Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3828/19 (J. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3828/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3828/19, rješavajući apelaciju Josipa Križanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Križanac zbog dužine trajanja izvršnog postupka okončanog Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 139673 20 Gž od 18. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Križanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 7. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan poslije podnošenja apelacije Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 I 139673 20 Gž od 18. marta 2020. godine.
2. Apelant je 28. marta 2007. godine Općinskom sudu u Travniku (u daljem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika („Vitezit-Cromen“ d.o.o. Vitez), na osnovu dopunskog rješenja Kantonalnog suda broj Gž 660/05 od 14. jula 2006. godine kojim je izvršenik obavezan da apelantu isplati novčano potraživanje u iznosu od 677,00 KM sa sporednim potraživanjem. Kao predmet i sredstvo izvršenja predložena je zapljena, popis i prodaja pokretnih stvari izvršenika. Općinski sud je 24. aprila 2007. godine donio rješenja o izvršenju broj 051-0-I-07- 000825.
3. Iz odgovora Općinskog suda proizilazi da su sudski izvršitelji u više navrata pokušali izaći na lice mjesta, međutim da se apelant 30. septembra 2010. godine obratio Općinskom sudu i predočio dopis kojim traži odgodu predmetnog izvršenja, a radi mogućeg dogovora.
4. Kako sudski izvršitelj nije našao pokretne stvari izvršenika podobne za izvršenje, 14. marta 2014. godine formirana je komisija radi provjeravanja da li izvršenik ima pokretnih stvari koja su podobna za izvršenje o čemu su sačinili akt u kome je konstatovano da je neposrednim opažanjem u prostorijama PS ,,Vitezita“ u prisustvu uposlenika i vještaka utvrđeno da se neke poslovne prostorije koriste za proizvodnju eksploziva koje su plombirane i u njih nije bio dozvoljen ulaz.
5. Općinski sud je 18. maja 2018. godine pozvao punomoćnika apelanta da se u roku od 15 dana izjasni o promjeni predmeta i sredstva izvršenja. Punomoćnik apelanta je podneskom od 7. juna 2018. godine zatražio od Općinskog suda da mu se dostavi zapisnik sudskog izvršitelja što je sud 17. avgusta 2018. godine i učinio aktom, a koji akt je 27. avgusta 2018. godine zaprimljen od strane punomoćnika apelanta.
6. Imajući u vidu da apelant nije postupio po zaključku od 18. maja 2018. godine, Općinski sud je rješenjem od 8. novembra 2018. godine obustavljeno izvršenje po predmetnom rješenju o izvršenju i ukinuto sve radnje provedene u ovom postupku. Ovo rješenje dostavljeno je apelantu 16. novembra 2018. godine, na koje rješenje je 27. novembra 2018. godine uložen prigovor od strane apelanta.
7. Općinski sud je zaključkom od 26. aprila 2019. godine ponovo naložio apelantu da u roku od 15 dana uredi prijedlog za izvršenje u smislu člana 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku i predloži novi predmet i sredstvo izvršenja pozivajući se na zapažanja komisije od 14. marta 2014. godine. Imajući u vidu da apelant nije postupio po navedenom zaključku, Općinski sud je rješenjem od 11. juna 2019. godine obustavio izvršenje po predmetnom rješenju o izvršenju i ukinuo sve radnje provedene u ovom postupku, na koje rješenje je 24. juna 2019. godine uložen prigovor od strane apelanta.
8. Odlučujući o apelantovim prigovorima, Općinski sud je 16. oktobra 2019. godine donio rješenje kojim je odbacio kao neblagovremen prigovor apelanta izjavljen na rješenje ovog suda od 8. novembra 2018. godine. Istim rješenjem odbio je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen na rješenje od 11. juna 2019. godine, te stavom tri navedenog rješenja ukinuo je sve radnje provedene u ovom postupku.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je 18. marta 2020. godine donio rješenje broj 51 0 I 139673 20 GŽ kojim je apelantovu žalbu odbio i potvrdio rješenje Općinskog suda od 16. oktobra 2019. godine u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen na rješenje od 11. juna 2019. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da izvršenik nema pokretnih stvari na kojima bi se moglo provesti predloženo izvršenje, te je stoga pravilnom primjenom odredaba člana 8. stav 3. i člana 63. stav 4. Zakona o izvršnom postupku, zaključkom od 26. aprila 2019. godine pozvao apelanta da u roku od 15 dana uredi prijedlog za izvršenje na način da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja, a po kojem zaključku apelant nije postupio.
10. Punomoćnik apelanta je 18. maja 2020. godine zaprimio rješenje Kantonalni sud broj 51 0 I 139673 20 GŽ od 18. marta 2020. godine.
Apelacioni navodi
11. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav l. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je kratko naveo tok postupka ističući da postupak od dana donošenja rješenja o izvršenju traje duže od 12 godina, te predlaže da mu se zbog dužine trajanja postupka odredi nematerijalna šteta u iznosu od 3.000,00 KM.
Odgovori na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je detaljno naveo tok postupka naveden u činjeničnom dijelu odluke ističući da se apelant duže vrijeme nije obraćao Općinskom sudu te je stoga sud 18. maja 2018. godine pozvao punomoćnika apelanta da se izjasni o promjeni predmeta i sredstva izvršenja. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u toku postupka zatražio i izjašnjenje ZK ureda o vlasništvu izvršenika nad predmetnim nekretninama kao i izjašnjenje registra ovog suda o strukturi vlasništva kojom prilikom je utvrđeno da izvršenik nema u svom vlasništvu i suvlasništvu nekretnina, te da je vlasnička struktura izvršenika nepovoljna da bi se ista mogla prodati u ovom izvršnom postupku. Općinski sud ističe da je taj sud iscrpio sve mogućnosti kako bi se apelant namirio, da se radi o propalom poduzeću, bez imovine, te da su male mogućnosti da se tražitelji (ovakvih predmeta ima veći broj) namire u dogledno vrijeme. Ukazuje da mu ovakvo činjenično stanje ukazuje da je apelacija neutemeljana i da je podnijeta da bi se sud okrivio za apelantov nezavidni položaj.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
16. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
17. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, te s obzirom na činjenicu da su se u izvršnom postupku pojavile određene procesne smetnje koje su uticale na dinamiku i sam tok predmetnog postupka (iz odgovora Općinskog suda proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o propalom preduzeću, bez imovine, te da su male mogućnosti da tražitelji namire svoja potraživanja u skorije vrijeme), Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku.
18. Ocjenjujući ponašanje apelanta, te značaj koji predmetni postupak ima za njega, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je apelant svojim ponašanjem u značajnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka. Naime, Ustavni sud zapaža potpunu pasivnost apelanta u trajanju od oko sedam i po godina tj. od 30. septembra 2010. godine kada se obratio Općinskom sudu i predočio dopis kojim traži odgodu predmetnog izvršenja, a radi mogućeg dogovora, pa do 18. maja 2018. godine kada je pozvan od strane Općinskog suda da se izjasni o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, što upućuje na zaključak da predmetni postupak nije naročito značajan za njega. U nastavku postupka, Ustavni sud zapaža evidentnu neaktivnost apelanta koja je rezultirala propustom da blagovremeno postupa po zaključcima Općinskog suda, što je prouzrokovalo da se izvršni postupak obustavi i ukinu sve provedene radnje. S obzirom na to, te imajući u vidu da su redovni sudovi u toku trajanja postupka preduzimali veći broj procesnih radnji, u skladu sa procesnim mogućnostima, u cilju okončanja predmetnog postupka, te da svojim ponašanjem nisu u značajnoj mjeri doprinijeli sveukupnoj dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na suđenje razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se odredi naknada nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda izuzetno može odredi naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju apelacija odbačena zbog toga što je prima facie neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević