Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3201/20 (M. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Služnost
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3201/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3201/20, rješavajući apelaciju Muše Muslića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muše Muslića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 055640 20 Gž od 9. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mušo Muslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 26. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 055640 20 Gž od 9. juna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac (M.M.) dosjelošću stekao pravo služnosti puta, uključujući služnost prolaza pješice i motornim vozilom za potrebe izvođenja građevinskih radova, prijevoza građevinskog materijala, ogrijeva (drva i uglja) i kućnih potrepština, cijelom širinom i dužinom poslužnog dobra-parcele apelanta (prilazni put), bliže označene u izreci prvostepene presude, i u korist povlasnug dobra-nekretnina tužitelja, bliže označenih u izreci prvostepene presude. Obavezan je apelant da odmah, a najkasnije u roku od 8 dana sa unutrašnje strane kapije koja se nalazi na izlazu sa apelantove parcele, bliže označene u izreci prvostepene presude, ukloni drveni kolac, željezni lanac i metalni katanac i tako omogući u punom obimu korištenje pravo služnosti puta, te da se ubuduće uzdrži od bilo kakvog onemogućavanja tužitelja u vršenju tog prava. Naloženo je Zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda u Tešnju da izvrši uknjižbu ovako utvrđenog prava služnosti puta. Osim toga, odbačen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu dosjelosti došlo do sticanja prava služnosti puta prolaska pješice kroz služnost staze u korist povlasne parcele, bliže označene u izreci prvostepene presude, a dijelom poslužne parcele (parcela i obim služnosti bliže navedeni u izreci prvostepene presude), koji bi protivužbeni zahtjev apelant uredio po izvršenom vještačenju vještaka geometra i dosljedno tome u zemljišnoj knjizi na osnovu takve presude se upisala stvarna služnost i naloženo apelantu da se uzdrži od onemogućavanja tužioca u izvršavanju te služnosti.
3. U obrazloženju prvostepene presude od 21. februara 2020. godine prvostepeni sud je ukazao da je članom 210. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da se stvarna služnost osniva na osnovu zakona dosjelošću, a koju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Prvostepeni sud je naveo da je osnovom provedenih dokaza utvrdio da je tužilac započeo ostvarivati služnost u utvrđenom obimu 1971. godine, kada su tužilac i apelant prema podacima iz kupoprodajnog ugovora kupili predmetne nekretnine i kada su prema njihovim izjavama započeli sa uređenjem prostora i gradnjom svojih kuća, te da je apsolutni održaj nastupio najkasnije 1991. godine i da je ta služnost neprekidno trajala sve do marta 2019 godine. Prvostepeni sud je naveo da je tužilac stvarnu služnost puta u utvrđenom obimu kao posjednik povlasne parcele pošteno posjedovao izvršavajući njen sadržaj duže od 20 godina, te da se apelant, kao vlasnik poslužne parcele tome nije protivio sve do marta 2019. godine. Prvostepeni sud je naveo da iz provedenih objektivnih dokaza proizlazi da se radi o “prilaznom putu”, da je sporna površina prepoznatljiva i u katastru zemljišta po namjeni upisana kao “Put”, da ova namjena nije prestala niti je apelant može jednostrano izmijeniti. Prvostepeni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je sada uskraćen prilaz poslužnim dobrom postavljanjem drvenog kolca i time isključen prolaz vozilima, te naglasio da za postavljanje kolca odgovara vlasnik poslužnog dobra, zbog čega tužiocu pripada zaštita od uznemiravanja prava služnosti na osnovu člana 132. u vezi sa članom 260. Zakona o stvarnim pravima. Prvostepeni sud je odbacio apelantov protivtužbeni zahtjev zbog nedostatka pravnog interesa apelanta za pribavljanje prava tužiocu u dijelu u kojem je već sadržan u tužbenom zahtjevu tužioca.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tužilac vlasnik povlasne parcele, da je apelant vlasnik poslužne parcele (prilazni put). Kantonalni sud je naveo da je tužilac započeo ostvarivati služnost u utvrđenom obimu 1971. godine, kada su tužilac i apelant prema podacima iz kupoprodajnog ugovora kupili predmetne nekretnine i kada su prema njihovim izjavama započeli sa uređenjem prostora i gradnjom svojih kuća, te da je apsolutni održaj nastupio najkasnije 1991. godine i da je ta služnost neprekidno trajala sve do marta 2019. godine (član 210. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da tužilac nema pravnog osnova za dosjelost jer ne ispunjava uslov od 20 godina po članu 210. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. mirnog i nesmetanog korištenja posjeda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević