Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1333/19 (B. R.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1333/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1333/19, rješavajući apelaciju Biljane Rakita, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Biljane Rakita podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 033069 18 Rev od 6. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 033069 18 Gž 2 od 8. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 033069 17 P 2 od 30. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Biljana Rakita (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Jonkopinga, Švedska, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Dragan Stupar i Aleksandar Čorni“ iz Banjaluke, podnijela je 22. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 033069 18 Rev od 6. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 033069 18 Gž 2 od 8. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 033069 17 P 2 od 30. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od tužioca G. R. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. jula 2020. godine, Vrhovni sud 7. jula 2020. godine, Okružni sud 8. jula 2020. godine, a tužilac 28. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 033069 17 P 2 od 30. oktobra 2017. godine utvrđeno je da su jednosoban stan u Banjaluci i dvosoban stan u Šipovu, bliže označeni u izreci presude, bračna tekovina tužioca i apelantkinje s dijelovima od po 1/2, što je apelantkinja dužna priznati i trpjeti da se kod RUGIP PJ Banjaluka i PJ Šipovo u listi nepokretnosti i knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova tužilac uknjiži s dijelom 1/2. Istovremeno, predmetnom presudom odlučeno je da je apelantkinja dužna tužiocu nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tužiočev zahtjev da se utvrdi da bračnu tekovinu tužioca i apelantkinje čine nepokretnosti – dva stana precizirana u izreci prvostepene presude, da je tužiočev udio u sticanju ovih nepokretnosti 1/2 dijela i da apelantkinja prizna i trpi da se kod nadležnog organa tužilac uknjiži kao suvlasnik tih nepokretnosti sa 1/2 dijela. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da su parnične stranke zaključile brak 18. jula 1993. godine u Šipovu, da su cijelo vrijeme trajanja bračne zajednice, a i sada sa prebivalištem u Švedskoj, te da je brak razveden presudom Osnovnog suda u Jonkopingu, Švedska, koju presudu je priznao Okružni sud rješenjem od 8. oktobra 2013. godine. Takođe, utvrđeno je da su stranke 26. marta 2012. godine zaključile bračni ugovor koji je registrovan u Poreskoj upravi Švedske u Jonkopingu, čiji tekst je sačinila apelantkinja, a istinitost potpisa tužioca i apelantkinje potvrdili na tom dokumentu tužiočeva radna koleginica H. A. i notar N. O., kao i da su parnične stranke u toku ove parnice zaključile sporazum o podjeli zajedničke imovine 23. aprila 2015. godine pred advokatima ovlašćenim od Osnovnog suda u Jonkopingu, kojim su podijelili imovinu koju su stekli u Švedskoj. Isto tako, utvrđeno je da je tužilac u Švedskoj cijelo vrijeme radio u Jonkopingu na poslovima kućnog majstora i ostvarivao mjesečna primanja, a pored toga imao i dopunsko zanimanje, dok je apelantkinja radila godinu dana u Švedskoj nakon čega je otišla na bolovanje da bi 2006. godine ostvarila pravo na invalidsku penziju Švedske koju i danas prima. Najzad, utvrđeno je da su tokom braka parnične stranke kupile dva stana, jedan stan 2004. godine u Banjaluci, a drugi stan 2012. godine u Šipovu, da su stanovi upisani na apelantkinjino ime u katastru nepokretnosti i u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, te da stanove od prekida bračne zajednice koristi isključivo apelantkinja.
7. Kod ovakvog stanja činjenica Osnovni sud je istakao da se na imovinske odnose parničnih stranaka na imovini koju su stekli u Republici Srpskoj, u skladu s odredbom člana 37 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakona), ne može primijeniti bračni ugovor od 26. marta 2012. godine zaključen u Jonkopingu i ovjeren od Poreske uprave Švedske, jer se na takvu stečenu imovinu primjenjuje domaće pravo. Isto tako, Osnovni sud je ukazao da zbog toga taj ugovor, koji ne ispunjava uslove iz člana 271 stav 5 Porodičnog zakona, ne može predstavljati osnov za podjelu zajedničke imovine u ovoj parnici jer potpisi bračnih supružnika nisu ovjereni kako to propisuje navedena zakonska odredba. Polazeći od toga da među strankama nije sporno da su predmetni stanovi kupljeni u toku trajanja bračne zajednice, te da su upisani na apelantkinjino ime sa dijelom 1/1, Osnovni sud je naveo da su oba stana kupljena zajedničkim radom i sredstvima, kao i sredstvima sa štednih uloga u Republici Srpskoj, te da apelantkinja nije dokazala da je njen doprinos u sticanju zajedničke imovine veći od tužiočevog doprinosa, pa je cijeneći zakonsku pretpostavku da svakom od bračnih supružnika pripada po 1/2 zajedničke imovine, primjenom odredbe člana 272 u vezi s odredbom člana 273 stav 1 Porodičnog zakona, u vezi s odredbom člana 270 stav 5 tog zakona, odlučio kao u izreci presude.
8. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 033069 18 Gž 2 od 8. juna 2018. godine apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Takođe, navedenom presudom odbijen je apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe sa paušalom u iznosu bliže označenom u izreci presude, kao i tužiočev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu preciziranom u presudi.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 033069 18 Rev od 6. decembra 2018. godine apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 75 0 P 033069 18 Gž 2 od 8. juna 2018. godine odbijena je kao neosnovana.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da nije sporno da je brak između parničnih stranaka trajao 10 godina (od 1993. godine do 2013. godine), da su za vrijeme braka stranke živjele u Švedskoj, da su postale državljani Švedske 13. septembra 2000. godine, da je tužilac bio zaposlen, dok je apelantkinja radila kratko vrijeme nakon čega je zbog povrede penzionisana, da su predmetni stanovi kupljeni u toku trajanja bračne zajednice, i to stan u Šipovu 7. septembra 2012. godine, a stan u Banjaluci 14. jula 2004. godine. Nadalje, istaknuto je da su bračnim ugovorom koji je zaključen u Jonkopingu 26. marta 2012. godine parnične stranke ugovorile da „sva imovina koju svaki supružnik trenutno ima u svom vlasništvu, te koju u budućnosti stekne, predstavlja njegovu posebnu imovinu. Dakle, zakonski režim zajedničke imovine je isključen u našem braku“. Nakon razvoda braka, ukazano je da je prema rješenju o podjeli zajedničke imovine od 23. aprila 2015. godine podijeljena zajednička imovina stranaka u Švedskoj, prema zakonu Švedske, tako što je podijeljena na jednake dijelove, nakon što je lice koje je sud (u Švedskoj) zadužio za podjelu zajedničke imovine konstatovalo da bračni ugovor od 26. marta 2012. godine ne važi s obzirom na to da uslovi ugovora o podjeli zajedničke imovine od 26. marta 2012. godine doprinose značajno nejednakoj podjeli.
11. Takođe, Vrhovni sud je istakao da se konkretna parnica vodi po tužiočevoj tužbi da se utvrdi da bračnu tekovinu tužioca i apelantkinje čine nepokretnosti koje se nalaze u Republici Srpskoj, da je tužiočev udio u sticanju tih nepokretnosti 1/2 dijela i da apelantkinja prizna i trpi da se kod nadležnog organa tužilac uknjiži kao suvlasnik tih nepokretnosti sa 1/2 dijela. Naime, ukazano je da se radi o dva stana, jedan u Banjaluci, a drugi u Šipovu, precizirana u izreci prvostepene presude, koji se vode u evidenciji nepokretnosti u Republici Srpskoj na apelantkinji, na osnovu zaključenih ugovora o kupoprodaji nepokretnosti 2004. i 2012. godine u kojima je kao kupac navedena apelantkinja. Takođe, navedeno je da su bračnim ugovorom od 26. marta 2012. godine stranke isključile zakonski režim imovine stečene u braku i regulisale imovinske odnose na način da imovina – nepokretnosti koje svaki supružnik trenutno ima u svojoj svojini, te koju u budućnosti stekne, predstavlja njegovu posebnu imovinu. Isto tako, istaknuto je da apelantkinja tvrdi da su ovi stanovi njena imovina saglasno bračnom ugovoru od 26. marta 2012. godine, koji se odnosi na nepokretnosti u Republici Srpskoj, s obzirom na to da je druga imovina pokretna i nepokretna, koja se nalazi u Švedskoj, podijeljena prema rješenju o podjeli zajedničke imovine od 23. aprila 2015. godine.
12. Isto tako, navedeno je da prema odredbi člana 56 Zakona o rješavanju sukoba zakona postoji isključiva nadležnost domaćeg suda za rješavanje u sporovima o pravu svojine i o drugim stvarnim pravima na nepokretnostima koje se nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine, pa kako se nepokretnosti nalaze u Republici Srpskoj, mjerodavno je pravo Republike Srpske, i to odredbe Porodičnog zakona. Shodno tome, istaknuto je da je taj zakon imovinske odnose supružnika uredio na dva načina, ostavljajući mogućnost supružnicima da biraju između dva imovinska režima: zakonskog i ugovornog. Nadalje, navedeno je da u okviru zakonskog režima postoji zajednička i posebna imovina supružnika, dok ugovorni režim predviđa da imovinske odnose u pogledu zajedničke imovine, kako na postojećoj tako i na budućoj imovini, supružnici mogu urediti drugačije nego što zakonski režim predviđa, tako što će zaključiti bračni ugovor, koji mora biti notarski obrađen (član 271 st. 3, 4 i 5 Porodičnog zakona). Isto tako, ukazano je da bračni supružnici ne mogu ugovoriti primjenu prava strane države na svoje imovinskopravne odnose (stav 7 člana 271 Porodičnog zakona).
13. Takođe, istaknuto je da, prema odredbi člana 288 Porodičnog zakona, pravni poslovi o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih supružnika moraju biti notarski obrađeni jer su u protivnom ništavi. Prema tome, ukazano je da Porodični zakon dozvoljava zaključenje bračnog ugovora, kao i ugovora o diobi zajedničke imovine, ali se valjanost tih ugovora prosuđuje prema odredbama člana 271 stav 5 i člana 288 Porodičnog zakona, koji propisuju notarsku obradu kao uslov njihove valjanosti, pa forma bračno-imovinskog ugovora mora odgovarati zahtjevima mjesta nalaženja nepokretnosti. To znači da bračno-imovinski ugovor za nepokretnosti koje se nalaze u Republici Srpskoj mora biti notarski obrađen od notara u Republici Srpskoj, prema Zakonu o notarima, a pod notarskom obradom isprava podrazumijeva se akt koji je u cijelosti sačinjen od notara kao samostalnog i nezavisnog nosioca javne službe, i to prema pravilima postupka o načinu poslovanja notara.
14. Kako nije sporno da je tekst bračnog ugovora od 26. marta 2012. godine sačinila apelantkinja, da je ugovor potpisan u Švedskoj u firmi gdje je radio tužilac u prisustvu tužiočevih radnih kolega, koju činjenicu je svojim potpisom na ugovoru potvrdila i njegova radna koleginica H. A., a istinitost potpisa tužioca i apelantkinje na tom ugovoru potvrdio i notar N. O., Vrhovni sud je naveo da taj ugovor nije notarski obrađen u Republici Srpskoj, pa u smislu člana 271 stav 5 i člana 288 Porodičnog zakona nije valjan osnov za zaključak da su imovinske odnose u pogledu zajedničke imovine, kako na postojećoj tako i na budućoj imovini, supružnici uredili drugačije nego što zakonski režim predviđa. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da su zbog toga bez uticaja na drugačiju odluku navodi revizije da nije nužna notarska obrada ugovora i da je dovoljno što je potpise stranaka na ugovoru ovjerio notar u Švedskoj. Budući da bračni ugovor nije valjan, ukazano je da se na sticanje i podjelu imovine stečene u braku parničnih stranaka, koja se nalazi u Republici Srpskoj, primjenjuju odredbe Porodičnog zakona kojima se reguliše zakonski režim sticanja i podjele zajedničke imovine supružnika. Na kraju, Vrhovni sud je naveo da su u tom pogledu nižestepeni sudovi na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdili da je imovina koja se odnosi na ova dva stana stečena u toku bračne zajednice, zajedničkim radom i sredstvima parničnih stranaka, te da predstavlja zajedničku imovinu stečenu u braku. Isto tako, ukazano je i da apelantkinja nije dokazala da je njen doprinos u sticanju zajedničke imovine veći od tužiočevog doprinosa, te su nižestepeni sudovi cijeneći zakonsku pretpostavku da svakom od bračnih supružnika pripada po 1/2 zajedničke imovine, primjenom odredbe člana 272 u vezi s odredbom člana 273 stav 1 Porodičnog zakona, pravilno sudili kada su usvojili postavljeni tužbeni zahtjev.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantkinja navodi da se očigledno proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda u primjeni relevantnih odredbi Porodičnog zakona i Zakona o rješavanju sukoba zakona. Naime, apelantkinja ukazuje da je za imovinu koja je bila predmet spora relevantan bračni ugovor iz 2012. godine, koji je u svemu saglasan s relevantnim odredbama kako Porodičnog zakona tako i Zakona o rješavanju sukoba zakona. Takođe, apelantkinja, u suštini, smatra da obrazloženje osporenih presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje osporenih odluka, pa su činjenice površno utvrđene iznošenjem puke hronologije i istorijata događaja, te je potpuno izostala slobodna, savjesna i brižljiva ocjena svih okolnosti. Naime, apelantkinja ukazuje da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka zanemarili činjenicu da su imovinski odnosi bračnih supružnika riješeni na sasvim drugi način i da je ona imovinu u Republici Srpskoj kupila isključivo za sebe.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri utvrđenju i stavovima iz osporene presude tog suda.
17. Vrhovni sud je ukazao da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda, kao i da nisu prihvatljivi apelantkinjini navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Okružni sud je naveo da je razloge za svoju odluku dao u obrazloženju osporene presude, navodeći da su predmetni stanovi kupljeni u toku trajanja bračne zajednice i zajedničkim sredstvima, a da se bračni ugovor koji je zaveden u Poreskoj upravi u Jonkopingu, kojim je dogovorena podjela bračne imovine između apelantkinje i njenog sada bivšeg muža, ne može cijeniti kao dokaz jer nije priznat od nadležnog organa u Republici Srpskoj. Shodno tome, Okružni sud je istakao da nisu prihvatljivi apelacioni navodi da su povrijeđena apelantkinjina prava na koja se poziva u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužilac je naveo da su svi sudovi na valjan i potpun način utvrdili da je bilo mjesta primjeni propisa Republike Srpske kada je u pitanju rješavanje imovinskih odnosa supružnika, a da nije bilo mjesta primjeni propisa Švedske, niti posebno poštovanje „bračnog ugovora“, koji i prema ocjeni svih sudova nije ispunjavao uslove neophodne za njegovu primjenu u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Takođe, tužilac je istakao da apelacija gubi iz vida da je tokom podjele imovine u Švedskoj između istih stranaka podjela izvršena na način da su oba supružnika dobila po ½ imovine, mimo onog što „reguliše bračni ugovor“ na koji se apelantkinja bez osnova poziva u svojoj apelaciji. Dakle, tužilac je ukazao da i sud u Švedskoj nije poštovao taj ugovor prilikom podjele bračne tekovine, već je podjelu izvršio saglasno zakonskim propisima koji važe u toj državi. Najzad, tužilac je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
21. Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi: Član 37. stav (1) (1) Za ugovorne imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo koje je u vrijeme sklapanja ugovora bilo mjerodavno za osobne i zakonske odnose. Član 56.
Isključiva nadležnost suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije postoji u sporovima o pravu raspolaganja nekretninom u društvenom vlasništvu, u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninu u vlasništvu građana i građanskih pravnih osoba, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima nastalima iz zakupnih ili najamnih odnosa u pogledu nekretnine, ili iz ugovora o upotrebi stana ili poslovnih prostorija, ako se nekretnina nalazi na teritoriju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
22. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 271. st. (3), (4), (5) i (7) (3)Ženik i nevjesta, odnosno bračni supružnici mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose u pogledu zajedničke imovine.
(4)Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko-pravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini.
(5) Bračni ugovor mora biti notarski obrađen.
(7) Bračni supružnici ne mogu ugovarati primjenu prava strane države na svoje imovinsko-pravne odnose.
Član 288.
(1) Pravni poslovi o reguliranju imovinskih odnosa između bračnih supružnika, kao i između lica koja žive u vanbračnoj životnoj zajednici i pravni poslovi o raspolaganju imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih lica moraju biti notarski obrađeni.
(2) Pravni poslovi koji su zaključeni suprotno stavu 1. ovog člana pravno su ništavni.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 75 0 P 033069 18 Rev od 6. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinjini punomoćnici su osporenu presudu primili 24. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja pobija osporene odluke tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak utvrđivanja bračne tekovine, odnosno na predmet građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/e) Ustava Bosne i Hercegovine pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na apelantkinjinim tvrdnjama o tome da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju usvojen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da bračnu tekovinu tužioca i apelantkinje čine nepokretnosti – dva stana precizirana u izreci prvostepene presude, da je tužiočev udio u sticanju tih nepokretnosti 1/2 dijela i da apelantkinja prizna i trpi da se kod nadležnog organa tužilac uknjiži kao suvlasnik tih nepokretnosti sa 1/2 dijela. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi kako se na imovinske odnose parničnih stranaka na imovini koju su stekli u Republici Srpskoj, u skladu s odredbom člana 37 Zakona o rješavanju sukoba zakona, ne može primijeniti bračni ugovor od 26. marta 2012. godine kojim su parnične stranke ugovorile da „sva imovina koju svaki supružnik trenutno ima u svom vlasništvu, te koju u budućnosti stekne, predstavlja njegovu posebnu imovinu. Dakle, zakonski režim zajedničke imovine je isključen u našem braku“, jer se na takvu stečenu imovinu primjenjuje domaće pravo, odnosno da taj ugovor, koji ne ispunjava uslove iz člana 271 stav 5 Porodičnog zakona, ne može predstavljati osnov za podjelu zajedničke imovine u ovoj parnici jer potpisi bračnih supružnika nisu ovjereni kako to propisuje navedena zakonska odredba. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju.
33. Nadalje, apelantkinja, u suštini, smatra da obrazloženje osporenih presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje osporenih odluka. Ustavni sud nalazi da su Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud odgovorili na navedena pitanja ukazavši da nisu osnovani apelantkinjini navodi da su imovinski odnosi bračnih supružnika riješeni na sasvim drugi način i da je ona imovinu u Republici Srpskoj kupila isključivo za sebe. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili svoje stavove i zaključke u odnosu na suštinska pitanja, pa se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje suprotno standardima prava na pravično suđenje.
34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
35. Apelantkinja, takođe, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi donijeli odluke kojima su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnih zakona, sa obrazloženjem koje se ne doima proizvoljnim.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević