Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2649/20 (K. N.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2649/20
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2649/20, rješavajući apelaciju Koje Nikolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Koje Nikolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 8 od 25. juna 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 8 od 16. juna 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Koje Nikolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 8 od 25. juna 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 8 od 16. juna 2020. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Kojo Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kž 8 od 25. juna 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kv 8 od 16. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju. Tužilaštvo u ostavljenom roku koji je istekao 5. septembra 2020. godine nije dostavilo odgovor. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Okružni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007497 20 Kv 8 od 16. juna 2020. godine apelantu i S. V. produžio pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da se pred tim sudom vodi krivični postupak protiv optuženih apelanta i S. V. zbog krivičnog djela obljube sa djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 KZ koja su im stavljena na teret optužnicom Tužilaštva od 17. septembra 2019. godine, te im je pritvor nakon potvrđivanja optužnice produžen iz razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP-a i po tom rješenju pritvor može da traje do izricanja presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice.
7. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 202 stav 1 ZKP-a (kontrola opravdanosti pritvora), te da je vijeće postupajući po navedenoj obavezi razmotrilo spis predmeta i ispitalo opravdanost daljnjeg trajanja pritvora, te odlučilo kao u izreci, za šta je dalo sljedeće razloge.
8. Na osnovu dokaza na kojima je potvrđena optužnica (iskaz malodobne oštećene S. A., iskaza svjedoka čija imena navodi sud, izvještaj o specijalističkom pregledu oštećene, mobilni telefoni optuženih i oštećene, pismeni nalaz i mišljenje o vještačenju sadržaja mobilnih telefona i SIM kartica sa DVD-om sačinjenim tokom vještačenja) utvrđuju se činjenice i okolnosti postupanja optuženih na osnovu kojih su utvrđeni zaključci o postojanju osnovane sumnje da su optuženi u vrijeme, na mjestu i na način opisanim u optužnici, svjesni životne dobi, izvršili obljubu sa malodobnom oštećenom, te da su oštećenoj učinili dostupnim snimke i audio-vizuelni materijal pornografske sadržine. Rezultati dokaznog postupka u dotadašnjem toku suđenja nisu ukazali na postojanje činjenica i okolnosti takvog karaktera i značaja da bi se njima dovela u sumnju pravilnost navedenih zaključaka. Time se utvrđuje da i dalje postoji osnovni zakonski uslov za primjenu mjere pritvora, a to je osnovana sumnja da su optuženi, svaki za sebe, učinili krivično djelo obljube sa djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ i krivično djelo upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 3 KZ.
9. Okružni sud je naveo da pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a na osnovu koje je pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice i dalje postoji. U smislu navedene zakonske odredbe pritvor se može produžiti u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
10. Okružni sud je ukazao šta se apelantu i S. V. kao optuženim stavlja na teret, na visinu propisane kazne, čime je ispunjen objektivni uslov potreban za produženje pritvora na osnovu navedene zakonske odredbe. Okružni sud je istakao da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja da je neutvrđenog dana u navedenom mjestu izvršio obljubu s oštećenom na način koji sud navodi, kao i da postoji osnovana sumnja da joj je u navedenom vremenu slao fotografije pornografske sadržine (isto je prethodno utvrđeno za S. V.).
11. Okružni sud je naveo da, uzimajući u obzir načine izvršenja krivičnog djela, uzrast oštećene i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između optuženih i oštećene, okolnost da su optuženi iskoristili nedovoljnu duševnu razvijenost oštećene radi zadovoljavanja polnog nagona, njenu vaspitnu zapuštenost i teške porodične prilike u kojima živi, okolnost da su radnje optuženih prouzrokovale posljedice po psihičko zdravlje oštećene i njen daljni duševni razvoj, da je oštećena kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću, te okolnosti da su roditelji oštećene, prema iskazu oca oštećene sa glavnog pretresa, iskazali veliki revolt i uputili ozbiljne prijetnje optuženim u slučaju da budu pušteni na slobodu, sve okolnosti izvršenja djela, te nastale posljedice ukazuju da se radi o visokom stepenu društvene opasnosti djela i posebno teškom krivičnom djelu s aspekta načina izvršenja i zakonom zaprijećene kazne, koje je izazvalo veliko uznemirenje, osudu i revolt srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela i šire društvene zajednice, pa je neophodno dalje zadržavanje optuženih u pritvoru radi predupređenja realne opasnosti od narušavanja javnog reda ukoliko bi optuženi boravili na slobodi.
12. Dakle, prema svemu navedenom, kako je zaključio Okružni sud, nisu se izmijenile bitne činjenice i okolnosti na kojima je zasnovana odluka o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, niti iz rezultata dokaznog postupka proizlaze neke druge činjenice i okolnosti koje bi ukazale na neosnovanost daljeg trajanja pritvora, pa je optuženim pritvor produžen na osnovu pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Kako je naveo Okružni sud, pritvor kao najtežu mjeru kojom se ograničava sloboda optuženih ni u ovoj fazi postupka nije moguće zamijeniti nekom od blažih mjera propisanih zakonom.
13. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 007497 20 Kž 7 od 25. juna 2020. godine kojim je žalbe apelanta i S. V. izjavljene protiv rješenja od 15. aprila 2020. godine odbio kao neosnovane.
14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je ispitujući pobijano rješenje u smislu odredbe člana 320 ZKP-a odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga.
15. Postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela za koja se terete, koja je utvrđena potvrđivanjem optužnice, i dalje postoji, što i prvostepeni sud pravilno zaključuje i obrazlaže u pobijanom rješenju, cijeneći dokaze koji su uz optužnicu priloženi, kao i one koji se provode na glavnom pretresu, iskaz oštećene i svjedoka, koje pravilno cijeni u povezanosti s ostalim materijalnim dokazima, te izvodi pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora.
16. Vrhovni sud je naveo da se za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a pravilno u pobijanom rješenju cijeni i obrazlaže način i okolnosti izvršenja krivičnih djela u sticaju, za oba optužena, težina posljedice po psihičko zdravlje malodobne oštećene, da je kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću, a sve to u povezanosti s dokazima koji su od odlučnog značaja u vremenu relevantnom za donošenje tog rješenja, s aspekta nužnosti dalje primjene mjere pritvora po uspostavljenom pritvorskom razlogu.
17. To se prvenstveno odnosi na iskaze svjedoka, roditelja malodobne oštećene, koji su u iskazima datim na glavnom pretresu iskazali revolt i ozbiljne prijetnje u slučaju da optuženi budu pušteni na slobodu, zatim revolt srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja, kako se to pravilno obrazlaže u prvostepenom rješenju, a uporište se nalazi u izvještaju Centra za socijalni rad Lopare, te reakciji šire društvene zajednice iz različitih gradova Republike Srpske, kako to proizlazi iz dokaza koje je dostavio tužilac 14. aprila 2020. godine. Time je i prema ocjeni Vrhovnog suda ostvarena realna prijetnja narušavanju javnog reda kao uslova za produženje pritvora po osnovu odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
18. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U suštini apelant apelacijom ukazuje na nepostojanje osnovane sumnje, kao ni posebnog pritvorskog razloga za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a u obrazloženju rješenja koja je osporio. Apelant ukazuje da u pogledu osnovnog uslova za određivanje/produženje pritvora u vezi s krivičnim djelom iz člana 172 stav 3 KZ, osim izjave oštećene (koja je kontradiktorna i drugo), ne postoji niti jedan drugi dokaz na osnovu koga bi se moglo utvrditi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio to djelo, što dalje pojašnjava ukazujući da iskaz oštećene nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom. Apelant ističe da su Vrhovni sud i Okružni sud prebacili na odbranu teret dokazivanja nepostojanja pritvorskih uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, što je nedopustivo. Apelant navodi da se sud prilikom kontrole pritvora i njegovog produženja nije istinski bavio ovim pitanjem, već je svoje odluke donio isključivo se bazirajući na težinu djela koje je optuženim stavljeno na teret optužnicom. Apelant smatra da što se tiče posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a nisu ispunjeni kumulativno određeni uslovi propisani zakonom, a u pobijanom rješenju izostali su valjani razlozi i obrazloženje da postoji poseban razlog za produženje pritvora. U vezi s tim, u pobijanim rješenjima izostala je analiza stvarne prijetnje javnom redu; optužba niti jednim dokazom nije dokazala da je javnost uznemirena; u samom postupku kao ni u rješenju o produženju pritvora te rješenju o odbijanju žalbe branioca nije utvrđeno, niti je konkretizovano na koji način bi apelantovo puštanje na slobodu izazvalo uznemirenje javnosti, niti su navedene vanredne okolnosti. Apelant je ukazao i na odluke Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredama ljudskih prava koje je naveo jer je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje, kao i postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, naročito imajući u vidu iskaz oca oštećene i prijetnje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer su navodi iznijeti u apelaciji bili predmet žalbe i razmotreni su od Vrhovnog suda, o čemu se u osporenom rješenju Vrhovni sud izjasnio, a na njima se ne može uspostaviti povreda prava koja apelant navodi.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1 tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
(1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
[...]
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije
24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
25. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na navode u vezi s pravom iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
31. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
32. Apelant smatra da je mjera pritvora rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, te osporava postojanje razloga za pritvor.
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tačke a), b), v) i g).
34. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32–34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora, u skladu s odredbom člana 202 stav 1 ZKP-a, produžili pritvor apelantu i optuženom S. V. U obrazloženju rješenja sudovi su se pozvali na dokaze kojima je potvrđena optužnica i koji su provedeni u toku pretresa, a koji su navedeni u rješenju. Takođe, Okružni sud je naveo da rezultati dokaznog postupka u dotadašnjem toku postupka nisu ukazali na postojanje činjenica i okolnosti takvog karaktera i značaja da bi doveli u sumnju pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje. Ustavni sud zapaža da je redovni sud dao sasvim jasne i dovoljne razloge u obrazloženju rješenja da postoji osnovana sumnja da su apelant i optuženi S. V. počinili krivična djela, a način na koji apelant osporava postojanje osnovane sumnje biće predmet dokazivanja i ocjene suda eventualno u toku postupka, odnosno prilikom donošenja sudske odluke.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo (djela) za koje je optužnica podignuta (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
37. Apelant ukazuje da je sud pogrešno procijenio da u njegovom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženje da postoji poseban razlog za produženje pritvora.
38. Prije razmatranja apelantovih navoda iz konkretne apelacije, Ustavni sud ukazuje da je apelant i ranije podnosio apelacije kojima je osporavao ranije donijeta rješenja o određivanju/produženju pritvora. U Odluci broj AP 1932/20 od 10. septembra 2020. godine Ustavni sud je naveo sve ranije apelacije u kojima je utvrdio povredu apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije u dijelu rješenja redovnih sudova koji se odnosio na posebni pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a zbog nedostatka relevantnog obrazloženja u rješenjima redovnih sudova za taj dio (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1932/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na www.ustanisud.ba, tačka 37). Međutim, u predmetu AP 1932/20 Ustavni sud je utvrdio da nema povrede navedenog prava jer su, za razliku od ranije osporenih rješenja o kojima je Ustavni sud odlučivao, sudovi (u rješenjima koja su bila osporena u navedenoj odluci) dali razloge za „objektivnu opasnost“, odnosno naveli šta predstavlja realnu prijetnju narušavanju javnog reda i zbog čega je zaključeno da je potrebno da se produži pritvor optuženim iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
39. Ustavni sud, takođe, podsjeća na svoju praksu u kojoj je jasno navedeno da se opravdanost pritvora procjenjuje u vezi s okolnostima svakog konkretnog slučaja. Stoga je obaveza sudske vlasti da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Ustavni sud je takođe naveo da za zaključak suda u vezi s opravdanošću produženja pritvora u svakom konkretnom predmetu (u kome su dati jasni i dovoljni razlozi) nije od značaja pozivanje na druge odluke Ustavnog suda, pa i odluku koja je donesena povodom apelacije istog apelanta u nekom ranijem predmetu koji se vodio pred Ustavnim sudom (vidi, inter alia, AP 1421/19, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 33).
40. Imajući u vidu navedeno, kao i praksu Evropskog suda u vezi s ovim osnovom (iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a) za određivanje/produžavanje pritvora (vidi op. cit. AP 1932/20, tačka 39), Ustavni sud u konkretnom slučaju zaključuje da su u obrazloženjima osporenih rješenja redovni sudovi dali razloge u odnosu na ispunjenost uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
41. Naime, redovni sudovi su se u osporenim rješenjima pozvali na opisane načine izvršenja krivičnog djela (za šta postoji osnovana sumnja); uzrast malodobne oštećene i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između optuženih i nje; da su optuženi iskoristili stanje nedovoljne duševne razvijenosti, teške socijalne i materijalne prilike porodice u kojoj živi i vaspitnu zapuštenost malodobne oštećene; posljedice po psihičko zdravlje malodobne oštećene i njen daljnji razvoj; da je malodobna oštećena kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću. Sve to sud je cijenio u povezanosti s dokazima „koji su od odlučujućeg značaja u vremenu relevantnom za donošenje tog rješenja, s aspekta nužnosti dalje primjene mjere pritvora“ po ovom osnovu. Tako je najprije sud ukazao na iskaze svjedoka – roditelja oštećene date na glavnom pretresu, koji su iskazali revolt i ozbiljne prijetnje u slučaju da optuženi budu pušteni na slobodu. Osim navedenog, Vrhovni sud je odlučujući po žalbi (pri čemu je podržao stav prvostepenog suda) ukazao i da zaključak o revoltu srodnika i stanovnika mjesta izvršenja djela „uporište nalazi u izvještaju Centra za socijalni rad Lopare“ od 7. aprila 2020. godine, te „reakciji šire društvene zajednice iz različitih gradova Republike Srpske, kako to proizlazi iz dokaza koje je tužilac sudu dostavio 14. aprila 2020. godine“. Time je, kako je zaključio redovni sud, ostvarena realna prijetnja narušavanju javnog reda kao uslova za produženje pritvora iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
42. Ustavni sud nalazi da dato obrazloženje u ovoj fazi postupka predstavlja dovoljne i jasne razloge koji opravdavaju produženje mjere pritvora optuženim, koji su potkrijepljeni dokazima koje je sud cijenio u vezi s navedenim, odnosno Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je pritvor određen na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnom primjenom prava.
43. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi naveli dovoljne i jasne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje i konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak o produženju pritvora apelantu po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
45. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević