Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2198/20 (H. R.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2198/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2198/20, rješavajući apelaciju Hamdije Rujanca, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hamdija Rujanac protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 085898 20 Kž od 28. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 K 085898 18 K od 9.

prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamdija Rujanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Midhat Gekić odvjetnik iz Gornjeg Vakufa, podnio je 30. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 K 085898 20 Kž od 28. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 K 085898 18 K od 9. prosinca 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim radi izvršenja kaznenog djela Oštećenje tuđe stvari iz članka 293. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje je po članku 41., 42., 47. i 49. KZ FBiH, osuđen na novčanu kaznu u određenom novčanom iznosu, koja će se u slučaju neplaćanja u roku zamijeniti kaznom zatvora (što je vršio iskopavanje zemljišta sa jugozapadne strane svoje parcele koja graniči sa parcelom u vlasništvu oštećene (A.M.) a koje dvije parcele su odvojene metalnom ogradom, svjestan da iskopavanjem toliko blizu ograde može ogradu oštetiti i pristajući na to nastavio s iskopavanjem do dubine od dva metra ispod zemlje pri čemu je oštetio ogradu). Dalje je po članku 202. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant obavezan da naknadi troškove kaznenog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je po članku 212. stavak 3. ZKP FBiH oštećena s imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti upućena na parnicu.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da su oštećena, ali i svi ostali saslušani svjedoci, osim svjedoka odbrane, bili rezolutni u tvrdnji da je ograda postojala minimalno od 2004. godine i da je ljepšom stranom bila okrenuta prema kući oštećene. Pri tome je naveo da nitko osim apelanta nije tvrdio da je stara ograda bila drvena (mada to nije bitno za konkretan slučaj), jer je nesporno utvrđeno da je armaturna ograda postavljena 2010. u bijeloj boji. Kantonalni sud je naveo da sud nije imao razloga dovoditi u pitanje činjenicu da je apelant 2010. godine uz pomoć M.B. dovukao neku drugu armaturnu ogradu, budući da ta okolnost nije dovela u pitanje samo vlasništvo nad ogradom. Naime, istakao je da je ograda pokretna stvar pa čak i da je točno da je apelant 2010. godine postavio dio svoje armature (na posjedu oštećene), prema mišljenju Kantonalnog suda oštećena bi vlasništvo nad armaturom stekla protekom tri godine savjesnog i zakonitog posjeda (dakle već 2013. godine). Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je ograda bila u potpunom vlasništvu oštećene 2018. godine (u vrijeme nastanka oštećenja). Također, naveo je da je nesporno po suglasnim navodima oštećene, svjedokinje A.F., te saslušanih policijskih službenika, da je ograda oštećena apelanovim djelovanjem, odnosno iskopinama u dubini od 2-metra, s kojim radovima apelant nije prestao ni kad se ograda počela obrušavati i kriviti. Nadalje, u pogledu apelantovog prigovora da se ne radi o kaznenom djelu nego o građansko pravnom odnosu, naveo je da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu, s obzirom da postupanje apelanta ima sve elemente bića i sadrži sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nesporno utvrdio da je apelant izvođenjem radova, s namjerom, oštetio tuđu pokretnu stvar, na osnovu čega je pravilno utvrdio da je kod apelanta postojao eventualni umišljaj. Konačno, naveo je da ni apelant u svom iskazu nije sporio da nije imao dozvolu da otpočne bilo kakve radove na drenaži (što je izjavio policijskim službenicima) ili izgradnji prilazne rampe (što je izjavio sudu i građevinskom inspektoru), te je i pored konstantnih upozorenja da obustavi radove i vrati stanje u prvobitno, nastavio s daljim iskopavanjima. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da bi za ispunjenje bića predmetnog kaznenog djela trebalo utvrditi van razumne sumnje da se radilo o tuđoj pokretnoj stvari (da je oštećena vlasnik ograde). Pored toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da se radilo o eventualnom umišljaju, jer apelant nije bio svjestan da kopanjem pored ograde koju smatra svojom može nastupiti zabranjena posljedica.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2198/20 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio