Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-19/19 (D.o.o. „Šipad-Komerc“ Bijeljina i V.M. iz Bijeljine)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Privatizacija
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-19/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 19/19, rješavajući apelaciju DOO „Šipad-komerc“ Bijeljina i V. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Šipad-komerc“ Bijeljina i V. M. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 037938 17 Rev od 28. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO „Šipad-komerc“ Bijeljina i V. M. iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Nedim Ademović, advokat iz Advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 31. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ps 037938 17 Rev od 28. septembra 2018. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu primljena 3. januara 2019. godine i evidentirana kao AP 19/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 21. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 037938 15 Ps 4 od 23. juna 2016. godine, donesenoj po tužbi apelanata protiv tuženog radi utvrđenja i isplate, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili: da se utvrdi da je prvoapelant vlasnik poslovnog objekta koji se nalazi u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine i nosilac prava građenja na zemljištu – parcelama na kojima je izgrađen i koje služe za njegovu redovnu upotrebu, sve bliže opisano u izreci presude (u daljnjem tekstu: salon namještaja), sa dijelom od 1/1, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te dozvoliti da se prvoapelant na osnovu ove presude upiše kao vlasnik i nosilac prava građenja u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama sa dijelom od 1/1 (stav I.a)), ili da se utvrdi da prvoapelant ima valjan pravni osnov za stjecanje i upis prava vlasništva na salonu namještaja, sa dijelom od 1/1, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te dozvoliti da se prvoapelant na osnovu ove presude upiše kao vlasnik i nosilac prava građenja u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama sa dijelom od 1/1 (I.b)); da se obaveže tuženi da prvoapelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođen od lica i stvari salon namještaja (stav II); da se obaveže tuženi da prvoapelantu na ime naknade zbog korištenja salona namještaja isplati određeni novčani iznos mjesečno počevši od 26. juna 2003. godine pa do presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom (stav III); ili da se utvrdi da je nezakonito izvršen upis tuženog kao vlasnika na salonu namještaja, kao i posjednika i nosioca prava građenja na zemljištu – parcelama na kojima je izgrađen i koje služe za njegovu redovnu upotrebu, sa dijelom od 1/1, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te dozvoliti da se na osnovu ove presude u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama uspostavi stanje prije provođenja ovih promjena (stav IV.a)); da se obaveže tuženi da prvoapelantu na ime naknade za zemljište i naknade za salon namještaja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (IV.b)); da se utvrdi da je prvoapelant vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u Brčkom, bliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: prodavnica namještaja) sa dijelom od 1/1, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te dozvoliti da se prvoapelant na osnovu ove presude upiše kao vlasnik u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama sa dijelom od l/l (stav V.a)); ili da se utvrdi da prvoapelant ima valjan pravni osnov za stjecanje i upis prava vlasništva na prodavnici namještaja, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te dozvoliti da se prvoapelant na osnovu ove presude upiše kao vlasnik u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama sa dijelom od 1/1 (stav V.b)); da se obaveže tuženi da prvoapelantu preda prodavnicu namještaja u posjed i slobodno raspolaganje oslobođenu od lica i stvari (stav VI); da se obaveže tuženi da prvoapelantu na ime naknade zbog korištenja prodavnice namještaja isplati određeni novčani iznos mjesečno počevši od 26. juna 2003. godine pa do presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom (stav VII); ili da se utvrdi da je nezakonito izvršen upis tuženog kao vlasnika prodavnice namještaja, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te dozvoliti da se na osnovu ove presude upiše kao vlasnik u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama i uspostavi stanje prije provođenja ovih promjena (stav VIII.a)); da se obaveže tuženi da prvoapelantu na ime naknade za prodavnicu namještaja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (stav VIII b).), te da se obaveže tuženi da apelantima nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu (stav IX). Presudom su dalje obavezani apelanti da tuženom (koji je zastupan po zakonskom zastupniku Pravobranilaštvu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 36.215,00 KM.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, i to kako osnovni tužbeni zahtjev tako i alternativno postavljeni zahtjevi, te zahtjev kojim apelanti potražuju izmaklu korist. U vezi s tim, citirao je odredbe čl. 34. i 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), te odredbu člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu, u kojem je na isti način regulirana zaštita prava vlasništva. Prema mišljenju Osnovnog suda, da bi tužbeni zahtjev apelanata bili osnovani, neophodno je da kumulativno budu ispunjena oba uvjeta, tj. da dokažu da su vlasnici i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U vezi s tim, obrazložio je da je u konkretnom slučaju nesporno da su salon namještaja i prodavnica namještaja u faktičkoj vlasti tuženog, međutim, apelanti nisu tokom postupka dokazali da su njihovi vlasnici, već iz provedenih dokaza proizlazi zaključak da je vlasnik tuženi.

7. Osnovni sud je naveo da privatizacijom državne imovine MDP „Šipad-komerc” Sarajevo – Sokolac nisu privatizirani salon namještaja i prodavnica namještaja jer aktima o privatizaciji, po kojima su apelanti privatizirali MDP „Šipad-komerc“ Sarajevo – Sokolac, nisu mogle biti privatizirane nekretnine u Brčkom, već samo nekretnine koje se nalaze na području Republike Srpske, čiji organi su proveli postupak privatizacije u kojem su apelanti privatizirali navedeno društveno preduzeće sa sjedištem na teritoriji Republike Srpske. U prilog osnovanosti prethodnog zaključka, Osnovni sud se pozvao na odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), te ukazao da je zabrana da entiteti privatiziraju državnu (društvenu) imovinu, koja se nalazi u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine, postojala i prije stupanja na snagu Okvirnog zakona. Dalje je ukazao da je Nalogom o privatizaciji, koji je donio supervizor za Brčko 4. decembra 1997. godine, i Dopunskim nalogom od 26. juna 1999. godine zabranjena privatizacija državne – javne imovine sa dijela predratne općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i sa dijela predratne općine Brčko u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ukazao je i da će javna, državna ili društvena preduzeća, kao i ostala takva imovina koja se nalazi u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine, ostati imovina Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine dok se ne usvoji zakon o privatizaciji imovine u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine, a prijenos vlasništva nad tom imovinom ne može se vršiti dok supervizor ne da izričito pismeno odobrenje, kako je decidirano propisano Objedinjavajućim nalogom supervizora o privatizaciji od 14. augusta 2001. godine.

8. Osnovni sud je naveo da tom imovinom upravljaju vlasti Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, shodno odredbi člana 50. stav 4. tačka c) Statuta Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, i odlučuju o tome kome će i koja prava dati na toj imovini, pa je sa aspekta osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata sasvim nebitno ko je bio korisnik salona namještaja i prodavnice namještaja prije donošenja naloga supervizora za Brčko. Dalje je naveo da je u skladu s relevantnim odredbama Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH donesena Odluka od 14. februara 1997. godine, te Dopunska odluka od 15. marta 1998. godine i Konačna odluka od 5. marta 1999. godine, iz kojih proizlazi da će se od dana koji odredi supervizor smatrati da su oba entiteta prenijela svoje ingerencije u naznačenoj oblasti na Vladu Distrikta. Istaknuo je da ingerencije vlasti Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine proizlaze iz aneksa Konačne odluke od 18. augusta 1999. godine, koji decidirano propisuje da vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom (javnom ) imovinom unutar Distrikta i imaju ovlaštenja da, uz odobrenje supervizora, vrše privatizaciju društvene (javne) imovine u skladu sa zakonima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dalje je naveo da se društvenom – javnom imovinom u Distriktu ne smije raspolagati, osim ako je to u skladu sa zakonima u Bosni i Hercegovini i uz odobrenje supervizora, koji nalozi su, shodno odluci Arbitražnog tribunala, obavezujući i u slučaju sukoba zakona sa nalogom, nalozi supervizora imaju veću pravnu snagu, tako da svi relevantni organi vlasti, uključujući i sudove, moraju poštovati i provoditi sve propise i naredbe supervizora.

9. S obzirom na to da je prvoapelant kao pravni subjekt nastao u postupku privatizacije imovine MDP „Šipad-komerc“ Sarajevo – Sokolac u Republici Srpskoj, pravni sljednik samo državnog preduzeća iz Sokoca čija imovina je privatizirana, Osnovni sud je zaključio da apelanti nikako ne mogu biti pravni sljednici državnog preduzeća čiji dio se nalazi u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine i koja nije bila, niti je mogla biti predmet privatizacije u postupku u kojem je nastao prvoapelant kao pravni subjekt. Istaknuo je da apelanti nisu dokazali da su u postupku privatizacije imovine MDP „Šipad-komerc“ Sarajevo – Sokolac postali vlasnici i dijelova tog preduzeća u Brčkom, s obzirom na to da su salon namještaja i prodavnica namještaja u Brčkom i do danas upisani u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo tuženog, odnosno kao društveno vlasništvo sa 1/1 dijela. Osnovni sud je također odbio kao neosnovan alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim se traži da tuženi isplati apelantima obeštećenja u vidu novčane protivvrijednosti salona namještaja i prodavnice namještaja i zahtjev za isplatu izmakle koristi zbog njihovog nekorištenja jer apelanti nisu dokazali da su njihovi vlasnici, a ovaj uvjet je činjenica sine qua non u pogledu osnovanosti ovako postavljenih tužbenih zahtjeva.

10. Osnovni sud je odluku o troškovima donio u skladu s odredbama člana 119. stav 1. i člana 129. stav 2. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) i sa članom 11. Zakona o pravobranilaštvu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o pravobranilaštvu), prema aritmetičkoj sredini naknada za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: Tarifa o nagradama FBiH) i Republici Srpskoj (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Republici Srpskoj, u daljnjem tekstu. Tarifa o nagradama RS), u skladu s opredijeljenim zahtjevom za naknadu troškova Pravobranilaštva. Istaknuo je da se oni odnose na sastavljanje odgovora na tužbu i zastupanje tuženog po Pravobranilaštvu na ročištima, što je detaljno obrazložio, tako da su tuženom dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 36.215,00 KM, a zahtjev za naknadu troškova, preko dosuđenog iznosa, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim u smislu odredaba člana 120. ZPP-a.

11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 037938 16 Pž 2 od 12. aprila 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Apelacionog suda je navelo da kod činjenice da se salon namještaja i prodavnica namještaja nalaze u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine i da su u društvenom, državnom ili javnom vlasništvu i prije uspostave Distrikta, prvostepeni sud je prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva pravilno primijenio naloge supervizora za Brčko, kao i aneks Konačne arbitražne odluke za Brčko od 18. augusta 1999. godine i Okvirni zakon. Istaknulo je da navodi apelanata da su po ugovoru iz 1978. godine stekli pravo vlasništva ne mogu dovesti do drugačije odluke kod određenja sadržanih u navedenim propisima da sve stvari u društvenom vlasništvu nekadašnjih subjekata društvenog vlasništva koje su se zatekle u Distriktu su imovina Distrikta, kojom upravljaju vlasti Distrikta, dok se ne usvoji zakon o privatizaciji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, te da se prijenos vlasništva nad tom imovinom ne može vršiti ako to nije u skladu s primjenjivim zakonima Bosne i Hercegovine i dok supervizor za Brčko ne da izričito pismeno odobrenje. S obzirom na navedene propise, kao i član 2. i član 3. stav 2. Okvirnog zakona, drugostepeno vijeće Apelacionog suda je ocijenilo da činjenica da je privatizacija salona namještaja i prodavnice namještaja izvršena na način o kome su apelanti sudu pružili dokaz nije od utjecaja na osnovanost zahtjeva apelanata čak i da su apelanti u postupku dokazivali i dokazali da je prvoapelant pravni sljednik RO „Šipad-inžinjering“ Zvornik. U pogledu odluke prvostepenog suda da odbije zahtjev apelanata da im tuženi plati naknadu za kupljeno zemljište i izgrađenu prodavnicu namještaja, drugostepeno vijeće Apelacionog suda je navelo da je o zahtjevu apelanata za plaćanje naknade za kupljeno zemljište bilo moguće odlučivati samo da je dokazano da je prvoapelant pravni sljednik pravnog subjekta koji je korisnik po ugovoru iz 1978. godine, dok svoj zahtjev u odnosu na naknadu za izgrađenu prodavnicu namještaja apelanti nisu ni mogli zasnovati na ugovoru iz 1978. godine jer je predmet tog ugovora bilo samo građevinsko zemljište.

13. Drugostepeno vijeće Apelacionog suda je navelo da apelanti neosnovano ukazuju da Pravobranilaštvo nema prava na naknadu troškova parničnog postupka, imajući u vidu odredbu člana 11. stav 1. Zakona o pravobranilaštvu. Također je ocijenio neosnovanim ukazivanje apelanata da su troškovi parničnog postupka previsoko određeni za svaku pojedinačnu radnju. U vezi s tim, obrazložio je da je prvostepeni sud odredio troškove postupka koji pripadaju tuženom polazeći od vrijednosti spora koja je bila u određenom trenutku i u skladu s odredbom člana 11. Zakona o Pravobranilaštvu, odnosno u skladu s aritmetičkim prosjekom naknade obračunate po Tarifi o nagradama FBiH i Tarifi o nagradama RS.

14. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 037938 17 Rev od 28. septembra 2018. godine odbijena je revizija apelanata podnesena protiv drugostepene presude.

15. U obrazloženju presude reviziono vijeće Apelacionog suda je navelo da, suprotno tvrdnjama apelanata, drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, istaknulo je da je u toku postupka utvrđeno da su salon namještaja i prodavnica namještaja u zemljišnoknjižnim evidencijama uknjiženi kao društveno vlasništvo sa dijelom od 1/1 (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke), da su taj status imali i prije uspostave Distrikta, a prvoapelant nikada nije bio uknjižen kao vlasnik, niti upisan kao korisnik salona namještaja i prodavnice namještaja. Reviziono vijeće Apelacionog suda je ukazalo na sadržaj Naloga supervizora o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine, Dopunskog naloga o privatizaciji od 26. juna 1999. godine, Objedinjujućeg naloga o privatizaciji od 14. augusta 2001. godine, Konačne arbitražne odluke za Brčko od 5. marta 1999. godine i aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice za oblast Brčko od 18. augusta 1999. godine, te odredbi čl. 2. i 3. Okvirnog zakona.

16. Imajući u vidu da je za navedene odluke Arbitražnog tribunala i naloge supervizora određeno da su iznad svih „domaćih“ propisa i da u odnosu na njih imaju prioritet u primjeni, odnosno da imaju veću pravnu snagu u odnosu na sve druge pravne akte bilo koje vrste koji nisu u skladu s njima, u mjeri u kojoj bi inače imali pravni učinak u Distriktu (član 2. Statuta Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine), reviziono vijeće Apelacionog suda je ocijenilo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da predmet privatizacije državne imovine MDP „Šipad-komerc“ Sarajevo

– Sokolac (prvoapelantov pravni prednik) nisu mogli biti salon namještaja i prodavnica namještaja i da stoga prvoapelant u privatizaciji svog pravnog prednika nije mogao imati osnov za stjecanje vlasništva na njima. Stoga je zaključio da su zakonite odluke nižestepenih sudova da ne udovolje kako postavljenim tužbenim zahtjevima usmjerenim na utvrđivanje prava vlasništva na salonu namještaja i prodavnici namještaja tako i zahtjevima koji se odnose na isplatu naknade za njih jer bi se o osnovanosti tih zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo da su apelanti prije toga dokazali da su vlasnici ili da imaju pravo korištenja, što apelanti nisu dokazali. Reviziono vijeće Apelacionog suda je istaknulo da privatizacijom državnih preduzeća (državne imovine) u entitetima nisu mogle biti obuhvaćene i nekretnine koje se nalaze u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine s obzirom na to da se privatizacija vrši u skladu s odredbama Okvirnog zakona, prema kojem zakonu je izričito priznato pravo entitetima, pa i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine kao posebnoj administrativno-teritorijalnoj jedinici da privatiziraju preduzeća i banke koji su smješteni na njihovoj teritoriji, a nisu u privatnom vlasništvu (pravilnost i zakonitost ovakvog stava potvrdio je i Ustavni sud u Odluci broj AP 1506/10 od 12. marta 2014. godine).

17. Prema ocjeni revizionog vijeća Apelacionog suda, nisu osnovani ni navodi apelanata u reviziji kojim osporavaju odluku drugostepenog suda u pogledu troškova parničnog postupka jer je drugostepeni sud u svojoj odluci jasno i pravilno obrazložio zašto troškovi postupka nisu previsoko određeni za svaku pojedinačnu radnju (s obzirom na to da se u toku postupka mijenjala vrijednost spora), zašto tuženom pripadaju troškovi za svaki dan kada je održano pripremno ročište (tuženi ne bi imao pravo na naknadu troškova za pripremno ročište samo u situaciji da su ročišta odlagana na njegov zahtjev, a što u ovom postupku nije bio slučaj), te zašto je prvostepeni sud tuženom pravilno odredio naknadu i za ročište za glavnu raspravu koje je održano 23. juna 2016. godine, budući da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Prvoapelant tvrdi da je pravni sljednik „Šipad“ Istočno Sarajevo (koji je preuzeo prava i obaveze tadašnjeg SOUR „Šipad“ Sarajevo na području Republike Srpske), u čiji su aktivni bilans i popis imovine ušli salon namještaja i prodavnica namještaja jer su se nalazili na području tadašnje općine Brčko u sastavu Republike Srpske. Također ukazuje da je prvoapelantov pravni prednik vlastitim sredstvima izgradio salon namještaja i da je u zemljišnoj knjizi upisano pravo korištenja u korist prvoapelantovog prednika, te da je prvoapelant bio u posjedu salona namještaja sve do 2003. godine. U pogledu prodavnice namještaja, apelanti ističu da nisu bili u njenom posjedu jer je ranije prodat, ali se vodio kao imovina prvoapelantovog prednika. Također ističe da je u toku 2002. godine, dok je bio u posjedu salona namještaja, drugoapelant izvršio privatizaciju prvoapelanta, na osnovu pravosnažnih akata Republike Srpske koji nisu stavljeni van snage.

19. Apelanti smatraju da su nezakonito lišeni svoje imovine, uz dodatno kršenje principa adekvatnosti i proporcionalnosti, na način koji apsolutno krši pravo na pravično i fer suđenje. Ističu da je prvoapelant, stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu 2001. godine, u skladu sa članom 205, po sili zakona stekao vlasništvo nad salonom namještaja. Stoga smatraju da je prvoapelant postao njegov vlasnik i prije privatizacije, a drugoapelant je u postupku privatizacije prvoapelanta preuzeo pravo vlasništva, a ne pravo korištenja salona namještaja. Posebno ističu da oduzimanje posjeda salona namještaja i ex lege vlasništva nije uslijedilo na osnovu bilo kakvog upravnog ili sudskog postupka, već na osnovu obavještenja upravnog organa koje je izdato bez vođenja postupka i bez prava na pravni lijek. Apelanti smatraju da tuženi kao javnopravni subjekt sa svojim pravima i obavezama nema pravo da se ophodi prema drugim fizičkim ili pravnim, privatnim ili javnim subjektima van standarda principa pravne države.

20. Apelanti ističu i da je neustavan član 11. Zakona o pravobranilaštvu, na kojem je zasnovana odluka o troškovima postupka, pa samim tim i presude redovnih sudova su neustavne u pogledu troškova postupka. U vezi s tim, smatraju da Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom iz odluka br. U 106/03, tačka 33. i AP 1603/05, tačka 33. i dalje, ima pravo i obavezu u ovom slučaju da ispita ustavnost zakona na kojem je bazirana odluka o troškovima. Također smatraju da su redovni i revizioni sud morali dostaviti Ustavnom sudu po osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine pitanje ocjene ustavnosti člana 11. Zakona o Pravobranilaštvu u formi iz Zakona o izmjenama i dopunama iz 2007. godine, a budući da to sudovi nisu uradili, smatraju da Ustavni sud mora incidentno ispitati kvalitet ove odredbe u kontekstu ustavnopravnih standarda u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, apelanti su obrazložili da je odredba člana 11. Zakona o Pravobranilaštvu neustavna zato što je inkompatibilna s principima jedinstvenog tržišta iz člana 1/4. Ustava BiH i člana I/2. Ustava BiH. Posebno ukazuju da se njihove tvrdnje ne odnose na „efektivne troškove sudskog postupka“, već na „naknadu za zastupanje“. Apelanti smatraju da pravobranioci ne pružaju „pravne usluge“, već rade svoj posao u okviru svog radnopravnog odnosa zbog kojeg su i izabrani na ta mjesta i finansira ih država, pa pošto ne pružaju „pravne usluge“, pravobranioci ne mogu ni naplaćivati naknade za te usluge u smislu „advokatske naknade“. Apelanti se pozivaju na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, te traže da im tuženi naknadi troškove apelacije.

b)Odgovor na apelaciju

21. Apelacioni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi. Smatra da nije počinio propuste materijalnopravne naravi (da nije povrijedio pravila o osnovanosti tužbenog zahtjeva kod sadržaja i značaja Arbitražne odluke za Brčko od 5. marta 1999. godine i Naloga supervizora za Brčko), kao ni propuste procesne naravi (da je učinio povrede odredaba parničnog postupka koje su bile od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude).

22. Osnovni sud navodi da je apelantima tokom postupka omogućeno slobodno raspolaganje zahtjevom, iznošenje dokaza, te izjašnjenje o navodima i dokazima suprotne strane. Ističe da je na sve apelacione navode odgovorio u obrazloženju prvostepene odluke, saslušao stranke, te ocijenio sve izvedene dokaze. Smatra da u postupku nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji.

23. Tuženi smatra da apelacija s dovoljnom jasnoćom ne ukazuje da postoje navedene povrede ljudskih prava i sloboda u predmetnom postupku, te predlaže da se apelacija odbije kao prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 34. stav 1.

(1) Pravo vlasništva na nekretninama stiče se upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno. Savjesnost sticaoca se podrazumijeva.

Član 41. st. 1. i 2.

(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

(2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

25. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 14/98, 12/99, 14/00, 16/02 i 88/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 2. stav 1.

Oblast djelovanja zakona

1. U skladu GFAP, ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31.

decembra 1991.

Član 3. stav 2.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

26. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 119. stav 1.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 128.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

Član 129. stav 2.

(2) Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.

27. Zakon o Pravobranilaštvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 28/06, 19/07, 17/08, 20/10, 15/15 i 28/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o Pravobranilaštvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 28/06, 19/07, 17/08, 20/10 i 15/15) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

(Naknada) (1) Pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s važećim advokatskim tarifama. U slučaju da tarife nisu ujednačene, Pravobranilaštvo će obračunavati i potraživati iznos koji predstavlja aritmetički prosjek dvije tarife.

(2) Naknada iz stava 1 ovog člana predstavlja budžetske prihode Distrikta.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Ps 037938 17 Rev od 28. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 1. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na utvrđivanje vlasništva, isplate naknada i povrata u posjed, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

36. Apelanti tvrde da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog i procesnog prava, kako u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu tako i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka.

37. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku sporno pitanje vlasništva nad salonom namještaja i prodavnicom namještaja koji se nalaze na teritoriji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, za koje apelanti tvrde da je obuhvaćen aktivnim bilansom i popisom imovine njihovog prednika, koji je privatiziran u postupku privatizacije pred nadležnim organima Republike Srpske. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi, na sve tri instance, odbili tužbeni zahtjev apelanata jer je u toku postupka utvrđeno da su salon namještaja i prodavnica namještaja u zemljišnoknjižnim evidencijama uknjiženi kao društveno vlasništvo sa dijelom od 1/1, da su taj status imali i prije uspostave Distrikta, a prvoapelant nikada nije bio uknjižen kao vlasnik, niti upisan kao korisnik salona namještaja i prodavnice namještaja. Nadalje, Apelacioni sud je ukazao na naloge supervizora i odluke Arbitražnog tribunala, te da privatizacijom državnih preduzeća (državne imovine) u entitetima nisu mogle biti obuhvaćene i nekretnine koje se nalaze u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine s obzirom na to da se privatizacija vrši u skladu s odredbama Okvirnog zakona, prema kojem je izričito priznato pravo entitetima, pa i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine kao posebnoj administrativno-teritorijalnoj jedinici da privatiziraju preduzeća i banke koji su smješteni na njihovoj teritoriji, a nisu u privatnom vlasništvu. Dovodeći u vezu navedene stavove s relevantnim odredbama Zakona o vlasništvu, Okvirnog zakona, nalozima supervizora i odluke Arbitražnog tribunala, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u vezi s navedenim zaključcima dao dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmet sličnog činjeničnog i pravnog stanja. Naime, u predmetu broj AP 1506/10 radilo se o privrednom društvu nastalom u postupku privatizacije imovine državnog preduzeća „Šipad Komerc“ iz Sarajeva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine („Šipad Komerc“ d.d. Sarajevo), koji je pred istim sudovima protiv istog tuženog podnio tužbu radi predaje u posjed objekta koji se nalazio na teritoriji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i koji je odbijen uz slično obrazloženje. Odlučujući o navedenoj apelaciji, Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelantovi navodi zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu osporenim odlukama u kojima su sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja i koja se ni na koji način ne mogu ocijeniti proizvoljnim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1506/10 od 12. marta 2014. godine, tačke 19. i 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća i na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3387/15 od 6. decembra 2017. godine, u kojoj je Ustavni sud detaljno analizirao ovlaštenja i odluke Arbitražnog tribunala i supervizora za Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine, te ukazao da su nalozi supervizora za Brčko, koji je imenovan s ciljem provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, i to Aneksa 2. navedenog sporazuma, obvezujući za sve organe vlasti i imaju veću pravnu snagu u odnosu na sve druge pravne akte bilo koje vrste, a što jasno proizlazi iz arbitražnih odluka Arbitražnog tribunala (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3387/15 od 6. decembra 2017. godine, tačke 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. Nadalje, apelanti ističu da je odluka o troškovima postupka neustavna jer je donesena na osnovu člana 11. Zakona o Pravobranilaštvu koji smatraju neustavnim i traže od Ustavnog suda ocjenu njegove ustavnosti. U vezi s tim, pozivaju se na odluku Evropskog suda u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske.

41. Ustavni sud, u prvom redu, zapaža da je Osnovni sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka detaljno analizirao troškove tuženog, te primjenom relevantnih zakonskih odredbi obavezao apelante da ih nadoknade. Navedena odluka potvrđena je od Apelacionog suda na dvije instance, uz dodatnu analizu i obrazloženja, koja se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje usklađenosti odredaba člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo, kao i člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisano da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo, te utvrdio da su navedene odredbe u skladu sa članom I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 997/17 od 24. aprila 2019. godine Ustavni sud je zaključio da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su apelanti obavezani platiti troškove postupka tuženom kojeg je zastupalo Pravobranilaštvo jer obavezivanje apelanata da u jednakim iznosima s drugim tužiocima plate sporni iznos troškova postupka koji je određen u skladu s vrijednosti spora ne predstavlja pretjeran teret za apelante, odnosno pobijanim rješenjima se ne narušava balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavom pravila o naknadi troškova postupka i prava apelanata da zatraže sudsku zaštitu. Ustavni sud, također, podsjeća da je prilikom odlučenja u citiranim predmetima imao u vidu i odluku Evropskog suda Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, tačka 69, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 997/17 od 24. aprila 2019. godine, tačka 40, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Dovodeći u vezu navedene odluke sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da se navedeni stavovi mogu posredno dovesti u vezu s konkretnim predmetom jer apelanti i u konkretnom slučaju osporavaju zakonsko rješenje kojim Distrikt, kao stranka u postupku koju tokom parničnog postupka zastupa nadležno pravobranilaštvo, ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu sa advokatskom tarifom. Stoga, Ustavni sud ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom predmetu zaključi drugačije, već se u cijelosti poziva na razloge koje je Ustavni sud već dao u navedenim predmetima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nisu proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o Pravobranilaštvu kada su apelanti obavezani da naknade troškove postupka tuženom kojeg je zastupalo Pravobranilaštvo.

42. U pogledu traženja apelanata da Ustavni sud ocijeni ustavnost člana 11. Zakona o Pravobranilaštvu, Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o apelacionoj nadležnosti prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj Ustavni sud ne utvrđuje ustavnost zakona, te da apelanti nisu ovlašteni podnosioci zahtjeva iz čl. VI/3.a) i VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi u određenom broju predmeta u okviru apelacione nadležnosti utvrđivao da predmetne odredbe zakona ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi prava iz Evropske konvencije, a što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te je u vezi s tim utvrđivao povrede prava apelanata, ukidao osporene presude redovnih sudova i nalagao vladama entiteta da preduzmu mjere kojima će osigurati poštovanje prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine i AP 369/10 od 24. maja 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj U 16/18, u kojoj je Ustavni sud ispitivao ustavnost odredbi ZPP-a kojim je također propisano da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo (a na što se svodi i suština apelacionih navoda u kontekstu odredbe člana 11. Zakona o Pravobranilaštvu), kao i stavove izražene u Odluci broj AP 997/17, te da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao proizvoljnost u primjeni prava prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zaključuje da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 668/15 od 22. marta 2018. godine, tačke 50–52, dostupna na www.ustavnisud.ba).

43. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanata. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredbi Zakona o vlasništvu, Okvirnog zakona, naloge supervizora i odluke Arbitražnog tribunala, te odredbe Zakona o Pravobranilaštvu i ZPP-a na kojim je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

44. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istaknuli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Troškovi apelacije

46. Osim toga, u vezi s traženjem apelanata da im tuženi isplati troškove apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanata. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je odbijen tužbeni zahtjev apelanata primjenom Zakona o vlasništvu, Okvirnog zakona, naloga supervizora i odluka Arbitražnog tribunala, te apelanti obavezani da nadoknade troškove postupka tuženom kojeg je zastupalo Pravobranilaštvo, uz obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević