Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2450/20 (M. A.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2450/20
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2450/20, rješavajući apelaciju Miralema Ahmečkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miralema Ahmečkovića podnesena protiv rješenjâ Okružnog suda u Banjoj Luci br. 11 0 K 026727 20 kv od 2. jula 2020. godine i 11 0 K 026727 20 Kpp od 23. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miralem Ahmečković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 026727 20 kv od 2. jula 2020. godine i 11 0 K 026727 20 Kpp od 23. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 5. i 7. avgusta 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 026727 20 Kpp od 23. juna 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća istog suda od 2. jula 2020. godine, apelantu je zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 207 st. 2 i 3 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa stavom 1 KZRS određen pritvor na osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačke b) i v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), tako da po navedenom rješenju pritvor može da traje do 21. jula 2020. godine.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 23. juna 2020. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i A. P. u svojstvu osumnjičenih, kojima se u istrazi stavlja na teret da su počinili krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS, a apelantu i iz člana 207 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS i da su uz prijedlog za određivanje pritvora dostavljeni dokazi. Dalje je navedeno da su po lišenju slobode apelant i A. P. ispitani na okolnosti izvršenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, da je naredba o sprovođenju istrage donesena 4. marta 2020. godine, a 22. juna 2020. godine naredba o proširenju istrage protiv četvorice osumnjičenih, među kojima je i apelant, zbog postojanja osnovane sumnje da su postupali protivno odredbama Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga.
7. U pogledu preduzetih aktivnosti u istrazi, navedeno je sljedeće: da su po naredbama Tužilaštva i Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu prema apelantu sprovođene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234 stav 2 tačka a) ZKPRS i tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica i transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima iz člana 234 stav 2 tačka g) ZKPRS; da su primjenom navedenih i drugih istražnih radnji tokom istrage prikupljeni dokazi koji ukazuju na postojanje osnova sumnje da je apelant zajedno s ostalim osumnjičenim licima (tri) neovlašćeno nabavljao, držao radi prodaje, prenosio i prodavao opojnu drogu u periodu od početka 2019. godine do 21. juna 2020. godine na području FBiH (u obrazloženju navedeni nazivi opština); da je naredba za određivanje posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija izdata 5. marta 2020. godine za telefone koje je koristio apelant; da je po izdavanju naredbe od policijskih službenika MUPRS vršena primjena naredbe i 31. marta 2020. godine je Tužilaštvu dostavljen prijedlog za izdavanje naredbe za produženje i proširenje posebnih istražnih radnji koji sadrži rezultate dotadašnje istrage; da je telekomunikacionim nadzorom utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je apelant u inkriminisanom periodu učinio krivično djelo iz člana 207 KZRS (u obrazloženju detaljno opisani kontakti s telefonskih brojeva koji su bili predmet praćenja, str. 9 i 10 obrazloženja), te da sve navedene činjenice i dokazi koji su detaljno navedeni i analizirani u obrazloženju rješenja ukazuju da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, kako je prethodno detaljno opisano na str. od 11 do 14 obrazloženja rješenja. Imajući u vidu sve dokaze o kojima je data detaljna analiza i ocjena u obrazloženju rješenja, posebno u pogledu primjene posebnih istražnih radnji, sudija za prethodni postupak je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja egzistira pritvorski osnov propisan u odredbi člana 197 stav 1 ZKPRS.
8. U pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke b) i v) ZKPRS, sudija za prethodni postupak je prije svega citirao navedenu zakonsku odredbu, a zatim je izvršena ocjena konkretnih okolnosti u pogledu njihove osnovanosti u odnosu na apelanta. U vezi s tim je navedeno sljedeće: da je Tužilaštvo predložilo pritvor iz osnova uticaja na svjedoke jer je u daljnjem toku istrage neophodno saslušati svjedoke (imena i prezimena navedena u obrazloženju rješenja) i utvrditi identitet NN lica od kojih je apelant nabavljao drogu i identitet kupaca odnosno krajnjih konzumenata droge; da je Tužilaštvo dokazalo da u konkretnom slučaju postoji osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao da utiče na svjedoke, posebno iz razloga jer je i sam uživalac droge, a mjerama zabrane se ne bi mogao spriječiti uticaj na svjedoke koji su uglavnom uživaoci droge. Sve navedeno, prema ocjeni suda, predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak i da bi mogao uništiti ili sakriti tragove i predmete važne za krivični postupak. Stoga je zaključeno da u odnosu na apelanta egzistira pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.
9. Što se tiče posebnog razloga za pritvor propisanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka
v) ZKPRS (opasnost od ponavljanja), sudija za prethodni postupak je prije svega imao u vidu da je ispunjen objektivni uslov koji se tiče visine propisane kazne, budući da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora do pet godina (za konkretno krivično djelo propisana kazna od pet do 15 godina), da iz prikupljenih dokaza proizlazi da su radnje izvršenja preduzimane u dugom periodu (godinu i šest mjeseci), da je apelant ranije osuđivan za različita krivična djela i da nema stalno zaposlenje, pa bi i materijalna oskudica, kako je zaključeno, mogla da utiče na ponovno izvršenje djela. Sudija za prethodni postupak je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja neka od blažih mjera (zabrane) ne bi bila opravdana.
10. Rješenjem vijeća Okružnog suda broj 11 0 K 026727 20 kv od 2. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja od 23. juna 2020. godine. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je između ostalog ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Okružni sud je istakao da se neosnovano žalbom tvrdi da je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na nezakonitim dokazima. U tom pravcu je istaknuto da službene zabilješke ne predstavljaju dokaz, kako je i žalba pravilno ukazala, ali da su u pobijanom prvostepenom rješenju analizirani dokazi prikupljeni na osnovu naredbi o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji. U postupku donošenja pobijanog rješenja, kako je zaključeno, nisu počinjene povrede odredaba ZKPRS, a pravilno su cijenjeni dokazi dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora i izveden pravilan zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora. Vijeće Okružnog suda je nadalje zaključilo da je žalba neosnovana i u dijelu kojim je ukazano na nedostatak posebnih pritvorskih razloga. U tom kontekstu su ponovljeni razlozi koje je sudija za prethodni postupak imao u vidu pri određivanju pritvora, objektivne i subjektivne prirode, cijeneći da su naročite okolnosti pravilno utvrđene i da u konačnici opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao da utiče na svjedoke i da bi mogao da ponovi krivično djelo, te da izricanje neke od blažih mjera (zabrane) nije opravdano.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2 Protokola broj 7 Evropske konvencije.
12. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant u suštini ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka zbog pogrešne primjene procesnog prava, smatrajući da su osporena rješenja, prije svega u pogledu postojanja osnovane sumnje, zasnovana na nezakonitim dokazima. Apelacijom se ukazuje da su navedena rješenja nezakonita, a pritvor neosnovano i proizvoljno određen. U apelaciji se opširno obrazlažu zakonski propisi, konkretno odredba člana 197 stav 1 tačke b) i v) ZKPRS i dovode u kontekst, prema apelantovom mišljenju, nepostojanja činjenica i dokaza za određivanje pritvora. U vezi s tim se ističe da nije bilo osnova za određivanje i primjenu posebnih istražnih radnji i da su dokazi dobijeni na osnovu tih radnji nezakoniti. Ukazuje da je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama postupka zbog čega su dokazi i pobijana rješenja nezakoniti, a zaključak o postojanju osnovane sumnje neosnovan. Osim toga, kako smatra, drugostepeno vijeće nije odgovorilo na žalbene navode, naročito u pogledu prigovora da su naredbe za nadzor i tehničko snimanje te tajno praćenje nezakonite. U tom pravcu, u apelaciji su ponovljeni žalbeni prigovori kojim je istaknuto da službene zabilješke sačinjene u okviru posebnih istražnih radnji nisu mogle biti korišćene kao dokazi i da se pobijano prvostepeno rješenje zasnivalo na nezakonitim sudskim naredbama, a da je drugostepeno vijeće te suštinske prigovore u potpunosti zanemarilo i o njima nije dato nikakvo obrazloženje. Apelant u ključnom tvrdi da su oba osporena rješenja zahvaćena bitnim povredama postupka iz naprijed navedenih razloga i da je stoga lišen slobode na proizvoljan način.
13. Apelacijom se osim opšteg pritvorskog osnova ukazuje i na nedostatak posebnih pritvorskih razloga, te u tom pravcu ističe da je sudija za prethodni postupak samo paušalno naveo zakonske odredbe o tome da postoje okolnosti za uticaj na svjedoke i bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Apelant smatra da ni u prijedlogu Tužilaštva, a ni u osporenim rješenjima nisu navedene činjenice i dokazi iz kojih bi jasno proizlazilo da bi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke pa smatra da je zaključak u tom pravcu posljedica opštih pretpostavki suda, a ne konkretnih činjenica i dokaza. Bojazan od ponavljanja krivičnog djela zasnovana je, kako apelant smatra, isključivo na njegovoj ranijoj osuđivanosti, a to, kako smatra, ne može biti i nije dokaz da bi mogao ponoviti djelo ili dovršiti pokušano. Apelant ističe da se vijeće Okružnog suda doslovno ograničilo na ponavljanje razloga iz prvostepenog rješenja ne izjašnjavajući se pri tom o suštinskim prigovorima.
14. U apelaciji je nadalje pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na žalbu dovedeno u vezu s nedostatkom obrazloženja pobijanog drugostepenog rješenja tvrdnjom da vijeće Okružnog suda nije suštinski ispitalo istaknute prigovore i da nisu savjesno i brižljivo ocijenjeni dokazi na način koji je kvalitetniji i potpuniji od onog koji je ponudio prvostepeni sud. Ovo naročito iz razloga što je u žalbi jasno ukazivano na očiglednu nezakonitost u prikupljanju dokaza, a u obrazloženju se drugostepeno vijeće ograničilo na doslovno ponavljanje razloga istaknutih u prvostepenom rješenju. Predloženo je da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana prije svega jer su u apelaciji ponovljeni navodi istaknuti u žalbi o kojima je nakon njihovog ispitivanja u pobijanom rješenju navedeno jasno i argumentovano obrazloženje. Okružni sud je naglasio da apelantov branilac u apelaciji, kao što je prethodno učinjeno i u žalbi, insistira da službene zabilješke dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora ne mogu biti korišćene kao dokaz. U tom kontekstu je, imajući u vidu ovaj kao i ostale žalbene prigovore, u pobijanom rješenju konstatovano da službene zabilješke nisu ni korišćene kao dokaz, već dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama, te drugi dokazi koje je sudija za prethodni postupak pravilno cijenio utvrđujući postojanje kako opšteg tako i posebnih uslova za pritvor. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tužilaštvo smatra da su rješenja o određivanju pritvora zakonita i u skladu s odredbama ZKPRS. U oba rješenja su navedeni razlozi u pogledu osnovane sumnje, odnosno na kojim dokazima je ona zasnovana, kao i posebni razlozi za pritvor u okolnostima konkretnog slučaja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer u postupku koji se vodi protiv apelanta nije povrijeđeno nijedno pravo na koje se u apelaciji poziva. V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačke b) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i [...] Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234. stav (2) tačke a) i g) (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, [...]
g) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima, [...]
18. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 - OUS RS) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 207. st. (1) (2) i (3) (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko ponudi, proda ili posreduje u prodaji supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge djetetu, duševno poremećenom licu, ili to učini u školi ili drugim vaspitno-obrazovnim, sportskim, kulturnim ustanovama ili mjestima koja služe za obrazovanje, vaspitanje, sportsku ili neku drugu društvenu aktivnost djece ili u njihovoj neposrednoj blizini, u javnim lokalima ili na javnim priredbama, ili ko za izvršenje djela iz stava 1. ovog člana iskoristi dijete kazniće se kaznom zatvora od pet do petnaest godina.
(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kazniće se službeno lice, nastavnik, vaspitač, socijalni ili zdravstveni radnik ili sveštenik koji djelo izvrši koristeći svoj položaj, kao i lice koje organizuje mrežu preprodavaca ili posrednika za izvršenje djela iz st. 1. ili 2. ovog člana ili je djelo izvršeno od strane više lica.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 026727 20 Kv od 2. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, te prava iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
26. Apelant, prije svega, ukazuje na procesne nedostatke, a zatim na nedostatak razloga u pobijanim rješenjima smatrajući da su redovni sudovi zbog nezakonitosti u postupku prikupljanja dokaza neosnovano zaključili da u konkretnim okolnostima postoje opšti i posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačke b) i v) ZKPRS. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantove navode u kontekstu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPRS kao nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičene ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tačke a), b), v) i g).
28. U kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5 st. 1 i 3 Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod obim zaštite člana 5 stav 1 Evropske konvencije koja je navedeni sud zasnovao u presudi Mooren (vidi Evropski sud, Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72–81).
Postojanje osnovane sumnje
29. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj prigovor prije svega usmjerio na nedostatak osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. Apelant navedeno dovodi u vezu s načinom prikupljanja dokaza, tvrdnjom da je prikupljanje dokaza u istrazi (posebnim istražnim radnjama) bilo nezakonito, da su dokazi prikupljeni na takav način nezakoniti, kao i rješenje o određivanju pritvora, a lišenje slobode neosnovano.
30. U odnosu na navode o nezakonitosti dokaza, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu zauzetu u predmetu broj AP 5542/15 o tome da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, te da to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant (vidi Odluku broj AP 5542/15 od 17. februara 2016. godine, tačka 63 i Odluku broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14, dostupne na www.ustavnisud.ba).
31. Što se tiče zaključka redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je cijenjen dokazni materijal koji je Tužilaštvo dostavilo sudu uz prijedlog za određivanje pritvora. U tom pravcu su u obrazloženju prvostepenog rješenja navedeni svi dokazi dobijeni na osnovu posebnih istražnih radnji propisanih u članu 234 stav 2 tačke a) i g) ZKPRS i drugih istražnih radnji tokom kojih su prikupljeni dokazi koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant u inkriminisanom periodu učinio krivično djelo iz člana 207 KZRS koji su detaljno navedeni i analizirani uz obrazloženje da iz tih dokaza (detaljno analizirani na str. od 11 do 14 rješenja) proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči. Vijeće Okružnog suda je u cijelosti prihvatilo argumentaciju sudije za prethodni postupak, kao i zaključak o postojanju osnovane sumnje da je upravo apelant, sa još troje osumnjičenih, počinilac konkretnih krivičnopravnih radnji, te da je stoga, suprotno žalbenim navodima, osnovana sumnja dovoljno i jasno konkretizovana. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja koje je u cijelosti prihvatilo vijeće Okružnog suda, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje, odnosno da se radi o paušalnim razlozima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje je osumnjičen (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega tvrdnje u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
Poseban pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačke b) i v)
32. Apelacijom se dalje tvrdi da je proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja u pogledu postojanja naročitih okolnosti koji se tiču uticaja na svjedoke i bojazni od ponavljanja krivičnog djela.
33. U vezi s tim, u odnosu na posebne razloge iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Takođe, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
34. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće pri ocjeni neosnovanosti ovih žalbenih prigovora podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja prvostepenog rješenja iz kojeg proizlaze konkretni razlozi u pogledu uticaja na svjedoke koji trebaju biti saslušani u nastavku istrage. U tom pravcu je ponovljeno da je u daljnjem toku istrage neophodno saslušati svjedoke (imena i prezimena navedena u obrazloženju rješenja) i utvrditi identitet NN lica od kojih je apelant nabavljao drogu i identitet kupaca, odnosno krajnjih konzumenata droge; da postoji osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao da utiče na svjedoke, posebno iz razloga jer je i sam uživalac droge i da se mjerama zabrane ne bi mogao spriječiti uticaj na svjedoke koji su uglavnom uživaoci droge. Sve navedeno, prema ocjeni suda, predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak i da bi mogao uništiti ili sakriti tragove i predmete važne za krivični postupak.
35. U pogledu razloga propisanih u odredbi člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).
36. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).
37. Ustavni sud primjećuje da je u pogledu ovog pritvorskog osnova drugostepeno vijeće podsjetilo na obrazloženje prvostepenog rješenja, zasnovano na izvedenim dokazima, iz kog, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da kod apelanta egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. U tom kontekstu su ponovljene naročite okolnosti kod apelanta koje opravdavaju mjeru pritvora, pri čemu je prije svega ispitan objektivni uslov koji se tiče visine propisane kazne do pet godina zatvora (za konkretno krivično djelo propisana kazna od pet do 15 godina), a zatim druge specifične okolnosti koje se tiču vremena preduzimanja krivičnopravnih radnji (preduzimane u dugom periodu), ranije apelantove osuđivanosti, te nedostatka stalnog zaposlenja, zbog čega je zaključeno da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.
38. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, navedene naročite okolnosti su ocijenili redovni sudovi, o čemu su navedeni jasni i argumentovani razlozi koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, već citirana odluka, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). U tom kontekstu je takođe preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.
39. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju tvrdnjom da se vijeće Okružnog suda ograničilo na ponavljanje razloga iz prvostepenog rješenja.
41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravni lijek (žalbu protiv prvostepenog rješenja), koji je i koristio. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije i članu 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti iz člana 197 stav 1 tačke b) i v) ZKPRS.
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je apelant izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, koja je ispitana, a apelantovo nezadovoljstvo odlukom povodom pravnog lijeka ne dovodi u pitanje prava garantovana u navedenim članovima Evropske konvencije.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević