može definisati kao prekovremeni rad propisan odredbom člana 97. Zakona o policijskim službenicima, a ni prema odredbi člana 21. stav 1. Zakona o radu. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH u tom pogledu. Osim toga, nesporno je da je apelantima omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njihovi navodi da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelanti navode da im je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, niti tako što proizilazi iz osporenih odluka, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević