Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2233/20 („Arox“ d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2233/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2233/20, rješavajući apelaciju „Arox“ d.o.o. Ljubuški, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Arox“ d.o.o. Ljubuški protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 029098 20 Uvp od 22. travnja 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 029098 18 U od 15. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Arox“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Z.O.U. Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 1. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 029098 20 Uvp od 22. travnja 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 029098 18 U od 15. siječnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, apelantu je za određeno porezno razdoblje (2011.- 2015.godine), utvrđen razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu i naložena uplata utvrđene obaveze, pod prijetnjom prinudne naplate.
3. U obrazloženju odluke Sud BiH je naveo da je tužena (Uprava za neizravno oporezivanje BiH) u postupku potpune kontrole PDV-a po PDV prijavama za porezno razdoblje utvrdila da je apelant povezano društvo s društvom AROX PROIZVODNJA d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: povezano društvo), u smislu članka 22. stavak 3. i 4. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV. Činjenice da se radi o povezanim društvima koja su ostvarivala poslovnu saradnju prema mišljenju Suda BiH proizlazi iz Izvoda iz sudskog registra od 2013. godine, iz kojeg se može zaključiti da je ista fizička osoba (I.B.), bila u upravnim tijelima i jednog i drugog društva. Pored toga, naveo je da povezanost društava proizlazi i iz činjenice da su u navedenim firmama zaposleni članovi obitelji, što je utvrđeno na osnovu Izjave odgovorne osobe povezanog društva od 2. veljače 2016. godine, koja je pribavljena prilikom kontrole povezanog društva. Nadalje, Sud BiH je naveo da je tužena u postupku kontrole, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno utvrdila da je apelant promet sa povezanim društvom vršio ispod nabavne vrijednosti dobara, dok je promet dobara s drugim (nepovezanim) osobama, vršio uz veću prodajnu vrijednost u odnosu na nabavnu. Naime, istakao je da je apelantu na prodaju ispod nabavne vrijednosti u određenom novčanom iznosu uvećana osnovica za PDV, te mu je pravilno na taj iznos obračunata dodatna obaveza PDV-a primjenom stope iz članka 23. Zakona o PDV-u. Zatim je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je kao pravilne prihvatio i zaključke da je u okviru ukupno ostvarene prodaje robe, materijala i proizvoda apelanta u određenom novčanom iznosu, povezano društvo, kao kupac sudjelovao u gotovo istom iznosu, tj. da se promet sa povezanim društvom obavio ispod nabavne vrijednosti dobara. Stoga je apelantu, u skladu s člankom 20. stavak 8. Zakona o PDV-u i člankom 22. stavak 3. i 4. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, na prodaju ispod nabavne vrijednosti u uvećana osnovica za PDV i za taj iznos utvrđena po stopi iz članka 23. Zakona o PDV-u. Također, naveo je da je pravilno utvrđeno da se u 2015. godini, kao kupac apelantove upotrebljavane opreme pojavljuje povezano društvo, pa s obzirom na to da je transakcija obavljena s povezanim društvom i da je tom transakcijom ostvaren promet ispod nabavne vrijednosti opreme, prvostupanjski organ je uzimajući u obzir dosadašnju otpisanu vrijednost radi korištenja opreme, u skladu sa člankom 20. stavak 8. i člankom 22. stavak 3. i 4. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u uvećao osnovicu za obračun PDV. Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ukazao da odredba članka 20. stavak 8. Zakona o PDV-u, propisuje da, ukoliko je naknada za promet dobara ili usluga manja od tržišne vrijednosti ili ako je promet izvršen bez naknade, osnovica je tržišna vrijednost dobara, odnosno, usluga u trenutku njihovog prometa, bez PDV-a. Pravilnikom o primjeni Zakona o PDV-u je nadalje citirana zakonska odredba detaljnije razrađena, tako da je propisano da se utvrđivanje porezne osnovice primjenom članka 20. stavak 8. Zakona o PDV-u, odnosi samo na promet dobara ili usluga, koji uključuje postojanje porodičnih ili drugih bliskih ličnih veza, te odnosa upravljanja, vlasništva, članstva, financijskih ili pravnih odnosa između dobavljača i kupca i to samo kada je ta veza ili odnos, a ne neki dokazivi komercijalni razlozi, dovela do vrijednosti niže od one tržišne. Dakle, istakao je da pravni odnosi iz ovog stavka, obuhvaćaju odnos između poslodavca i zaposlenog ili obitelji zaposlenog ili drugih blisko povezanih osoba. Sud BiH je ukazao da se tržišna vrijednost, prema stavku 4. istog članka, definira kao ukupan iznos, koji bi kupac da bi stekao predmetna dobra ili usluge u tom trenutku, morao u istoj fazi trgovanja, u kojoj dolazi do prometa dobara ili usluga i u uvjetima lojalne konkurencije, platiti isporučitelju dobara/pružatelju usluga s kojim je u poslovnom odnosu na teritoriji BiH. Međutim, kada se ne može utvrditi neki sličan promet dobara ili usluga, tržišna vrijednost podrazumijeva slijedeće: a) za dobra, iznos koji nije niži od nabavne cijene tih ili sličnih dobara ili u nedostatku nabavne cijene, cijena koštanja određena u trenutku vršenja prometa; b) za usluge, iznos koji nije niži od ukupnih troškova poreskog obveznika za pružene usluge.
4. Nadalje, naveo je da nema osnova apelantov prigovor u pogledu obračuna visine zakupnine za iznajmljivanje poslovnog prostora. Naime, Sud BiH je naveo da su porezni organi u postupku kontrole apelanta pravilno utvrdili da je apelant kao zakupodavac zaključio na neodređeno vrijeme ugovor o najmu prostorija s povezanim društvom, kao zakupoprimcem. Predmet ugovora je skladište i uredski prostor u površini koja nije precizirana ugovorom, dok je u pogledu plaćanja zakupnine ugovoreno da će apelant na ime zakupnine izdati račun o najmu na iskorišteni dio prostora, a da će se cijena dogovorno određivati prema tržišnim cijenama za svaki mjesec ponaosob. Također, ugovoreno je da za mjesec kada se ne radi, apelant neće izdavati fakture. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je tužena pravilno uvidom u KIF utvrdila da apelant nije evidentirao fakture za zakup, kao i da je prilikom kontrole kod povezanog društva, utvrđeno da je povezano društvo obavljalo djelatnost u predmetnom poslovnom objektu. Kako je apelant kao porezni obveznik davao drugoj osobi u zakup poslovne prostorije, Sud BiH je naveo da je apelant obavio oporezivani promet usluga prema odredbi članka 8. Zakona o PDV i članka 17. stavak 4. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV. Pri tome je istakao da je apelant bio u obvezi za taj promet utvrditi osnovicu za obračun PDV i zakupoprimcu izdati fakturu, te taj promet s PDV-om prijaviti (što nije učinjeno). S obzirom na to, naveo je da je tužena pravilno utvrdila osnovicu za obračun PDV u smislu članka 20. stavak 8. Zakona o PDV-u i članka 22. stavak 3. i 4. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, na način da je pošla od toga da se radi o pruženim uslugama zakupa nepokretne imovine, te da vrijednost te usluge odnosno osnovica za PDV ne može biti niža od ukupnih troškova poreznog obveznika za tu pruženu uslugu. Budući da je uvidom u apelantovu glavnu knjigu za 2014.godinu utvrđeno evidentiranje amortizacije zgrade koja je predmet zakupa u iznosu od 18.569,00 KM, koji iznos je evidentiran trošak amortizacije na kontu, te ispravka vrijednosti objekta za 2014.godinu, Sud BiH je istakao da je taj iznos najniža osnovica za obračun PDV pri davanju objekta povezanom društvu u zakup. Konačno, naveo je da je točno da su porezni organi prostom matematičkom radnjom pogrešno izračunali na utvrđenu osnovicu od 18.569,00 KM pojedinačne mjesečne iznose zakupnine od 1.555,00 KM umjesto iznosa od 1.547,41 KM, koji iznos se dobije kada se osnovica od 18.569,00 KM podijeli sa 12 mjeseci. Međutim, Sud BiH je istakao da ovakav obračun ne utječe na pravilnost i zakonitost nižestupanjskih odluka, iz razloga što je iznos PDV izračunat na pravilno utvrđenu osnovicu od 18.569,00 KM.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prvenstveno, apelant ističe da je pogrešan izračun (18.569,00 KM /12 nije 1.555,00KM) zbog čega su sudovi trebali ukinuti odluke upravnog organa. Dalje je naveo da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu davanja u najam poslovnog prostora. Naime, istakao je da je poslovni prostor koristio djelomično on, a djelomično povezano društvo, te su upravni organi obračun PDV-a pogrešno zasnovali na godišnjoj amortizaciji zgrade. Nadalje, apelant osporava primjenu članka 20. stavak 8. Zakona o PDV-u u vezi s odredbama članka 22. Pravilnika o primjeni zakona o PDV-u. Apelant ističe da je prilikom obračuna PDV-a trebala biti uzeta u obzir tržišna vrijednost dobara, s obzirom da se radi o dobrima koja zbog proteka vremena od njihove nabave, oštećenosti, amortizacije i prestanka interesa kupa za određenim dobrima, te nikako nije mogla biti uzeta nabavna vrijednost dobara. Osim toga, naglasio je da za obračun osnovice temeljem nabavne cijene nije dovoljna sama činjenica da se radi o povezanim društvima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PDV-u u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević