Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-369/19 (S. Ć.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-369/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 369/19, rješavajući apelaciju Sulejmana Ćatovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Sulejmana Ćatovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 085451 18 Rev od 11. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 085451 15 Gž od 6. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 085451 11 P od 5.

studenog 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sulejman Ćatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 25. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 085451 18 Rev od 11. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 085451 15 Gž od 6. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 085451 11 P od 5. studenog 2014. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 369/19.

2. Apelant je 8. ožujka 2019. godine putem Advokatskog društva“ Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o iz Sarajeva podnio još jednu apelaciju protiv istih presuda navedenih u prethodnoj tački ove odluke. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1052/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Obzirom na to da je isti apelant dostavio Ustavnom sudu dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu članka 32. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 369/19 i AP 1052/19 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 369/19.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. lipnja 2020. godine (u predmetu broj AP 369/19) i 15. srpnja 2020. godine (u predmetu broj AP 1052/19) da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud je dostavio odgovor 3. srpnja i 24. srpnja 2020. godine, Općinski sud 9. srpnja 2020. godine, Vrhovni sud 13. srpnja i 22. srpnja 2020. godine, a tužena 15. srpnja i 6. kolovoza 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Apelant, kao kupac, i tužena, kao prodavac, u postupku privatizacije poduzeća ,,Riba- Neretva“ d.d. Konjic zaključili su 19. prosinca 2001. godine kupoprodajni Ugovor broj 12-19- 892/01 čiji je predmet bila kupovina 67% državnog kapitala navedenog poduzeća u iznosu od 423.110,00 KM. Zaključenim ugovorom apelant se obvezao da će, pored plaćanja kupoprodajne cijene, izvršiti investiciona ulaganja u iznosu od 1.900.000,00 KM u periodu od tri godine, zadržati devet trenutačno uposlenih radnika i uposliti još 14 novih radnika, također u periodu od tri godine. Uz glavni ugovor zaključena su još tri aneksa, i to 9. svibnja 2002. godine, 26. rujna 2005. godine i 8. listopada 2007. godine, kojima je izvršeno prolongiranje rokova za izvršenje apelantovih ugovornih obveza, uključujući i plaćanje ukupne kupoprodajne cijene. Tužena je, postupajući po uputstvu o obavljanju kontrole izvršenja obveza iz kupoprodajnih ugovora u postupku privatizacije, izvršila šest kontrola izvršenja preuzetih obveza od apelanta iz zaključenog ugovora, te je Aneksom III. apelantu određen novi rok za izvršenje preuzetih obveza (31. prosinac 2007. godine), a koji apelant nije ispoštovao, već je zatražio još jedno produljenje roka, i to za dva i pol mjeseca, na što tužena nije pristala. Zbog navedenog, tužena je podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelanta kojim je tražila da se raskine navedeni ugovor.

8. Presudom Općinskog suda broj 58 O P 043317 08 P od 19. lipnja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 043317 09 Gž 2 od 8. siječnja 2010. godine i Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 043317 10 Rev od 23. studenog 2010. godine, pravomoćno je raskinut predmetni kupoprodajni ugovor i apelant je obvezan kapital poduzeća „Riba-Neretva“ d.d. Konjic, koji se sastoji od 67% dionica, vratiti u državno vlasništvo tuženoj, te po osnovi ugovorene kazne isplatiti iznos od 313.638,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. lipnja 2008. godine pa do isplate. Navedeno je da je utvrđeno da je predmetni ugovor raskinut jer apelant kao kupac nije izvršio obvezu upošljavanja 11 novih radnika i nije izvršio ugovorena ulaganja u poduzeće. Navedeno je da je člankom 15.3. ugovora među ugovornim stranama regulirano da, ako ugovor raskine prodavac (u parnici tužena) zbog slučaja raskida po članku 15.1., prodavac će imati pravo zadržati kupovnu cijenu koju je uplatio kupac, a ako ugovor raskine kupac (zbog slučaja raskida ugovora po članku 15.1.), kupac će imati pravo na povrat svih uplata koje je izvršio, uključujući izvršene i dokazane investicije, u kom slučaju je prodavac dužan vratiti kupcu kupoprodajnu cijenu u roku od 15 dana.

9. Protiv navedenih presuda apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom broj AP 621/11 od 10. travnja 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) odbio apelaciju kao neutemeljenu. Ispitujući apelantove navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud je u obrazloženju navedene odluke, između ostalog, zaključio da se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini (novčani iznos koji apelant treba isplatiti tužitelju u tom predmetu, ovdje je to tužena, zbog raskida ugovora a koji proizlazi iz povrata kapitala, 67% dionica, u državno vlasništvo, kao i isplate po osnovi ugovorne kazne tužitelju, predstavlja apelantovu imovinu), da je miješanje u apelantovu imovinu bilo sukladno zakonu (odredbama čl. 270. do 276. ZOO, čija je svrha da zaštiti ugovorne strane za slučaj neispunjenja dvostranog ugovora, što znači da miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu), te da je miješanje bilo proporcionalno (sve stoga što je apelant obvezan tužitelju isplatiti određeni novčani iznos koji su sudovi, imajući u vidu nesporne činjenice u svezi sa apelantovim neizvršenjem obveza po ugovoru, kao i zahtjev tužitelja, utvrdili na temelju nalaza vještaka koji u postupku nije osporen). Kako je Ustavni sud obrazložio, „time je ispoštovan princip pravne sigurnosti, budući da je miješanje izvršeno na temelju zakona i nakon provedenog sudskog postupka. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je za apelanta stvorena obveza da tužitelju na ime ugovorne kazne isplati određeni novčani iznos na apelanta nije stavljen pretjeran teret, odnosno nije dovedeno u pitanje poštivanje principa 'proporcionalnosti', jer relevantne odredbe ZOO za slučaj neispunjenja obveze u dvostranim ugovorima propisuju mogućnost isplate ugovorne kazne, ako su je same strane dogovorile, a što se u konkretnom slučaju desilo. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju“. Činjenice konkretnog predmeta

10. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene kojom je tražio da se utvrdi da su odredbe članka 15.3. navedenog kupoprodajnog ugovora ništave, jer su protivne odredbama članka

132. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) .

11. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 085451 11 P od 5. studenog 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je apsolutno ništava odredba članka 15.3. kupoprodajnog Ugovora o kupovini dijela državnog kapitala broj 12-19-892/01 od 19. prosinca 2001. godine, zaključenog između tužene, kao prodavca, i apelanta, kao kupca, te da se tužena, obzirom na to da je navedeni ugovor raskinut, obveže vratiti apelantu uplaćenu kupovnu cijenu u ukupnom iznosu od 423.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. prosinca 2007. godine, kao dana posljednje uplate, pa do konačne isplate, uz obvezu nadoknade troškova postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na temelju provedenih dokaza preciziranih u presudi taj sud utvrdio da je raskinut predmetni Ugovor o kupoprodaji dionica broj 12-19892/ 04 od 19. prosinca 2001. godine o prodaji 67% dionica poduzeća ,,Riba-Neretva“ d.d. Konjic, koji je zaključen između tužene, kao prodavca, i apelanta, kao kupca, te da su uz taj ugovor, obzirom na to da apelant nije izvršavao svoje obveze iz navedenog ugovora, zaključeni i aneksi precizirani u presudi i u prethodnim točkama ove odluke. Općinski sud je obrazložio da kod ovakvog stanja stvari nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti odredbe članka 15.3. navedenog kupoprodajnog ugovora o kupovini dijela državnog kapitala a imajući u vidu odredbe članka 103. ZOO, jer se, prema mišljenju tog suda, ne radi o ugovoru koji je protivan prinudnim propisima ili moralu društva.

12. Općinski sud je obrazložio da ovakav zaključak proizlazi i iz odredaba članka 20. ZOO kojima je propisano da sudionici obligacijskopravnog odnosa te svoje odnose mogu urediti drukčije nego što je ovim zakonom određeno. Općinski sud je istaknuo da upravo navedeno proistječe iz odredaba predmetnog članka ugovora, jer su nesporno stranke svojom izraženom voljom regulirale odnose na način određen u članku 15.3. ugovora. Općinski sud je istaknuo i da je već preciziranom pravomoćnom presudom utvrđeno da je došlo do raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze apelanta, te da je raskid tražila tužena, pa sukladno tome ima pravo zadržati iznos kupoprodajne cijene, kako je utvrđeno u članku 15.3. ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je, s tim u svezi, te sukladno odredbama članka 124. u svezi s člankom 20. ZOO, trebalo u cijelosti odbiti apelantov tužbeni zahtjev. Općinski sud je istaknuo i da se prilikom donošenja ove odluke vodio i Odlukom Ustavnog suda broj AP 621/11 od 10. travnja 2014. godine u kojoj je u zaključku navedeno da „Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj l uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) kada su sudovi nesporno utvrdili neizvršenje obveze apelanta po osnovi ugovora, te zaključili da postoji osnova za raskid ugovora i isplatu ugovorne kazne sukladno relevantnim odredbama ZOO, kao i odredbama samog ugovora koje su stranke potpisale".

13. Protiv navedene presude apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 P 085451 15 Gž od 6. lipnja 2018. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da sporna odredba članka 15.3. predmetnog ugovora, i po mišljenju tog suda, nije ništava i nije protivna odredbi članka 132. ZOO, jer odredba članka 132. ZOO nije imperativnog karaktera. Kako je obrazložio taj sud, to znači da su ugovorne stranke u ugovoru ovlaštene ugovoriti međusobna prava i obveze za slučaj raskida ugovora i drugačije nego što je regulirano navedenom odredbom. Samo ukoliko se stranke u ugovoru drugačije ne sporazumiju o učincima raskida ugovora, kako je obrazloženo, primjenjuje se odredba članka 132. ZOO. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, parnične strane su prilikom zaključenja ugovora svoja prava i obveze u slučaju raskida ugovora drugačije uredile nego što ih uređuje zakon (članak 132. ZOO). Budući da je tužena u parnici koja se vodila pred Općinskim sudom u Mostaru broj 58 0 P 043317 08 P zatražila raskid ugovora i da je taj zahtjev usvojen, to, prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženoj pripada pravo zadržati kupoprodajnu cijenu sukladno odredbi članka 15.3. zaključenog ugovora.

14. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 P 085451 18 Rev od 11. prosinca 2018. godine reviziju odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je predmet spora zahtjev za utvrđenje ništavosti odredbe članka 15.3. ugovora o kupoprodaji dijela državnog kapitala, te, sljedstveno tome, i zahtjev za vraćanje ranije uplaćenog novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Vrhovni sud je istaknuo da je, polazeći od prednjeg utvrđenja, prvostupanjski sud u konkretnom postupku donio presudu od 5. studenog 2014. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov zahtjev iz tužbe na način kao u izreci prvostupanjske presude, a da je drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio pravilnim utvrđenja, zaključke, shvaćanja i obrazloženje prvostupanjskog suda (a koja u predmetnom revizionom postupku apelant osporava). S tim u svezi, Vrhovni sud je istaknuo da su, po njegovoj ocjeni, ovakve odluke nižestupanjskih sudova pravilne i zakonite i da revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nisu dovedene u sumnju. Obrazloženo je da su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su primjenom odredaba materijalnog prava, odredbe čl. 20, 103, 124. i 132. ZOO, odbili apelantov tužbeni zahtjev, dajući pravilna i zakonita obrazloženja o razlozima donošenja takvih odluka, prihvatljiva i za Vrhovni sud, koji nema potrebe za njihovim ponavljanjem u ovoj odluci. Vrhovni sud je istaknuo da se u reviziji izričito ne navodi koje odredbe materijalnog prava su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili, ili ih nisu primijenili, ali da se iz obrazloženja revizije neizravno može zaključiti da se prigovora pogrešnoj primjeni čl. 103. i 132. ZOO, koji uređuju pitanje ništavosti ugovora (članak 103) i prava ugovornih strana za slučaj raskida ugovora (članak 132).

15. S tim u svezi, Vrhovni sud je istaknuo da ključna pitanja od kojih ovisi utemeljenost ili neutemeljenost tužbenog zahtjeva na koja taj sud treba odgovoriti u ovoj odluci jesu: jesu li ugovorne strane iz Ugovora o kupoprodaji dijela državnog kapitala od 19. prosinca 2001. godine, u članku 15.3., koji nosi naziv „Posljedice prestanka ugovora", mogle ugovoriti drugačije posljedice za slučaj raskida ugovora o kupoprodaji u odnosu na one koje su zakonom propisane, zatim, je li odredba članka 132. ZOO (djelovanje raskida ugovora) imperativne prirode, je li zbog toga odredba članka 15.3. ugovora o kupoprodaji, u smislu članka 103. ZOO, ništava, te pripada li apelantu pravo da traži povrat kupoprodajne cijene? Vrhovni sud je obrazložio da su, u svezi s tim, nižestupanjski sudovi zaključili da odredba članka 132. ZOO nije imperativna (nema imperativno određenje), da su ugovarači imali pravo na drugačiji način regulirati posljedice raskida ugovora u odnosu na zakonske odredbe, pa da, sukladno tome, ni odredba članka 15.3. ugovora o kupoprodaji nije ništava, zbog čega su i odbijeni u cijelosti apelantovi zahtjevi postavljeni u tužbi.

16. Vrhovni sud je istakao da ocjenjuje da su ovakve odluke nižestupanjskih sudova pravilne i zakonite i da revizijskim prigovorom o pogrešnoj primjeni materijalnog prava njihova zakonitost i pravilnost nisu dovedene u sumnju. Obrazloženo je da na način kako je pravno određena odredba članka 132. ZOO, po ocjeni tog suda, ona nije imperativne prirode (nema imperativno određenje), te da u okolnostima konkretnog slučaja u kojem su ugovorne strane ugovorile drugačije posljedice raskida ugovora u odnosu na zakonom određene, te odredbe, u smislu članka 103. ZOO, nisu bile ništave (jer nisu protivne prinudnim propisima). Vrhovni sud je istaknuo da je točno da je odredbama članka 132. stavak 2. ZOO propisano da, ako je jedna strana izvršila ugovor pretežno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, ta odredba ne sprečava sudionike u obligacijskom odnosu da se međusobno, suglasnošću volja (čl. 10. i 20. ZOO), dogovore i drugačije, kako su to konkretno ugovorili apelant i tužena na način da, „ako ovaj ugovor raskine prodavac zbog slučaja raskida po članku 15.1.b., prodavac će imati pravo da zadrži kupoprodajnu cijenu uplaćenu od kupca“. Na ovaj način, po ocjeni tog suda, nisu povrijeđeni prinudni propisi, jer se radi o pravima kupca iz ugovora o kupoprodaji, a što znači da je on imao pravo to pitanje sa prodavcem urediti i na drugačiji način nego što je to uređeno zakonom. Vrhovni sud je obrazložio da navedeno znači da odredba članka 15.3.b. ugovora o kupoprodaji dijela državnog kapitala nije ništava, jer nije protivna prinudnim propisima, pa su pravilno odlučili nižestupanjski sudovi kada su zbog tih razloga i odbili tužbeni zahtjev u cijelosti. Vrhovni sud je istaknuo da i on smatra da u okolnostima konkretnog slučaja sporna odredba ugovora o kupoprodaji nije ništava, zbog čega apelantu ne pripada pravo da mu tužena vrati ranije uplaćeni iznos kupoprodajne cijene, te da prigovori koji tvrde suprotno za ovaj sud nisu prihvatljivi. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da su redoviti sudovi pogriješili kada su utvrdili da odredbe članka 132. ZOO nisu imperativne prirode. Navodi da je nesporno da je platio ukupnu kupoprodajnu cijenu i da je tužena, obzirom na predmetni kupoprodajni ugovor, sukladno odredbama članka 132. ZOO, trebala apelantu vratiti sve što je po osnovi tog ugovora platio, dok je obvezao apelanta da tuženoj izvrši povrat kupljenih dionica. Apelant smatra da je nesporno da je sve navedeno suprotno odredbama članka 132. ZOO i da je protivno moralu i javnim interesima, te da je trebalo odredbe članka 15.3. spornog ugovora o kupoprodaji proglasiti ništavim. Smatra da Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazloženje zašto je prihvatio i potvrdio nižestupanjske presude. Apelant vrši i opširnu analizu, odnosno „test“ prava na imovinu, te ističe da je imao barem legitimno očekivanje da će mu, u slučaju raskida ugovora, biti vraćeno ono što je platio, te smatra da su i zbog tog razloga redoviti sudovi proizvoljno primijenili odredbe članka 132. ZOO, čime su se umiješali u apelantovo pravo na imovinu. Smatra da su redoviti sudovi, postupajući na ovakav način, apelanta stavili u nepovoljan položaj u odnosu na tuženu koja, ipak, nije običan gospodarski subjekt, već državno tijelo koje je i na ovakav način pokazalo svoju superiornost u odnosu na ostale i zlouporabio pravo zbog toga. Apelant analizira i ostale odredbe spornog ugovora, te ističe da on nezakonito sadrži i odredbu prema kojoj apelant mora platiti i ugovornu kaznu i naknadu štete, čime je ponovno tužena kao državno tijelo pokazala svoju nadmoć. Apelant traži i da mu Ustavni sud dosudi troškove za sastavljanje obje apelacije.

b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da u nedostatku relevantnih argumenata polemizira i analizira stajališta redovitih sudova.

19. Kantonalni sud je naveo da je presuda tog suda zasnovana na relevantnim propisima, te pošto nije bilo kršenja apelantovih prava, taj sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

21. Tužena je navela da nije bilo kršenja apelantovih prava, jer je odredba članka 15.3. predmetnog kupoprodajnog ugovora sukladna svim zakonskim propisima i javnom poretku i moralu, kako su to i obrazložili redoviti sudovi.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.

Učesnici mogu svoj obligacioni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo.

III. RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim odredbama, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Dejstvo raskida Član 132.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

VI.Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju, obzirom na to da je apelant podnio dvije apelacije protiv istih presuda, te da su one spojene (vidi točku 3. ove odluke), Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijama Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 085451 18 Rev od 11. prosinca 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. siječnja 2019. godine, apelacija broj AP 369/19 je podnesena 25. siječnja 2019. godine, a apelacija broj AP 1052/19 je podnesena 8. ožujka 2019. godine, tj. obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi utvrđivanja ništavosti odredaba kupoprodajnog ugovora. Prema tome, članak 6. stavak

1. Europske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovitih sudova, tvrdeći da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravo. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

33. Dovodeći u kontekst citirane zakonske propise sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, suprotno apelantovim navodima, dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke a koja je Ustavni sud interpretirao u prethodnim točkama ove odluke. Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja sukladna standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da su redoviti sudovi u svojoj praksi zauzeli stajalište da odredbe članka 132. ZOO nisu imperativne prirode, te da je npr. u Presudi Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001628 od 17. ožujka 2009. godine iskazano stajalište da „odredbe članka 132. st. 2. i 4. ZOO nisu odredbe imperativnog karaktera, pa su stranke u ugovoru ovlaštene ugovoriti međusobna prava i obveze za slučaj raskida ugovora i drugačije nego što je regulirano navedenim zakonskim odredbama. Samo ako se stranke u ugovoru drugačije ne sporazumiju o učincima raskida ugovora, primjenjuju se odredbe članka 132. ZOO“ (stajalište dostupno u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1-2, siječanj-prosinac 2009. godine, te na web-stranici www.pravosudje.ba ). Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe članka 132. ZOO. Pri tome Ustavni sud ističe i da je apelant od samog zaključenja ugovora znao i bio svjestan sa kakvim se odredbama ugovora suglasio, te da nema ništa što bi ukazivalo da je tužena, koristeći svoj status, zlouporabila apelantovo povjerenje ili zakonske odredbe, niti apelant tako nešto svojim tvrdnjama čini vjerojatnim. Također, Ustavni sud ukazuje i da iz činjenica predmeta proizlazi da je, suprotno apelantovim navodima, u postupku pred redovitim sudovima utvrđeno da apelant nije ispoštovao odredbe spornog kupoprodajnog ugovora zbog čega je on i raskinut.

34. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da apelant postavlja pitanja vezana za još neke odredbe spornog kupoprodajnog ugovora (odredbe vezane za naknadu štete i ugovornu kaznu). Ustavni sud, s tim u svezi, podsjeća da je predmetni ugovor raskinut i da je Ustavni sud presude kojim je to učinjeno analizirao u prethodnim tačkama ove odluke (prezentiranim u Odluci broj AP 621/11). Obzirom na to da se radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje (članak 18. stavak 3. točka (e) Pravila Ustavnog suda), to se Ustavni sud u ovoj odluci neće ponovno baviti istim pitanjem. Ustavni sud naglašava i da, za razliku od redovitih sudova, ne dosuđuje naknadu troškova apelacije podnesene Ustavnom sudu. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke i utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na navedene odredbe i stav redovitih sudova, te da, imajući u vidu navedeno, apelant nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će mu uplaćeni iznos biti vraćen u slučaju da nije ispoštovao odredbe zaključenog ugovora zbog čega je ugovor i raskinut. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka, Ustavni sud smatra da su, također, neutemeljeni i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII.Zaključak 37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(ke) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti odredbe članka 15.3. kupoprodajnog ugovora kojim su apelant i tužena ugovorili posebne, različite, posljedice raskida tog ugovora u slučaju neizvršenja obveza od onih koje su propisane člankom

132. ZOO, a obzirom da te odredbe nisu imperativne prirode, apelant je od samog zaključenja ugovora bio svjestan posljedica eventualnog raskida ugovora.

38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, i kada apelant, obzirom na to da je bio svjestan odredaba ugovora koji potpisuje, nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će mu, u slučaju raskida ugovora zbog njegove krivnje, biti vraćeno ono što je po osnovi ugovora platio.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-369/19 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio