Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6710/18 (A. J.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6710/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-6710/18, rješavajući apelaciju Almira Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Jašarevića podnesena zbog navodnog kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u postupku lišavanja slobode apelanta koji su poduzeli pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona – Policijska stanica Istok, kao i zbog navodnog nepostojanja djelotvornosti istrage u predmetu Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona broj T 03 0 KTK 0071873 18, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 19. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog postupanja pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP) – Policijska stanica Istok (u daljnjem tekstu: PU Istok) u postupku njegovog lišavanja slobodea kao i zbog nepostojanja djelotvornosti istrage u predmetu Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) broj T 03 0 KTK 0071873 18.

2. Policijski službenici M.B. i E.M iz PS Istok su 28. septembra 2017. godine 17,20 h, apelantu oduzeli slobodu i o tome sačinili Zapisnik broj 08-05/4-2-04-3-58/17. U zapisniku nema konstatacije o upotrebi sile te je u zapisniku konstatovano da je osoba kojoj je oduzet sloboda u cjelosti pročitala zapisnik i na isti nema primjedbi. Na zapisniku se nalazi apelantov potpis. Apelant je potom u 19,20 h pušten na slobodu o čemu je sačinjen zapisnik o otpustu osobe kojoj je oduzeta sloboda. U zapisniku je evidentirano da se “lice otpušta bez vidljivih povreda“. Na zapisniku se nalazi apelantov potpis te konstatacija da apelant „na zapisnik nema primjedbi.“ MUP je Tužilaštvu dostavio Izvještaj broj 08-05/4-2-04.3/17 od 28. septembra 2017. godine. Iz Izvještaja, između ostalog, proizilazi da da je radeći na redovnim poslovima i zadacima regulacije saobraćaja […] patrola policije u sastavu M.B. i E.M., primijetila apelanta u narušavanju javnog reda i mira (JRiM), koji je nakon upozorenja od strane patrole policije nastavio sa narušavanjem JRiM te je u jednom trenutku pljunuo službenika policije M.B., nakon čega je isti lišen slobode i priveden u prostorije PS Istok; da je o svemu navedenom konsultovan imenovani dežurni tužilac Tužilaštva, koji je naložio da se događaj “nastavi po JRiM“ a nakon toga je obaviješten i imenovani dežurni sudija Općinskog suda u Tuzli, koji je naložio da se apelantu izda prekršajni nalog.

3. MUP – PS Istok je 2. oktobra 2017. godine izdao apelantu Prekršajni nalog zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tač. 1., 4. i 5. Zakona o javnom redu i miru i apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 350,00 KM. Prekršaj je počinjen na način da je apelant „ narušio javni red i mir jer je fizički nogom udario u prednji dio opisanog vozila u nalogu […] te se potom uz psovke unosio u lice OSL-u“ Prekršajni nalog je uručen apelantu lično i apelant je odbio da prihvati odgovornost za prekršaj opisan u nalogu i zatražio je sudsko odlučivanje.

4. Apelant je 29. septembra i 2. oktobra 2017. godine MUP - Odboru za žalbe građana (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe), podnio pismenu žalbu „na postupke policijskih službenika PS Istok“. Odbor za žalbe je apelantovu žalbu dostavio nadležnoj Jedinici za profesionalne standarde MUP-a (u daljnjem tekstu: Jedinica), radi ispitivanja osnovanosti apelantovih navoda. Jedinica je, 13. decembra 2017. godine, dostavila obavijest Odboru za žalbe o provedenoj istrazi, iz koje proističe da je nakon provedene unutrašnje istrage protiv prijavljenih, predloženo da se žalbe apelanta završe ocjenom „neosnovana“. Iz akta Obora za žalbe od 19. decembra 2017. godine proističe da je apelant obaviješten da je njegova žalba razmatrana, ali da nije utvrđeno neprofesionalno i nekorektno ponašanje policijskih službenika, da je Jedinica provela unutrašnju istragu kojom je žalba ocijenjena kao neosnovana.

Postupak po apelantovoj prijavi Tužilaštvu

5. Apelant je 18. januara 2018. godine, Kantonalnom tužilaštvu podnio „krivičnu prijavu“ protiv M.B. i E.M. (u daljnjem tekstu: prijavljeni) – policijskih službenika PS Istok. U prijavi je naveo da su prijavljeni “zloupotrijebili svoj službeni položaj i ovlaštenja, ili isti prekoračili, maltretirali me kao građanina, nesavjesno i suprotno zakonima obavljali svoj posao, a što sve predstavlja obilježje više krivičnih djela“. Apelant je naveo da su ga, 28. septembra 2017. godine oko 17 sati, dok je stajao na trotoaru čekajući da pređe pješački prijelaz na navedenoj raskrsnici u Tuzli, podigao ruke, nakon čega mu je prišao policajac M.B. i počeo ga fizički gurati, „te ga zatim udario bokserom u predjelu glave i u predjelu lijevog rebra s leđa, a zatim je prišao i drugi policajac, a zatim su ga nastavili udarati, oborili ga na asfalt i nastavili ga udarati nogama i pesnicama, zatim mu stavili lisice, a potom ga brutalno bacili u policijsko vozilo i odvezli ga u PS, gdje su sačinili i zapisnik o lišenju slobode“. Apelant je naveo da se nakon puštanja iz PS Istok, odmah obratio ljekaru, gdje su konstatovane povrede, o čemu je priložio medicinske nalaze. Dalje, apelant je naveo da je 2. oktobra 2017. godine najavio kod komandira PS Istok na razgovor kako bih mu objasnio šta se zaista desilo i kako bi se poduzele odgovarajuće mjere protiv prijavljenih i da su mu i tom prilikom prijavljeni prijetili. Apelant je uz prijavu dostavio, između ostalog i zapisnik o oduzimanju slobode MUP TK-a od 28. septembra 2017. godine, potvrdu povodom apelantovih prijava o žalbi građana od 29. septembra i 2. oktobra 2017. godine, medicinske nalaze na ime apelanta od 28. septembra 2017. godine.

6. Tužiteljstvo je, na osnovu člana 231. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), 8. maja 2018. godine donijelo Naredbu broj T03 0 KTK 0071873 18, da se neće provoditi istraga protiv prijavljenih, jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljene osobe počinile prijavljeno krivično djelo.

7. U obrazloženju naredbe je opisan sadržaj apelantove prijave te da je, u cilju provjera navoda iz prijave pribavljen kompletan spis Jedinice, budući da je apelant u prijavi naveo da je podnio prijavu unutrašnjoj kontroli protiv prijavljenih policijskih službenika. Navedeno je da je Jedinca dostavila Tužilaštvu dokumentaciju koju je prikupila, među kojom su i izjave apelanta od 29. septembra i 2. oktobra 2017. godine, izvještaj o provedenoj unutrašnjoj istrazi od 13. decembra 2017. godine, obavijest o provedenoj unutrašnjoj istrazi od 13. decembra 2017., akt Odbora za žalbe građana od 19. decembra 2017. godine, zapisnici o prikupljanju izjava od prijavljenih i dvojice imenovanih policijskih službenika kao i zapisnici o prikupljanju izjava od svjedoka – očevidaca

A.H. i B.K.

8. Tužiteljstvo je navelo da iz sadržaja navedene dokumentacije proističe da je 13. decembra 2017. godine, Jedinica dostavila obavijest Odboru za žalbe o provedenoj istrazi, iz koje proističe da je nakon provedene unutrašnje istrage protiv prijavljenih, predloženo da se žalbe apelanta završe ocjenom „neosnovana“. Iz akta Obora za žalbe od 19. decembra 2017. godine proističe da je apelant obaviješten da je njegova žalba razmatrana, ali da nije utvrđeno neprofesionalno i nekorektno ponašanje policijskih službenika, da je Jedinica provela unutrašnju istragu kojom je žalba ocijenjena kao neosnovana. Navedeno je da je tokom provođenja postupka po žalbi apelanta, Jedinica saslušala četiri svjedoka, iz čijih izjava proizilazi da navodi apelanta nisu tačni. Također je navedeno da je iz medicinske dokumentacije od 28. septembra 2017. godine koja je dostavljenu uz prijavu, utvrđeno da je apelant, po vlastitoj izjavi, u tuči zadobio povrede od poznatih lica, za koje su se ljekari izjasnili da se radi o povredama glave -constusio corporis, nagnječenje vanjske strane potkoljenice kao i u dorzuima desne šake.

9. Tužiteljstvo je zaključilo da ne postoje osnovi sumnje da su prijavljeni počinili krivično djelo - Zloupotreba položaja ili ovlašćenja - iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH) kao ni krivično djelo - Zlostavljanje u obavljanju službeiz člana 182. KZ FBiH, niti neko drugo krivično djelo propisano KZ FBiH, jer su četiri imenovana svjedoka, koji su saslušani u postupku koji je provodila Jedinica po prijavi apelanta protiv prijavljenih službenika PS Istok a koji su bili očevidci prijavljenog događaja od 28. septembra 2017. godine nisu vidjeli da su navedeni policijski službenici poduzeli bilo koju radnju koja izlazi izvan okvira njihovih ovlaštenja, dakle, nisu vidjeli da su upotrijebili silu ili udarali i tukli apelanta. Također, apelant se nije žalio na bilo kakve povrede i nije tražio ljekarsku pomoć za vrijeme dok je vozilom policije u prisustvu A.M. prebacivan u PS Istok, a također, a ni svjedok L.DŽ. nije čuo da je prijavljeni E.M. uputio bilo kakvu prijetnju apelantu u PS Istok dana 2. oktobra 2017. godine a bio je očevidac događaja od navedenog datuma kada je apelant došao u PS Istok da traži komandira stanice. Kada se sve ove činjenice povežu sa činjenicama koje proističu iz ljekarskih nalaza na kojima je konstatovano po izjavi apelanta „da je povrede zadobio u tuči sa poznatim licima, onda je sasvim jasno da ne postoje osnovi sumnje da su prijavljeni počinili navedeno krivično djelo“.

10. Tužiteljstvo je aktom broj T03 0 KTK 0071873 18 od 8. maja 2018. godine obavijestilo apelanta da je donijelo Naredbu o neprovođenju istrage i razlozima za njeno donošenje. Obavijest je sadržavala i pouku o pravnom lijeku (član 231. stav 4 ZKP).

11. Apelant je 24. maja 2018. godine, podnio pritužbu protiv obavijesti o neprovođenju istrage.

12. Odlučujući o apelantovoj pritužbi, Glavni kantonalni tužitelj Tužilaštva je 4. juna 2019. godine, istu ocijenio neosnovanom te je aktom broj T03 0 KTP 0071873 18 o odluci obavijestio apelanta. U obavijesti je navedeno da je Glavni tužitelj izvršio analizu prijave i pratećih spisa - dokaza, te sadržaj istih doveo u vezi sa navodima iz apelantove pritužbe, nakon čega je zaključio da je osporena odluka Tužilaštva pravilna i na zakonu utemeljena.

13. Navedeno je da je, suprotno od navoda pritužbe, postupajuća tužiteljica, postupajući po kaznenoj prijavi, pribavila kompletnu materijalnu dokumentaciju koja se odnosi na prijavljeni događaj, detaljno analizirala dostavljene dokaze i donijela pravilnu i zakonitu odluku. Činjenica da su svjedoci saslušani u postupku koji je provodila Jedinica (koji postupak je posebnim propisima decidno uređen), ne utiče na pravilnost odluke postupajuće tužiteljice, jer su iskazi svih svjedoka saslušanih o ovom postupku saglasni, odnosno u njima ne postoji bilo kakva proturječnost što bi postupajuću tužiteljicu opredijelilo da iste ponovo saslušava na iste okolnosti na koje su ovi svjedoci već ranije saslušani. Navodi da je apelant kritične prilike zadobio tjelesne povede i da su mu iste nanijeli prijavljeni, uz obrazloženje da je od prijavljenih tražio da ga odvezu do Hitne pomoći, su ocijenjeni neosnovanim, jer su paušalno izneseni, bez konkretnih dokaza, dok na temelju prikupljene dokumentacije u toku predistražnog postupka jasno proizilazi da prijavljeni nisu nanijeli bilo kakve povrede oštećenom. Ukoliko je apelant naknadno zatražio ljekarsku pomoć, i to da se sam snašao za prevoz do Hitne pomoći, kako to navodi u pritužbi, onda je na te okolnosti bio u obavezi predočiti tužiteljstvu i dokaze, kako bi se mogla izvršiti provjera ovih navoda. U konačnici, ocijenjeno je da iz medicinske dokumentacije, na koju se apelant poziva, ne proizilazi da su mu prijavljeni nanijeli bilo kakve povrede, iz kojih razloga su ovi navodi cijenjeni neosnovanim. Navodi da je kritičnom događaju bila prisutna i ženska osoba — policijska službenica, ne utiču na drugačiju odluku postupajuće tužiteljice, obzirom da iz iskaza ostalih prisutnih svjedoka, ne proizilazi da je ovom događaju prisustvovala ta osoba, uz napomenu da iskazi svih saslušanih svjedoka nisu u proturječnosti, što ukazuje da i iskaz ove osobe, pod pretpostavkom da je bila prisutna kritičnom događaju, ne bi doprinio drugačijoj tužiteljskoj odluci. Obavijest nije sadržavala pouku o pravnom lijeku.

Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3 a), b), c), d), e), f), h) i m) što odgovora čl. 2., 3., 4., 5., 6., 8. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su prijavljeni policajci počinili krivična djela za koja ih je prijavio. Ističe da je „jasno da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti od prijavljenih lica, koja su zaposlena u MUP – PU Istok, za nastalu nematerijalnu štetu kod apelanta kao oštećenika - civilnog lica, za vrijeme nemilog događaja od 28. septembra 2017. godine“. Ističe da činjenično stanje iz spisa ukazuje da je u konkretnom slučaju nematerijalna šteta počinjena krivičnim djelom zbog nezakonitog i nehumanog postupanja pripadnika MUP-a u periodu trajanja nezakonitog lišavanja slobode i zatočenja, te da je „suprotno Ženevskoj konvenciji“ počinjeno krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te stoga „ni traženje naknade štete ne smije biti isključeno.“ Navodi da se nakon puštanja iz policijske stanice javio JZU UKC Tuzla, gdje mu je od dežurnog ljekara ustanovljena dijagnoza „contusio corporis, te je upućen na daljnje pretrage na Kliniku za ortopediju i traumatologiju gdje je ustanovljeno da je apelant zadobio povrede nagnječenja vanjske strane podkoljenice u gornjem dijelu koljena kao i dorzium šake“. Apelant se po pitanju opisanog događaja obraćao i Ministarstvu unutrašnjih poslova FBiH, Unutarnjoj kontroli i nadzoru policije, Državnoj agenciji za istrage i zaštitu Sarajevo, Ured OHR-a, Predsjedništvu BiH, Uredu za žalbe građana, Tužilaštvu, Uredu tužitelja Tužilaštva ali da nijedan organ nije apelantu dostavio pravilno obrazložen odgovor, osim Ureda za žalbe građana „koji su se proglasili nenadležnim za konkretan predmet“. Apelant navodi da ni od Ureda tužitelja nije dobio odgovor na pritužbu od 24. jula 2018. godine. Smatra da su prijavljeni policajci, u smislu čl. 173. i 174. ZOO-a, odgovorni su za štetu koju je pretrpio, a koja odgovornost se temelji na Ustavu BiH, a imajući u vidu nesporne činjenice konkretnog događaja jer je apelant kao civilno lice lišen slobode i zatvoren od strane prijavljenih lica te „pri tome mučen i povrijeđivan“. Napominje, „da se predmetni spor odnosi na naknadu nematerijalne štete koju je apelant pretrpio kao žrtva torture i povrede međunarodnog humanitarnog prava“.

Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10,8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 50.

Davanje uputstava U okviru djelokruga svoga rada glavni federalni tužilac može u konkretnim predmetima davati potrebna obavezna uputstva tužilaštvima u Federaciji.

Član 231. st. (3) i (4) Naredba o provođenju istrage (3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće provoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužitelj će obavijestiti oštećenog i podnositelja prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnositelj prijave imaju pravo podnijeti pritužbu u roku od osam dana uredu tužitelja.

16. Zakon o Federalnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/02 i 19/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 1.

(1) Glavni federalni tužilac nadzire rad kantonalnih tužilaštava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupaka. Na zahtjev glavnog federalnog tužioca, kantonalna tužilaštva dostavljaju izvještaje o predmetima sa detaljnim opisom preduzetih mjera.

Član 20. stav 1.

(1) U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni federalni tužilac može davati opća ili pojedinačna obavezna uputstva kantonalnim tužilaštvima, sprovoditi krivične istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god glavni federalni tužilac ima razloga da posumnja da kantonalna tužilaštva nisu primijenila krivični zakon Federacije, ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

18. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

19. Ustavni sud zapaža, neovisno od toga što je apelant naveo kršenje više ljudskih prava, da iz navoda apelacije proizilazi da je u predmetnom postupku došlo do navodnog kršenja prava iz člana II/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te će stoga Ustavni sud ispitati samo dopustivost apelacije u odnosu na to pravo. Ustavni sud konstatira da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer je, kako je naveo, od strane policijskih službenika, prije lišenja slobode bio izložen fizičkom maltretiranju te da s tim u vezi nije provedena djelotvorna istraga od strane Tužiteljstva.

20. Ustavni sud konstatira da je povodom apelantove prijave, Tužiteljstvo na osnovu člana 231. stav 3. ZKP-a, 8. maja 2018. godine donijelo Naredbu broj T03 0 KTK 0071873 18, da se neće provoditi istraga protiv prijavljenih, jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljene osobe počinile prijavljeno krivično djelo. Tužiteljstvo je aktom broj T03 0 KTK 0071873 18 od 8. maja 2018. godine obavijestilo apelanta da je donijelo Naredbu o neprovođenju istrage i razlozima za njeno donošenje. Ustavni sud zapaža da je obavijest apelantu sadržavala i pouku da apelant može u smislu člana 231. stav 4. ZKP, podnijeti pritužbu Uredu tužitelja u roku od osam dana od prijema obavijesti. Ustavni sud ukazuje da je članom 231. stav 4. ZKP-a propisano da „(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužitelj će obavijestiti oštećenog i podnositelja prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnositelj prijave imaju pravo podnijeti pritužbu u roku od osam dana uredu tužitelja.“ Dalje, iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant, 24. maja 2018. godine, podnio pritužbu protiv obavijesti o neprovođenju istrage, koju je Glavni kantonalni tužitelj Tužiteljstva 4. juna 2019. godine, ocijenio neosnovanom te je aktom broj T03 0 KTP 0071873 18 o odluci obavijestio apelanta. Ustavni sud konstatira da obavijest o neosnovanosti apelantove pritužbe, koju je donio Glavni tužitelj Tužiteljstva, nije sadržavala pouku o pravnom lijeku, niti ZKP sadrži posebne odredbe o tome.

21. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je članom 9. stav 1. Zakona o federalnom tužiteljstvu FBiH propisano da „Glavni federalni tužilac nadzire rad kantonalnih tužilaštava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupaka. Na zahtjev glavnog federalnog tužioca, kantonalna tužilaštva dostavljaju izvještaje o predmetima sa detaljnim opisom preduzetih mjera“ dok je članom 20. stav 1. tog zakona propisano da „(1) U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni federalni tužilac može davati opća ili pojedinačna obavezna uputstva kantonalnim tužilaštvima, sprovoditi krivične istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god glavni federalni tužilac ima razloga da posumnja da kantonalna tužilaštva nisu primijenila krivični zakon Federacije, ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva.“ Ustavni sud primjećuje da iz citiranih odredaba proizilazi da je apelant, u smislu navedenih odredaba, nakon prijema obavijesti Glavnog kantonalnog tužitelja Tužiteljstva, neovisno od činjenice što o tome nije poučen, imao zakonom predviđenu mogućnost da podnese pritužbu Federalnom tužiteljstvu FBiH radi ispitivanja da li je u konkretnom predmetu Tužiteljstvo pravilno primijenilo Krivični zakon Federacije ili se gonjenje krivičnih djela moglo efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva. Također, Ustavni sud konstatira da iz citiranih odredaba proizilazi da istim nije propisan rok u kojem se eventualno može podnijeti pritužba Federalnom tužitelju.

22. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju noviju praksu u kojoj je rješavajući pravno pitanje koje se mutatis mutandis može primijeniti i na konkretan slučaj donio Odluku broj AP- 407/19 od 23. juna 2020. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 407/19, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelaciju odbacio kao neosnovanu jer apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu. Naime, u toj odluci Ustavni sud je naveo da:

28. Ustavni sud ističe da Federalno tužiteljstvo, u skladu s odredbom člana 20. Zakona o Federalnom tužiteljstvu ima široka ovlaštenja u pogledu nadzora nad radom Kantonalnih tužiteljstva (Glavni federalni tužitelj može davati opće ili pojedinačne obvezne upute kantonalnim tužiteljstvima, provoditi kaznene istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god Glavni federalni tužitelj ima razloga da posumnja da kantonalna tužiteljstva nisu primijenila Kazneni zakon Federacije, ili da se gonjenje kaznenih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužiteljstva).

29. U Izvještaju o radu Federalnog tužiteljstva Federacije BiH za 2019. godinu (dostupno na: www.ft-fbih.pravosudje.ba) na str. 14. i 15. stoji: „Ostvarivanje funkcije nadzora nad radom kantonalnih tužiteljstava u FBiH, koja se implementira kroz ovlaštenja glavnog federalnog tužitelja, njegovih zamjenika i federalnih tužitelja, je jedna od osnovnih funkcija Federalnog tužiteljstva… U postupku rješavanja pritužbi podnositelja prijave i/ili oštećenog na konačnu odluku glavnog kantonalnog tužitelja o neprovođenju istrage (član 231. st. 3. i 4. ZKP FBiH), odnosno u postupku rješavanja pritužbi oštećenog na konačnu odluku glavnog kantonalnog tužitelja o obustavi istrage (član 239. stav 2. ZKP FBiH), federalni tužitelji, u cilju ispitivanja osnovanosti pritužbe, pribavljaju kazneni predmet kantonalnog tužitelja i tom prilikom vrše nadzor da li je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen Kazneni zakon FBiH (član 20.

Zakona o Federalnom tužiteljstvu FBiH). O ishodu rješavanja pritužbe obavještava se podnositelj pritužbe i kantonalno tužiteljstvo.“

30. Ustavni sud zapaža da je u članu 239. ZKP FBiH eksplicitno propisano da oštećeni, nakon dobivanja u pismenoj formi odluke o obustavi istrage, ima prava propisana u članu 231. istog zakona, prema kojem oštećeni ima pravo na takvu odluku podnijeti pritužbu Uredu tužitelja. S druge strane, u ZKP FBiH ne postoji odredba koja bi eksplicitno propisivala pravni lijek nakon odluke Ureda tužitelja po pritužbi oštećenog. Također, u Zakonu o Federalnom tužiteljstvu Federacije BiH nema odredbi kojima bi eksplicitno bilo regulirano obraćanje oštećenog sa pritužbom na rad kantonalnog tužiteljstva, ali su u čl. 9. i 20. ovog zakona jasno utvrđene nadležnosti Federalnog tužiteljstva u pogledu nadzora nad radom kantonalnih tužiteljstava u pojedinim predmetima. [...]„

31. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud zaključuje da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, apelantica imala na raspolaganju efektivni pravni lijek, propisan zakonom, a to je pritužba Federalnom tužiteljstvu na odluku Ureda Glavne tužiteljice Kantonalnog tužiteljstva donesenu po njenoj pritužbi na odluku o obustavi istrage. Ustavni sud smatra da je korištenje ovog pravnog lijeka i u najboljem interesu apelantice, obzirom na nadležnost propisanu zakonom koju ima Federalno tužiteljstvo u provođenju nadzora nad radom Kantonalnog tužiteljstva u ovom slučaju, te da je to tužiteljstvo u najboljoj situaciji da procijeni navode oštećene i eventualno poduzme odgovarajuće mjere.“

23. Ustavni sud naglašava da je, za razliku od konkretnog predmeta, u citiranom predmetu broj AP-407/19, apelanticu zastupao advokat, dakle imala je stručnu pomoć te da je Obavještenje Ureda Glavne tužiteljice, da je apelanticina pritužba ocijenjena neosnovanom, sadržavalo i pravnu pouku „da u smislu odredbi člana 9. stav 1. u vezi sa članom 20. stav 1. Zakona o Federalnom tužiteljstvu FBiH, apelantica može podnijeti pritužbu Federalnom tužiteljstvu FBiH“. Dakle, Ustavni sud ima u vidu da apelant, u konkretnom slučaju, za razliku od apelantice iz predmeta broj AP-407/19, nije imao stručnog zastupnika koji bi u predmetnom postupku poduzimao radnje u njegovom najboljem interesu, niti je u obavještenju da je njegova pritužba ocijenjena neosnovanom, dobio pouku o pravnom lijeku. Neovisno od toga, Ustavni sud, primjećuje da je citiranim odredbama Zakona o Federalnom tužiteljstvu FBiH (čl. 9 i 20), za koje je zaključio da predstavljaju efektivan pravni lijek, propisana mogućnost za podnošenje pritužbe Federalnom tužiteljstvu na odluku Ureda Glavnog tužitelja Tužiteljstva donesenu po pritužbi na odluku o obustavi istrage, te da tim odredbama nije propisan poseban rok za njeno podnošenje.

24. Dakle, imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda AP-407/19, te okolnost da je apelant imao i ima mogućnost da Federalnom tužiteljstvu FBiH podnese pritužbu radi ispitivanja da li je u konkretnom kaznenom predmetu pravilno primijenjen KZ ili se gonjenje krivičnih djela moglo efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva, a koju nije iskoristio, proizilazi da apelant nije iscrpio sve pravne lijekove moguće prema zakonu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant ima mogućnost da Federalnom tužiteljstvu podnese pritužbu na odluku Glavnog tužitelja Tužiteljstva te da, nakon eventualne odluke Federalnog tužiteljstava, dakle, nakon iscrpljivanja svih pravnih lijekova, podnese apelaciju Ustavnom sudu.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević