Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3160/20 (V.Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Miješanje u porodični život
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Upravni spor
  • Protjerivanje stranaca
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3160/20

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3160/20, rješavajući apelaciju V. Š., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija V. Š. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033856 20 Uvp 2 od 12. lipnja 2020. godine i broj S1 3 U 033856 20 U 2 od 11. ožujka 2020. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-ll-06-07-2-45/19 od 9. srpnja 2019. godine i Rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3- 49-19 od 14. svibnja 2019. godine u odnosu na pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. Š. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033856 20 Uvp 2 od 12. lipnja 2020. godine i broj S1 3 U 033856 20 U 2 od 11. ožujka 2020. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-ll-06-07-2-45/19 od 9. srpnja 2019. godine i Rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3- 49-19 od 14. svibnja 2019. godine u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Crne Gore, kojeg zastupa Dragan Barbarić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 21. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 033856 20 Uvp 2 od 12. lipnja 2020. godine i broj S1 3 U 033856 20 U 2 od 11. ožujka 2020. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-ll-06-07-2-45/19 od 9. srpnja 2019. godine i Rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.1-07.3- 49-19 od 14. svibnja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 28. kolovoza 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH, Ministarstvo i Služba su u razdoblju od 3. do 18. rujna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješavajući o apelantovom zahtjevu za odobravanje stalnog boravka u BiH, Služba je donijela Rješenje broj UP-1-18.5.1-07.3-49/19 od 14. svibnja 2019. godine kojim je apelantu otkazala privremeni boravak, poništila naljepnicu o odobravanju privremenog boravka broj B0140509 i izrekla mjeru protjerivanja s teritorija BiH sa zabranom ulaska i boravka u razdoblju od tri godine računajući od dana napuštanja teritorija BiH. Istim rješenjem apelantu je naloženo da napusti teritorij BiH u roku od tri dana od dana dostave konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te je određeno da mu se do napuštanja teritorija BiH uz potvrdu privremeno oduzimaju sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant 13. ožujka 2019. godine obratio Službi – Terenskom centru Mostar sa zahtjevom za odobrenje stalnog boravka u BiH. Dalje je navedeno da je, postupajući po službenoj dužnosti, Služba u skladu sa člankom 75. stavak (2) Pravilnika o ulasku i boravku stranaca izvršila provjere u evidencijama Službe, operativne provjere na terenu, kao i provjere u službenim i operativnim evidencijama organa nadležnih za provođenje zakona u BiH, te da se u vezi s tim obratila Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: OSA) koja je u skladu sa člankom 8. stavak 4. Zakona o strancima nadležna za vršenje sigurnosnih provjera za strance s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti. Potom je konstatirano da je OSA dostavila Službi informacije od 18. travnja 2019. godine označene „određenim stupnjem tajnosti“, iz kojih je evidentno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Također je ukazano da je uvidom u evidencije Službe utvrđeno da apelant od 18. listopada 2013. godine ima kontinuirano odobravane privremene boravke u BiH, i to dvije godine po osnovi rada s radnom dozvolom i tri godine po osnovi braka s državljankom BiH M. B. Pored toga, Služba je konstatirala da je 14. svibnja 2019. godine, neposredno prije donošenja odluke kao u dispozitivu, od apelanta uzeta izjava na zapisnik kada je apelant upoznat da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov ostanak u BiH, a potom mu je omogućeno izjašnjenje glede utvrđenih činjenica, kao i pravo na pružanje besplatne pravne pomoći s ciljem zaštite prava i interesa u predmetnom postupku. Navedeno je da se apelant u tom pogledu izjasnio da je direktor i vlasnik tvrtke „Moj Taxi“ d.o.o., sa sjedištem u Mostaru, gdje zapošljava 120 državljana BiH, da nikada nije bio u sukobu sa zakonom, kako u BiH tako i u matičnoj državi. Naveo je da u BiH boravi od 2013. godine, da živi u bračnoj zajednici s državljankom BiH, u kojoj imaju jedno mldb. dijete, te da u proteklih šest godina u skladu sa zakonom produljuje privremeni boravak u BiH. Glede kvalifikacije da predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku ili međunarodnim odnosima, apelant se izjasnio da nema nikakve veze s bilo kakvim kriminalnim aktivnostima, niti postoje bilo kakve njemu poznate okolnosti da se dovodi u vezu s bilo kakvim kaznenim djelima. Služba je dalje istaknula da je člankom 96. stavak 1. točka n) Zakona o strancima propisano da će se strancu u BiH otkazati boravak ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. U stavku 4. istog članka propisano je da ako se strancu otkazuje bezvizni ili privremeni boravak iz razloga propisanih stavkom 1. toč. a), b), c), d), f), h), i), j), m), n) ili r) tog članka, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH. Služba je zaključila da, i pored činjenice da apelant već dulje od pet godina boravi u BiH, da živi u bračnoj zajednici s državljankom BiH s kojom ima jedno mldb. dijete, taj organ nije mogao zanemariti dostavljenu sigurnosnu procjenu nadležne agencije, kao ni informacije sadržane u njoj, iz kojih jasno proizlazi da je apelant tijekom svog boravka u BiH poduzimao određene aktivnosti koje narušavaju sigurnost BiH. Služba je istaknula da dostavljena procjena nadležne agencije ima primat u odnosu na apelantov stupanj integriranosti u BiH. Prilikom donošenja odluke o duljini trajanja zabrane ulaska, Služba je, cijeneći utvrđene činjenice glede stupnja integriranosti apelanta, državljanina Crne Gore, u BiH, odlučila da je razdoblje od tri godine opravdano i proporcionalno u odnosu na utvrđenu smetnju za daljnji boravak apelanta u BiH. Također je zaključila da donošenjem odluke o protjerivanju s teritorija BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

7. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, cijeneći sve dokaze kako pojedinačno tako i njihovoj uzajamnoj vezi, pri tome vodeći računa o svim otegotnim i olakotnim okolnostima, Služba je na temelju članka 96. stavak 1. točka n) i stavka 4. istog članka Zakona o strancima donijela odluku kao u izreci.

8. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja Službe. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-ll-06- 07-2-45/19 od 9. srpnja 2019. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe od 14. svibnja 2019. godine (stavak I. izreke). Stavkom II. izreke rješenja je odlučeno da navod ,,a naljepnica odobrenog privremenog boravka broj B0140509 je poništena“ promijenjen je pa glasi: „Nakon što rješenje o otkazu boravka postane konačno, naljepnica broj B0140509 će se poništiti.“

9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da se iz priloga prvostupanjskog spisa, i to zapisnika o usmenoj izjavi stranke od 14. svibnja 2019. godine vidi da je apelant saslušan na okolnosti koje se odnose na njegov boravak u BiH i na saznanja i informaciju da se kao stranac dovodi u vezu s poduzimanjem aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonom BiH. Cijeneći navode žalbe, utvrđene činjenice, kao i stanje u spisu predmeta, Ministarstvo je utvrdilo da je prvostupanjski organ potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis kada je donio prvostupanjsko rješenje pozivajući se na članak 96. stavak 1. točku n) Zakona o strancima te stavak (4) istog članka Zakona. Utvrđeno je da je prvostupanjsko rješenje doneseno na temelju povjerljivog akta agencije BiH koji je dostavljen Službi, prema kojem apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku ili međunarodnim odnosima BiH, pa je opravdana primjena članka 96. stavak 1. točka n) Zakona o strancima. Člankom 8. stavak (4) Zakona o strancima propisano je da sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, vrši OSA. Dalje je istaknuto da su informacije koje u skladu sa člankom 8. Zakona o strancima dostavlja OSA obvezujuće za prvostupanjski i drugostupanjski organ. Dalje je navedeno da je to ministarstvo 3. srpnja 2019. godine izvršilo uvid u tajni dio prvostupanjskog spisa, i to u informaciju OSA-e od 18. travnja 2019. godine, koja je dostavljena Službi, i u kojoj je navedeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku ili međunarodnim odnosima. Ministarstvo je dalje utvrdilo da su neutemeljeni navodi žalbe da apelant nije upoznat zašto predstavlja prijetnju sigurnosti budući da se radi o povjerljivim podacima. Pored toga, istaknuto je da u smislu članka 11. Zakona o zaštiti podataka sve osobe iz čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti tajnih podataka, koje imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima (dakle i službene osobe koje vode postupak), imaju obvezu da kao tajne čuvaju podatke sve do skidanja oznake tajnosti s njih. Ograničenja glede prezentiranja apelantu navedenih dokaza pribavljenih u prvostupanjskom postupku i prezentiranje sadržaja tih dokaza u obrazloženju osporenog rješenja, zaključilo je Ministarstvo, proizlaze iz odredbi čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka, te članka 72. stavak 4. Zakona o upravnom postupku.

10. Ministarstvo je također zaključilo da su netemeljeni apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede članka 8. Europske konvencije jer je apelant oženjen državljankom BiH s kojom ima mldb. dijete koje je također državljanin BiH. Ministarstvo je istaknulo da je člankom 8. stavak 2. Europske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti i javne sigurnosti. Da bi miješanje bilo opravdano mora biti u skladu sa zakonom. Polazeći od članka 8. stavak 2. Europske konvencije i odredbi Zakona o strancima proizlazi da je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, pa otkaz privremenog boravka i protjerivanje apelanta iz BiH na temelju jasno definiranih odredbi i u postupku propisanim Zakonom o strancima ima prioritet u odnosu na privatni i obiteljski život, te je, kako je zaključeno, uplitanje u apelantovo pravo na obiteljski život predviđeno zakonom i nužno je u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti.

11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Sud BiH u Vijeću za upravne sporove odbio Presudom broj S1 3 U 033856 20 U 2 od 11. ožujka 2020. godine.

12. Vijeće za upravne sporove je u obrazloženju presude istaknulo da se, postupajući po uputama apelacijskog vijeća Suda BiH iz Odluke broj S1 3 U 033856 20 Uvp od 24. veljače 2020. godine, u ponovnom postupku, shodno odredbi članka 54. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, podneskom od 4. ožujka 2020. godine ponovo obratilo OSA-i radi dostave predmetnog spisa koji sadrži informacije koje su cijenjene prilikom donošenja osporenog rješenja, kao i odluke tog suda. Istaknuto je da je Vijeće za upravne sporove nakon dostave predmetnog spisa na sjednici vijeća, ponovnim uvidom u isti spis OSA-e, utvrdilo da je tuženo Ministarstvo pravilno i zakonito utvrdilo pravno relevantne činjenice koje opravdavaju razloge za donošenje osporenog rješenja. Navedeno je da u skladu sa člankom 8. stavak 4. Zakona o strancima sigurnosnu provjeru stranaca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA, na temelju čije procjene je i doneseno prvostupanjsko rješenje, koje je i potvrđeno drugostupanjskim osporenim rješenjem. U obrazloženju je dalje navedeno da je apelantov prigovor da osporeno rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama neutemeljen s obzirom na to da je Zakon o zaštiti tajnih podataka regulirao pitanje postupanja s dokazima koji su označeni određenim stupnjem tajnosti, kao i pitanje pristupa takvim podacima, pa stoga Ministarstvo nije ni bilo u obvezi apelantu prezentirati sadržaj takvih podataka. Takvo ograničenje proizlazi iz odredbi čl. 8., 10. i 11. Zakona o zaštiti tajnih podataka kojim je definirano značenje izraza „tajni podatak“ i propisani uvjeti pristupa podacima kako se ne bi osujetila svrha postupka ili, ako se to protivi javnom interesu, i obveza čuvanja tajnosti tih podataka. Iz tih razloga, kako je dalje navedeno, nisu utemeljeni ni navodi da su osporenim odlukama povrijeđene direktive Vijeća Europe i članka 6. Europske konvencije, te članka 134. stavak 1. Zakona o upravnom postupku BiH kada je nesporno apelant saslušan u upravnom postupku i omogućen mu je pristup sudu u predmetnom postupku, a pristup traženim dokazima mu ograničen na temelju navedenih zakonskih odredbi. U odnosu na apelantove prigovore o povredi prava na obiteljski život u smislu članka 8. Europske konvencije, Vijeće za upravne sporove je zaključilo da je Ministarstvo dalo dovoljno i jasno obrazloženje za zaključak da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjeni uvjeti da je ograničenje apelantovog prava u skladu sa zakonom, ima legitiman cilj i nužno je u demokratskom društvu. U konkretnom slučaju nužno je u „demokratskom društvu“ da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na privatni i obiteljski život u granicama zaštite interesa države jer nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i obiteljski život pojedinca.

13. Apelant je protiv navedene presude Vijeća za upravne sporove podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu apelacijsko vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 033856 20 Uvp 2 od 12. lipnja 2020. godine zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbilo.

14. U obrazloženju presude je navedeno da je, preispitujući pobijanu presudu u odnosu na članak 39. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, apelacijsko vijeće zaključilo da je Vijeće za upravne sporove raspravilo sve navode tužbe. Istaknuto je da je u pobijanoj presudi Vijeće za upravne sporove utvrdilo da su pravilno primijenjene zakonske odredbe koje su bile osnova za otkazivanja boravka apelantu u skladu sa člankom 96. stavak 1. točka n) Zakona o strancima i izricanja mjere protjerivanja shodno članku 106. navedenog Zakona. Pri tome je cijenilo da je OSA postupala u skladu s ovlastima iz čl. 1., 5. i 6. stavak 5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH s ciljem sigurnosne provjere stranca u smislu članka 8. stavak 4. Zakona o strancima. Istaknuto je da je Vijeće za upravne sporove u ponovnom postupku ispitalo pravilnost zaključaka OSA-e neposrednim uvidom u dostavljeni spis s oznakom „povjerljivo“. Tako stečena saznanja Upravno vijeće je cijenilo u odnosu na činjenice na kojima se temelje osporavana rješenja i zaključilo da postoje dovoljno ozbiljne pretpostavke za utvrđivanje postojanja prijetnje nacionalnoj sigurnosti i da osporavana rješenja nisu utemeljena na proizvoljnim i paušalnim zaključcima. Na navedeni način Vijeće za upravne sporove postupilo je po danoj uputi apelacijskog vijeća iz presude od 24. veljače 2020. godine tako što je zakonitost pobijanog akta ispitalo u odnosu na pravilnost zaključaka na kojima se temelje, a o kojima je ovisila i pravilna primjena materijalnog prava. Budući da informacije koje su cijenjene prilikom donošenja osporavanih rješenja imaju oznaku „povjerljivo“, definirane su kao tajni podaci s ograničenim pristupom i obvezom čuvanja u smislu čl. 8., 10. i 11. Zakona zaštiti tajnih podataka. Stoga Vijeće za upravne sporove, kako je zaključeno, nije imalo ovlasti da u obrazloženju odluke konkretno navodi utvrđene činjenice jer bi time povrijedilo samu bit tajnosti podataka i obvezu čuvanja. Isticanje apelanta u zahtjevu o pravu na pristup podacima koji su bili osnova za donošenje osporavanih akata raspravljeno je u osporavanom rješenju i presudi Vijeća za upravne sporove koje je zaključilo da nije bilo zakonske obveze da se apelantu prezentira sadržaj podataka koji su definirani kao tajni podaci. Dalje je istaknuto da je osporavana odluka cijenila okolnosti koje se odnose na apelantov radni i obiteljski status, te da je Vijeće za upravne sporove dalo jasne razloge za zaključak da je miješanje u apelantov privatni i obiteljski život izvršeno u skladu s interesima države i njezine nacionalne sigurnosti. Ukazivanje zahtjeva na pravno stajalište izraženo u Odluci Vijeće za upravne sporove broj S 1 3 U034315 19 U od 16. prosinca 2019. godine nije bio od utjecaja u konkretnoj upravnoj stvari. Utvrđenje prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu može se definirati načinom izvršenja, obilježjima ili posljedicom. Međutim, ocjena je li se ova prijetnja ostvarila ne može se standardizirati jer se cijeni u svakom pojedinom slučaju. Imajući u vidu navedeno, apelacijsko vijeće Suda BiH je pobijanu presudu Vijeća za upravne sporove tog suda ocijenilo pravilnom i zakonitom, a zahtjev za preispitivanje te presude neutemeljenim, te je odlučilo kao u izreci presude primjenom odredbe članka 54. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant, u biti, tvrdi da mu nikada tijekom predmetnog postupka nije omogućeno upoznati se sa sadržajem informacija OSA-e, na kojima se temelje osporene odluke, te da se eventualno izjasni na navode iz tih informacija, odnosno da nije mogao iznijeti razloge protiv svog protjerivanja bez obzira na to što je saslušan prije donošenja rješenja prvostupanjskog rješenja. Apelant ukazuje da u osporenim odlukama nije konkretizirano zašto njegovo prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, odnosno da su zaključci sudova i organa uprave u tom smislu arbitrarni. Apelant smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju postupio suprotno zauzetom stajalištu Vijeća za upravne sporove tog suda u predmetu broj S 1 3 U034315 19 U od 16. prosinca 2019. godine u kojem je usvojena tužba Fatiha Keskina, državljanina Republike Turske, sa stalnim boravkom na teritoriju BiH. Apelant, također, ukazuje da se osporene odluke ne obaziru na ukazanu činjenicu da ima malodobno dijete s državljankom BiH. Smatra da se konkretnom slučaju mora posvetiti posebna pozornost upravo zbog malodobnog djeteta koje također ima svoja prava, te da je u osporenim odlukama izostalo obrazloženje koje bi zadovoljilo prava na zaštitu najboljeg interesa apelantovog djeteta. Istaknuo je da njegovu obitelj čine državljani BiH, da je živio u BiH tijekom trajanja obiteljske zajednice najmanje tri godine, da nema kazneni dosje ni u BiH niti u Crnoj Gori, te da bi, iako nema nepremostivih prepreka da se njegova obitelj nastani u zemlji njegovog podrijetla, njihovo preseljenje predstavljalo velike poteškoće za suprugu (koja je uposlena u BiH) i njihovo dijete (koje je u predškolskom odgoju). Zbog navedenog, apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojima mu je naloženo napuštanje teritorija BiH prekršeno pravo na obiteljski život kako je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

16. Sud BiH je, između ostalog, istaknuo da su sve činjenice istaknute u apelaciji i materijalni propisi na koje se apelant poziva bili predmet rasprave i ocjene u osporenoj odluci apelacijskog vijeća. Obrazloženje osporavane odluke potvrđuje da su cijenjeni svi apelantovi navodi istaknuti u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, što potvrđuje i činjenica da je prethodno izjavljeni zahtjev uvažen i prethodna odluka upravnog vijeća ukinuta i dana jasna uputa za postupanje. Nadalje, odluka osporavana apelacijom cijenila je sve apelantove navode i dala jasno obrazloženje za utvrđenje neutemeljenosti zahtjeva. Neprihvatljivo je ukazivanje apelacije da je osporavanom odlukom narušena pravna sigurnost pošto je suprotna Odluci istog suda u predmetu broj SI 3 U034315 19 U od 16. prosinca 2019. godine u kojem je tužitelj bio Fatih Keskin, državljanin Republike Turske. Ovo zato jer se navedeni i konkretni predmet temelje na različitim okolnostima koje ukazuje da se ne radi o usporednim pravnim situacijama. Sud BiH je navedenu odluku donio cijeneći, između ostalih, činjenicu i utvrđenje da imenovani nije bio predmet bilo kakve istrage i interesa nadležnih službi zaduženih za očuvanje reda i mira. Nasuprot tome, postojanje podataka u spisu OSA-e s oznakom tajnosti ukazuje da je apelant bio predmet interesa nadležnih službi, što predmete na koje ukazuje apelacija čini neusporedivim. Apelacijsko vijeće Suda BiH je u osporenoj odluci raspravilo pitanje apelantovog prava na uvid u spise s oznakom tajnosti, cijenilo je njegov radni i obiteljski status, te posljedice konačne upravne odluke na apelantov obiteljski život. Istaknuto je da su stoga neutemeljeni navodi apelacije da osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde, kao i ukazivanje na arbitrarnost suda prilikom odlučivanja i postupanja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da odlukom tog organa uprave i u provedenom žalbenom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

18. Služba, između ostalog, ukazuje da je donošenju osporene odluke tog organa prethodila pribavljena informacija OSA-e, označena određenim stupnjom tajnosti, u kojoj je navedeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Također ukazuje da je, pored te informacije, s posebnom pozornošću cijenila sve dokaze i sve okolnosti bitne za donošenje odluke, uključujući i stupanj apelantove integriranosti u BiH.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o strancima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8. stavak 4.

(Sloboda kretanja) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).

Članak 96. stavak (1) točka n) i stavak (4) (Razlozi za otkaz boravka) (1) Boravak stranca u BiH otkazuje se ako:

n) prisustnost stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;

(4)Ako se strancu otkazuje bezvizni ili privremeni boravak iz razloga propisanih stavkom (1) toč. a), b), c), d), f), h), i), j), m), n) ili r) ovoga članka, se uz otkaz boravka može mu izreći i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH. Članak 105. st. (1) (2) (6) i (10) (Mjera protjerivanja) (1)Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom razdoblju koje ne može biti kraće od jedne ni dulje od pet godina.

(2)Iznimno od stavka (1) ovoga članka, razdoblje zabrane ulaska i boravka u BiH može biti dulje od pet godina kad to zahtijevaju razlozi zaštite sigurnosti BiH, javnog poretka i javnog reda i mira.

[…] (6)Rješenje o protjerivanju stranca iz BiH sa zabranom ulaska i boravka u BiH donosi Služba po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog druge organizacijske jedinice Ministarstva, tijela za provedbu zakona ili drugog tijela. […] (10)Strancu se do okončanja postupka, uz potvrdu, privremeno oduzimaju putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, osim ako pristane dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka.

Članak 106. stavak (1) točka j) i stavak (2) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1)Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH:

[…]

j) ako prisutnost stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; […] (2)Prilikom odlučivanja hoće li strancu izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o trajanju zabrane ulaska, Služba je dužna s naročitom pažnjom ocijeniti sve dokaze i utvrditi sve okolnosti i činjenice bitne za donošenje odluke, kao i stupanj integriranosti u BiH, a sukladno načelima zakona kojim se uređuje područje upravnog postupka u BiH.

[…]

20. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Članak 4. točke a), f), g) (Značenje izraza) Izrazi rabljeni u Zakonu imaju sljedeća značenja:

a) tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, obranu, vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, kojega je potrebno, sukladno odredbama Zakona, zaštititi od neovlaštenih osoba i koji je ovlaštena osoba označila oznakom tajnosti;

[…]

f) pristup je postupak upoznavanja osobe s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja osobe s tajnim podatkom na temelju dozvole za pristup tajnim podacima;

g) korištenje tajnih podataka je postupak uporabe takvih podataka od ovlaštene osobe pri obnašanju dužnosti, uz zaštitu izvora i načina dolaska do njih;

[…] Članak 5. stavak (1) točka d) i st. (2) (3) i (4) (Pristup tajnim podacima svih stupnjeva) (1) Iznimno od odredaba Zakona, pristup tajnim podacima svih stupnjeva bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima, imaju sljedeće osobe:

[…]

d) suci Suda BiH i Ustavnoga suda BiH […] (2)Osobe iz stavka (1) ovoga članka imaju pristup isključivo tajnim podacima potrebnim za obnašanje njihovih dužnosti.

(3)Osobe iz stavka (1) ovoga članka ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti, kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.

(4)Osobe iz stavka (1) ovoga članka početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti, vlastoručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima kojima se uređuje sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obveze postupanja s tajnim podacima, u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima.

Članak 8. točka a) (Značenje izraza "tajni podatak") Tajnim se smatra podatak čije bi otkrivanje neovlaštenoj osobi, sredstvima javnog priopćavanja, organizaciji, instituciji, tijelu ili drugoj državi, odnosno tijelu druge države, moglo prouzročiti ugrožavanje integriteta Bosne i Hercegovine, osobito u području:

a)javne sigurnosti, […] Članak 10.

(Uvjeti za pristup tajnim podacima) Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uvjete utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdanim na temelju Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.

Članak 11. stavak (1) (Čuvanje tajnosti podataka) (1)Svi dužnosnici iz članka 5., odnosno članka 6. Zakona, kao i ostali dužnosnici i zaposlenici koji imaju zakonsku ovlast za pristup tajnim podacima, imaju obvezu čuvati tajnim podatke sve do skidanja s njih oznake tajnosti, bez obzira na to kako su do njih došli, a to vrijedi i nakon isteka njihova mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obnašanja dužnosti ili članstva u odgovarajućem tijelu.

Članak 14. stavak (1) točka g) i stavak (2) (Ovlaštene osobe za određivanje tajnosti podataka stupnja VRLO TAJNO) (1)Stupanj VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeće ovlaštene osobe:

g) generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (2)Osobe iz stavka (1) ovoga članka mogu, također, određivati i stupanj tajnosti INTERNO, POVJERLJIVO i TAJNO.

Članak 17. stavak (1) (Postupak određivanja tajnosti podataka) (1)Ovlaštena osoba određuje tajnost podatka u trenutku njegova nastanka, odnosno na početku aktivnosti tijela koje stvara tajni podatak.

Članak 22.

(Ukidanje tajnosti podataka) (1)Ovlaštena je osoba dužna ukinuti tajnost podatka kada se za to steknu uvjeti određeni Zakonom.

(2)Obrazloženje odluke o ukidanju tajnosti podatka mora biti u pisanom obliku, a to ukidanje tajnosti može zatražiti osoba kojoj je odbijen zahtjev za dobivanje toga podatka, o čemu odlučuje ovlaštena osoba.

21. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06, 32/07, 50/08 – Z. O., 12/09, 43/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 1.

Ovim se zakonom osniva Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u svrhu zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Agencija obavlja svoj rad sukladno odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.

Članak 5. st. (1) i (2) Agencija je odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u svezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine kako unutar tako i izvan Bosne i Hercegovine, njihovo analiziranje, obradbu i prenošenje ovlaštenim dužnosnicima i tijelima navedenim u članku 6. stavak 5. ovoga zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje i prenošenje obavještajnih podataka sa svrhom pružanja pomoći ovlaštenim službenim osobama kako je definirano zakonima o kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim mjerodavnim tijelima u Bosni i Hercegovini kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine.

U smislu ovoga zakona, pod "prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine" smatrat će se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, a naročito:

[...] Članak 27. st. (1) i (2) točka 19) Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i pravodobno izvršavanje aktivnosti Agencije.

Generalni direktor Agencije ima sljedeća prava i dužnosti:

[...] 19. da odgovori na prizive koje podnose osobe sukladno članku 68. ovoga zakona.

Članak 68.

Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti mjerodavnom sudu.

Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti priziv generalnom direktoru u svezi s radnjama Agencije.

Članak 87.

Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlasti za donošenje odluke u svezi s pojedinim kategorijama otkrivanja.

Ako je informacija označena kao tajna zato što sadrži osobne podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta:

a) osoba o kojoj se radi dala je suglasnost za otkrivanje;

b) otkrivanje je od vitalnog interesa za osobu o kojoj se radi; ili

c) otkrivanje je nužno zbog općeg javnog interesa koji spada u djelokrug Agencije.

Kao izuzetak od odredbe stavka 1. ovoga članka, za otkrivanje informacija stupnja VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji suradnika potrebna je i suglasnost predsjedatelja Vijeća ministara.

Članak 88.

U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili osoba koja podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.

Otkrivena informacija ne smije se koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.

Članak 91.

Agencija je dužna izvijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, jesu li pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i vodi li Agencija evidenciju koja sadrži njegove osobne podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su poduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treće osobe.

Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavku 1. ovoga članka u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.

Agencija može biti oslobođena obveze iz stavka 1. ovoga članka ako:

1. takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;

2. takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili druge osobe.

U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredaba iz stavka 1. ovoga članka, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavku 3. ovoga članka.

Generalni direktor izvješćuje glavnog inspektora o svim takvim odlukama, koje se čuvaju u arhivi Agencije.

Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.

22. Zakon o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 72. stavak 4.

4) Ne mogu se razgledati ili fotokopirati: zapisnik o vijećanju i glasovanju, službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogao osujetiti cilj postupka, ili ako se to protivi javnome interesu ili opravdanom interesu stranke ili trećih osoba.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

24. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

25. Prilikom ispitivanja ovih apelacijskih navoda Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

26. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

27. Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(…)

28. Apelant, dakle, osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njegovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojim je apelant kao stranac protjeran s teritorija Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u određenom trajanju. Ustavni sud podsjeća da odluke koje se tiču ulaska, ostanka i protjerivanja stranaca ne uključuju utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza ili utvrđivanje postojanja kaznene optužbe protiv njega u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Maaouia protiv Francuske, aplikacija broj 39652/98, st. 36.–40., EHCR 2000-X i Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu AP 5802/10 od 30. ožujka 2012. godine, točka 54., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 033856 20 Uvp 2 od 12. lipnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 22. lipnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. kolovoza 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.

35. Članak 8. Europske konvencije glasi:

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

36. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da bi njegovim protjerivanjem bilo povrijeđeno ne samo njegovo pravo na obiteljski život već i pravo na obiteljski život njegove supruge i djeteta koji su državljani BiH. Također, apelant posebno naglašava da nikad nije bio upoznat s razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, na temelju čega mu je uskraćeno pravo na stalni boravak i izrečena mjera protjerivanja.

37. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelant od 18. listopada 2013. godine imao kontinuirano odobravane privremene boravke u BiH, i to dvije godine po osnovi rada sa radnom dozvolom i tri godine po osnovi braka s državljankom BiH, M. B. i da s njom živi u bračnoj zajednici, s kojom ima jedno mldb. dijete, koje je također državljanin BiH. Pravomoćnim rješenjem Službe od 14. svibnja 2019. godine apelantu je otkazano pravo na privremeni boravak i naloženo da napusti teritorij BiH u roku od tri dana od dana dostave konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prisilnog izvršenja te mu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriju BiH u razdoblju od tri godine, računajući od dana napuštanja, i to zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. U svezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da iz predočenih dokumenata Ustavnom sudu proizlazi da je apelant uspostavio odnose koji predstavljaju obiteljski život u smislu članka 8. Europske konvencije, pa da izrečena mjera protjerivanja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život (vidi Europski sud, Al-Nashif protiv Bugarske, presuda od 20. lipnja 2000. godine, st. 112.–115., Lupsa protiv Rumunjske, aplikacija broj 10337/04, st. 24., 26. i 27, ECHR 2006-VII, Musa i drugi protiv Bugarske, presuda od 11. siječnja 2007. godine, stavak 58., Bashir i drugi protiv Bugarske, presuda od 14. lipnja 2007. godine, stavak 37.).

38. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da da bi miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život bilo u skladu sa člankom 8. Europske konvencije ono mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od „legitimnih ciljeva“ određenih stavkom 2. navedenog članka i mora biti „neophodno u demokratskom društvu“.

39. U svezi s pitanjem je li miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život bilo „u skladu sa zakonom“, Ustavni sud ukazuje da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4261/18 od 11. listopada 2018. godine (u kojoj je u kontekstu osporenih odluka u tom predmetu o izricanju mjere protjerivanja ispitivao navode o povredi prava iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, te čl. 5. i 8. Europske konvencije) i kao i u Odluci broj AP 3439/17 od 11. listopada 2017. godine (u kojoj je u kontekstu osporenih odluka u tom predmetu – o otkazivanju prava na stalni boravak i izricanju mjere protjerivanja ispitivao navode o povredi prava iz članka 8. Europske konvencije, te članka 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 8. Europske konvencije, kao i navode o povredi prava iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u točki 44. Odluke broj AP 4261/18 navedeno: „[…] Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka eksplicitno proizlazi da je u konkretnom slučaju mjera protjerivanja izrečena apelantu utemeljena na članku 106. stavak 1. točka j) Zakona o strancima. Tom odredbom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Dakle, izrečena mjera je, u smislu navedenih standarda Europskog suda, imala osnovu u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti […]. Imajući u vidu praksu iz navedene Odluke broj AP 4261/18, Ustavni sud smatra da je mjera koja je izrečena apelantu na temelju iste zakonske odredbe kao i u navedenom slučaju također, u smislu navedenih standarda Europskog suda, imala osnovu u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti.“

40. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke kojom je odlučivano o navedenim mjerama proizlazi da apelantovo prisustvo u državi, prema procjeni OSA-e, predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH pa bi navođenje njenog sadržaja bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka jer se radi o tajnim podacima u smislu članka 4. točka a) Zakona o zaštiti tajnih podataka. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega ukazuje da OSA, u skladu sa člankom 8. stavak 4. Zakona o strancima, provodi sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. OSA je uspostavljena Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i, shodno članku 1. navedenog Zakona, odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH, a svoj rad obavlja u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Europske konvencije i njezinih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Ustavni sud, dalje, zapaža da je OSA sporne informacije od 18. travnja 2019. godine i sačinila u skladu s ovlaštenjem iz odredbe članka 8. stavak 4. Zakona o strancima kojom je regulirano da sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA. Potom, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 5. stavak 1. točka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano da iznimno od odredbi tog Zakona, pristup tajnim podacima svih stupnjeva bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju i suci Suda BiH. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da sucima Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost ostvariti uvid u informacije OSA-e u kojima su izneseni podaci prema kojima je apelant označen kao prijetnja javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti i da se upoznaju s njihovim sadržajem. Štoviše, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH, nasuprot apelantovim tvrdnjama, proizlazi da je Sud BiH izvršio uvid u navedene informacije OSA-e shodno članku 5. stavak 1. točka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka prema kojem suci Suda BiH imaju pristup tajnim podacima i da je ocijenio da iz njih proizlazi utemeljenost zaključka organa uprave da apelantovo prisustvo u državi predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke Suda BiH nema elemenata koji bi upućivali na zaključak da je tumačenje sigurnosti BiH u apelantovom slučaju bilo nezakonito, ili suprotno zdravom razumu ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su prilikom odlučivanja je li apelantu potrebno izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o duljini trajanja zabrane ulaska, nasuprot apelantovim navodima, nadležni organi, odnosno sud s naročitom pozornošću cijenili i stupanj njegove integriranosti u BiH, pa Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni odredbe članka 106. Zakona o strancima u konkretnom slučaju (vidi točku 43. Odluke broj AP 3439/17 od 11. listopada 2017. godine i točku 45. Odluke broj AP 4261/18 od 11. listopada 2018. godine).

41. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantu, u smislu naprijed navedenih standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda, nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja izrečene mjere protjerivanja, zabrane ulaska i oduzimanja putnih isprava, putem žalbe, odnosno tužbe u upravnom sporu pred neovisnim i nepristranim organom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije. Činjenica da ni u jednoj fazi postupka izricanja navedenih mjera apelantu nije, makar u naznakama, predočena suština slučaja prijetnje po sigurnost BiH, temelji se na zakonskom ograničenju za sudionike u postupku predviđenom Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i Zakonom o zaštiti tajnih podataka da, i pored mogućnosti da ocjenjuju sadržaj informacije OSA-e, te da zahtijevaju i njezino obnavljanje, ne mogu odlučivati o skidanju tajnosti ni u dijelu ni u cjelini, odnosno ne mogu je otkriti i prezentirati tijekom postupka, niti praviti opservacije o njezinom sadržaju u obrazloženju odluke (vidi točku 44. Odluke broj AP 3439/17 od 11. listopada 2017. godine i točku 46. Odluke broj AP 4261/18 od 11. listopada 2018. godine).

42. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u gore navedenim odlukama i u odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. i 31. ožujka 2012. godine i AP 2533/10 od 13. lipnja 2012. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 5802/10 od 30. i 31. ožujka 2012. godine, na koju se pozvao i u svojoj Odluci broj AP 2533/10 od 13. lipnja 2012. godine i u gore navedenim odlukama, između ostalog, konstatirao da informacija OSA-e nije bila apsolutno nedostupna apelantu, ali da u postupku nije koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i Zakona o zaštiti tajnih podataka, te je time sam sebe lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po nacionalnu sigurnost. S obzirom na to da apelant u navedenim predmetima ove mogućnosti nije koristio, a da, izuzimajući činjenice da mu nije otkrivena informacija OSA-e, nije tvrdio da mu mjera protjerivanja nije izrečena u skladu s uvjetima propisanim zakonom, na način i u postupku koji je, također, propisan zakonom, Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je miješanje u pravo na apelantov obiteljski život u tim predmetima bilo zakonito. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, te činjenicu da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju koristio mehanizme ustanovljene odredbama čl. 68., 87., 88. i 91. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i odredbama članka 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka, čime je sam sebe i lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po sigurnost BiH, kao i uzimajući u obzir da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi Zakona o strancima na koje su se nadležni organi i Sud BiH pozvali u osporenoj odluci, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju, kao i u navedenim slučajevima, miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život bilo zakonito.

43. Ustavni sud dalje podsjeća da stavak 2. članka 8. Europske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i obiteljski život mora biti „neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.

44. Da bi se odredilo jesu li osporene odluke kojima je apelantu naređeno da napusti teritorij BiH kompatibilne s poštovanjem prava na obiteljski život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema koja je država podrijetla. Neki od čimbenika koji se pri tome uzimaju u obzir su: duljina boravka i poznavanje jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje obiteljskih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekt na odnos s onim članovima obitelji koji ostaju, sve druge osobne okolnosti kao što su zdravstveni ili psihološki čimbenici koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan utjecaj na pojedinca. Navedeni čimbenici moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo je li miješanje u obiteljski život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara.

45. U konkretnom slučaju, kao što je već konstatirano u ovoj odluci, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant od 18. listopada 2013. godine u kontinuitetu boravio u BiH, i to po osnovi izdanih odobrenja za privremeni boravak, te da je 13. ožujka 2019. godine podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka prilikom čega je Služba, nakon operativnih provjera i provjera u službenim i operativnim evidencijama, donijela rješenje o otkazivanju privremenog boravka i izrekla mjeru protjerivanja apelanta s teritorija BiH. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant živi u bračnoj zajednici sa M. B., državljankom BiH, s kojom ima mldb. dijete koje je državljanin BiH i da je uposlen kao direktor tvrtke „Moj Taxi“ d.o.o. Mostar. O eventualnim drugim vezama s državom BiH apelant nije dostavio dokaze Ustavnom sudu. Glede veza s državom Crnom Gorom, čiji je apelant državljanin, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da ne govori jezik te zemlje ili da je presjekao sve veze s tom zemljom. Dalje, apelant nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze o tome da u Crnoj Gori ima bilo kakvih problema s javnim vlastima.

46. Odgovarajući na pitanje je li predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud ukazuje da je apelantu osporenim odlukama izrečena mjera protjerivanja na razdoblje od tri godine. Pri tome, u svezi s apelacijskim navodima kojima se apelant poziva na potrebu zaštite najboljeg interesa njegovog djeteta, Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 3. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta propisano: „U svim aktivnostima koje se tiču djece od primarnog su značaja interesi djeteta. Bez obzira na to provode li ih javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.“ Ustavni sud, dalje, ukazuje da je Europski sud u predmetu Jeuness protiv Holandije (u kojem je odlučivao o predstavci podnesenoj u odnosu na odluke kojima je odbijen zahtjev podnositeljice predstavke za boravišnu dozvolu) izrazio stajalište da se, kada se radi o djeci, u obzir moraju uzeti njihovi najbolji interesi u smislu odredbi Konvencije o pravima djeteta. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant u postupku pred organima uprave i Sudom BiH uopće ukazivao na povrede odredbi Konvencije o pravima djeteta i iznio konkretne tvrdnje i dokaze da u konkretnom slučaju nisu uzeti u obzir najbolji interesi njegovog djeteta. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant ni u apelaciji ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu obitelj da boravi u državi Crnoj Gori, ni da njegovo dijete ne govori službeni jezik te (susjedne) zemlje ili da ga ne može posjećivati ili boraviti u toj zemlji, odnosno da njegov boravak u toj zemlji ili posjećivanje apelanta u njoj ne bi bio djetetov najbolji interes ili da postoje neki drugi konkretni razlozi zbog kojih osporene odluke o protjerivanju apelanta s teritorija BiH ne bi bile proporcionalne njegovom pravu na obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije imajući u vidu i najbolji interes djeteta. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Ustavni sud, također, smatra da su u konkretnom slučaju nadležni organi i Sud BiH, nasuprot apelantovim navodima, razmotrili okolnosti u svezi s apelantovim osobnim prilikama kao što su brak i obitelj i činjenicu da je direktor gospodarskog društva sa sjedištem u BiH, te, dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, utvrdili da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna njegovom uživanju u pravu na obiteljski život i, iako se o tome nisu eksplicitno izjasnili, u najboljem interesu apelantovog djeteta u smislu odredbi Konvencije o pravima djeteta. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH o odnosu nacionalne sigurnosti i poštovanja apelantovog prava na obiteljski život zadovoljavajuće i da ono ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Europske konvencije, tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao opasnost apelanta po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na obiteljski život s druge strane.

47. Ustavni sud zaključuje da otkazivanjem prava na privremeni boravak i izricanjem mjere protjerivanja na razdoblje od tri godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada su odluke o otkazu privremenog boravka i mjeri protjerivanja apelanta, zabrani ulaska, te oduzimanju putnih isprava utemeljene na uvjetima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava.

49. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević