Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5850/18 (H. Š.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 196
- Zakon o radu · čl. 55
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5850/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5850/18, rješavajući apelaciju Hate Širić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Hate Širić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Konjicu broj P. 371/01.
Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Općinskom sudu u Konjicu da, u skladu sa ovom odlukom, odmah preduzme radnje u predmetu broj P. 371/01, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantici Hati Širić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Hati Širić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općinskom sudu u Konjicu i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hate Širić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 009657 14 Uvp od 7. juna 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009657 14 U od 5. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hata Širić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jablanice, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 22. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 009657 14 Uvp od 7. juna 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 009657 14 U od 5. maja 2014. godine, te zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Konjicu broj P. 371/01.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 29. novembra 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, 6. aprila 2020. godine od Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) i 19. maja 2020. godine od Općinskog suda u Konjicu da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud je, nakon neuspješnog pokušaja da uruči pismena putem poštanske službe, dostavljanje Federalnoj komisiji obavio putem oglasne ploče Ustavnog suda 17. juna 2020. godine.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud u Konjicu i Kantonalna komisija su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. novembra 2019. godine do 29. maja 2020. godine, dok Federalna komisija nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.
4. Ustavni sud je od Općinskog suda u Konjicu 1. jula 2020. godine zatražio kompletan spis na uvid, koji je Općinski sud u Konjicu 6. jula 2020. godine dostavio Ustavnom sudu.
5. Ustavni sud je zatražio 15. jula 2020. godine od Federalne upravne inspekcije Federalnog ministarstva pravde i advokata Halila Gagule, kao zastupnika preduzeća Unis «Ishrana» Konjic da dostave odgovore na apelaciju.
6. Advokat Halil Gagula je 21. jula 2020. godine obavijestio Ustavni sud da nije opunomoćenik navedenog društva od aprila 2009. godine, te da je društvo primijenilo naziv u "Turist Best" d.d. Konjic, dok Federalna upravna inspekcija Federalnog ministarstva pravde nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.
7. Ustavni sud je 25. augusta 2020. godine zatražio od Općinskog suda u Konjicu dodatne informacije u vezi sa predmetnim postupkom, te odgovor na apelaciju "Turist Best " d.d. Konjic.
8. Općinski sud u Konjicu je 28. augusta 2020. godine dostavio tražene informacije, a "Turist Best " d.d. Konjic je 8. septembra 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
U odnosu na parnični postupak
10. Apelantica je 12. februara 1998. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Konjicu radi poništenja Rješenja o prestanku radnog odnosa preduzeća Unis «Ishrana» Konjic (u daljnjem tekstu: poslodavac) broj 4-20/92 od 20. jula 1992. godine (kojim je apelantici prestao radni odnos sa 1. majem 1992. godine). Apelantica je u tužbi tražila da se naloži poslodavcu da apelanticu vrati na rad, a sve to uz naknadu troškova postupka.
11. Rješenjem Osnovnog suda u Konjicu broj P. 208/98 od 9. marta 1998. godine odbačena je kao neblagovremena apelanticina tužba.
12. Apelantica je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, te je 3. marta 1999. godine predmet dostavljen Višem sudu u Mostaru na postupanje po žalbi.
13. Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj Gž. 47/99 od 30. aprila 1999. godine uvažena je apelanticina žalba i ukinuto prvostepeno rješenje, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
14. Po formiranju Općinskog suda u Jablanici postupak je nastavljen pred Općinskim sudom u Jablanici, koji se Rješenjem broj P:19/00 od 10. oktobra 2000. godine proglasio mjesno nenadležnim za postupanje.
15. Po pravosnažnosti rješenja predmet je upućen Općinskom sudu u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koji je 13. decembra 2001. godine zaprimio predmet na nadležno postupanje.
16. Rješenjem Općinskog suda broj P. 371/01 od 12. aprila 2002. godine postupak u predmetnoj pravnoj stvari je prekinut. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao da je stupanjem na snagu Zakona o radu, te Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2000. godine članom 143.a stav 4. predviđeno da, ukoliko je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
17. Iz spisa Općinskog suda proizlazi da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 3. juna 2002. godine, te da nije dostavljeno Kantonalnoj komisiji, tj. predmetni zahtjev nije ustupljen Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje.
U odnosu na postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 009657 14 Uvp od 7. juna 2018. godine
18. Apelantica je 1. oktobra 2003. godine urgirala kod Kantonalne komisije za rješavanje njenog zahtjeva, te se 9. decembra 2003. godine obratila Instituciji ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institucija ombudsmena).
19. Dopisom Institucije ombudsmena 18. decembra 2003. godine, apelantica je obaviještena da je potrebno da se obrati Federalnoj komisiji s obzirom na to da Kantonalna komisija više od dvije godine ne izvršava funkciju zbog koje je formirana.
20. U međuvremenu apelantica je (zbog nedonošenja odluke Kantonalne komisije) 5. decembra 2003. godine podnijela žalbu zbog šutnje administracije Federalnoj komisiji, koja je dopisom od 10. decembra 2003. godine obavijestila apelanticu da je institut "šutnje administracije" utvrđen u Zakonu o upravnom postupku, te imajući u vidu stav Vrhovnog suda (da odluke Federalne i kantonalnih komisija nemaju karakter upravnog akta), Federalna komisija je zaključila da u svom radu neće primjenjivati odredbe Zakona o upravnom postupku i predložila apelantici da urgira donošenje rješenja kod Kantonalne komisije.
21. Apelantica se 27. januara 2004. godine po drugi put obratila Instituciji ombudsmena sa primjedbom na dopis od 18. decembra 2003. godine a u kojoj je ukazala na odgovor Federalne komisije od 10. decembra 2003. godine
22. Dopisom Institucije ombudsmena od 21. marta 2004. godine apelantica je obaviještena da Kantonalna komisija ne radi od novembra 2001. godine, te da još nije konstituirana, te je apelantici predloženo da se obrati Federalnoj komisiji.
23. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2418/08 od 15. aprila 2009. godine odbacio kao nedopuštenu apelanticinu apelaciju podnesenu zbog dužine trajanja postupka pred organima nadležnim za implementaciju člana 143. Zakona o radu, te zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
24. Apelantica je 9. juna 2011. godine dostavila podnesak Federalnoj komisiji u kojem je urgirala da predmet uzme u rad i donese odluku o žalbi.
25. Apelantica je 27. decembra 2013. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu radi pokretanja upravnog spora kojom je tražila da "sud obaveže Federalnu komisiju, kao drugostepeni organ, da u roku od 15 dana riješi po njenoj žalbi od 5. decembra 2003. godine, izjavljenoj zbog šutnje prvostepenog organa Kantonalne komisije, a povodom njenog zahtjeva (za uspostavu radnopravnog statusa) ustupljenom od Općinskog suda u Konjicu broj P-371/01, kao i da joj tuženi naknadi troškove postupka".
26. Kantonalni sud je Rješenjem broj 07 0 U 009657 14 U od 5. maja 2014. godine apelanticinu tužbu odbacio. U obrazloženju je navedeno da akti Kantonalne komisije nemaju karakter upravnog akta, jer se tim odlukama ne rješava o pravu ili obavezi tužioca u nekoj upravnoj stvari, nego o njegovom pravu iz radnog odnosa o kojem se rješava u postupku propisanom Zakonom o radu. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu troškova spora.
27. Apelantica je 6. juna 2014. godine podnijela zahtjev Vrhovnom sudu za preispitivanje navedenog rješenja Kantonalnog suda.
28. Pored toga, apelantica je 7. jula 2014. godine podnijela apelaciju broj AP 3128/14 Ustavnom sudu protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 4635/13 od 10. februara 2015. godine u okviru koje je odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu 7. jula 2014. godine zbog toga što je tekao postupak pred Vrhovnim sudom po apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke.
29. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 009657 14 Uvp od 7. juna 2018. godine odbijen je apelanticin zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
30. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se odluke komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu donose u postupku propisanom po tom zakonu, te da te komisije nisu organi koje ima u vidu član 4. Zakona o upravnim sporovima, niti je postupak koji provode po propisima o radnim odnosima upravni postupak. Zbog toga, kako je utvrdio Vrhovni sud, i kada se radi o upravnom sporu zbog nedonošenja rješenja po zahtjevu ili žalbi, ili iz oba ova razloga, u smislu čl. 10. i 20. Zakona o upravnim sporovima, takav spor se može pokrenuti i voditi samo ako se radi o nedonošenju upravnog akta kojim se rješava u upravnoj stvari i koji ispunjava i ostale uvjete propisane članom 8. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a ne i u slučaju nedonošenja akta u nekoj drugoj stvari, koja nije upravna i u kojoj se ne rješava u upravnom postupku kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Vrhovni sud navodi da su neosnovane apelanticine tvrdnje da je u predmetnoj stvari u pogledu citiranih odredaba Zakona o upravnim sporovima imala pravo da pokrene upravni spor zbog šutnje administracije pred nadležnim kantonalnim sudom. Vrhovni sud je naveo da, s obzirom na odluke Ustavnog suda BiH, na koje se apelantica pozvala i dostavila u spise predmeta, kao i Rješenje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0- Gr-06-000 024 od 13. aprila 2006. godine, na koje se pozvao i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1829/07 od 14. oktobra 2008. godine (zauzeta nova praksa Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda prema kojoj odluke Federalne i kantonalnih komisija imaju karakter upravnog akta, što podrazumijeva mogućnost pokretanja upravnog spora protiv njih pred nadležnim kantonalnim sudom). Vrhovni sud je istakao da je, upravo zbog navedenog stava Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, 8. februara 2007. godine održana proširena opća sjednica Vrhovnog suda Federacije BiH na kojoj je odlučeno „da ostaje na snazi dosadašnji stav Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda“ prema kome odluke komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu nemaju karakter upravnog akta protiv koga se može voditi upravni spor, niti su te komisije organi iz člana
4. Zakona o upravnim sporovima, te da zauzeto pravno shvatanje Upravnog odjeljenja nije dovedeno u pitanje bilo kojom odlukom Ustavnog suda BiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama, odnosno da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu.
32. Apelantica smatra da je odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, usljed čega je došlo i do povrede prava na pristup sudu. Istakla je da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno zaključili da je apelanticinu tužbu trebalo odbaciti, jer odluke Kantonalne i Federalne komisije nemaju karakter upravnog akta, pa se, zbog nedonošenja odluke Kantonalne komisije, ne može voditi upravni spor zbog šutnje uprave. Apelantica je dalje navela da je Ustavni sud odlukama o dopustivosti odbacio kao nedopuštene njene apelacije podnesene zbog nedonošenja odluke Kantonalne komisije, odnosno protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda, pozivajući se na praksu koja je usvojena Rješenjem Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Gr-06-000 024 od 13. aprila 2006. godine, prema kojoj odluke Federalne i kantonalnih komisija imaju karakter upravnih akata protiv kojih se može pokrenuti upravni spor. Apelantica je dalje ukazala na Odluku Ustavnog suda broj AP 1514/07 u kojoj se Ustavni sud pozvao na Odluku o dopustivosti broj AP 1829/07 od 14. oktobra 2008. godine koju je temeljio na rješenju Vrhovnog suda od 13. aprila 2006. godine. Nadalje, apelantica smatra da je imala pravo da se obrati upravnoj inspekciji zbog šutnje administracije, u skladu sa članom 10. Zakona o upravnim sporovima, i da pokrene upravni spor pred nadležnim kantonalnim sudom. Navela je da je u cijelosti postupila shodno „uputstvu“ Ustavnog suda u navedenoj odluci. Pri tome apelantica je navela da je, nakon obraćanja Federalnoj komisiji 7. jula 2011. godine, podnijela zahtjev Federalnoj upravnoj inspekciji Federalnog ministarstva pravde radi vršenja upravnog nadzora, koja je 11. jula 2011. godine Federalnoj komisiji dostavila apelanticin zahtjev, poslije čega ni Federalna upravna inspekcija, ni Federalna komisija nisu donijele nikakvu odluku (apelantica je dostavila kopiju podneska koji je uputila Federalnoj upravnoj inspekciji bez prijemnog pečata, odnosno bez dokaza da je putem pošte predala navedeni podnesak).
33. Osim toga, apelantica je navela da je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, jer predmetni postupak, kako je apelantica navela, traje "26 godina", te da svojim ponašanjem nije doprinijela trajanju postupka pred Općinskim sudom u Konjicu, pred Kantonalnom komisijom i inspekcijskim organima, odnosno pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Apelantica je navela da je 1998. godine tužbom pokrenula predmetni postupak pred Općinskim sudom, da je Općinski sud bio dužan obratiti posebnu pažnju na hitnost rješavanja predmetnog postupka, te da ni nakon 20 godina od pokretanja postupka nije ostvarila svoja prava, niti joj je reguliran radnopravni status. Apelantica je, zbog dužine trajanja postupka, zatražila naknadu štete. Smatra da je diskriminirana odlukom Kantonalnog suda kojom je odbačena njena tužba u odnosu na druge osobe koje su ostvarile prava pred Kantonalnom komisijom.
b)Odgovor na apelaciju
34. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, te da je o navedenom dao razloge u obrazloženju svoje odluke.
35. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod svih razloga datih u obrazloženju svoje odluke, te da je postupak po apelanticinoj tužbi okončan u razumnom roku.
36. Općinski sud u Konjicu je naveo hronološki tok postupka u predmetu broj P. 371//01, te naveo da apelantica nije obavijestila ovaj sud o ishodu postupka pred nadležnom komisijom, niti je zatražila nastavak predmetnog parničnog postupka, te da su bez osnova apelanticine tvrdnje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. U dodatnom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u parničnom spisu broj P. 371/01 nema dokaza da je ovaj sud ustupio Kantonalnoj komisiji zahtjev na nadležno postupanje, te da su, nakon što je doneseno rješenje o prekidu parničnog postupka od 12. aprila 2002. godine, "predmetna rješenja dostavljena strankama". Zatim je naveo da je iz naredbe postupajućeg sudije vidljivo da je utvrđena pravosnažnost predmetnog rješenja sa 3. junom 2002. godine, te da je spis odložen u arhivu ovog suda gdje se nalazio do dana kada je Ustavni sud zatražio da ovaj sud dostavi izjašnjenje na podnesenu apelaciju.
37. Kantonalno pravobranilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana u odnosu na Kantonalnu komisiju, koja nikad nije zaprimila apelanticin zahtjev za reguliranje apelanticinog radnopravnog statusa, niti je takav zahtjev zaprimila od Općinskog suda u Konjicu. Kantonalno pravobranilaštvo smatra da je odluku o navedenom zahtjevu trebalo da donese Federalna komisija, budući da još nisu odgovorili na apelanticin zahtjev, na koji način su preuzeli nadležnost za rješavanje ovog predmeta. Kantonalno pravobranilaštvo je navelo da je samo zaprimljen apelanticin podnesak sa prilozima koji je uputila Federalnoj komisiji u junu 2011. godine.
38. "Turist Best" d.d. Konjic je naveo da, imajući u vidu činjenicu da je u proteklom periodu došlo do niza promjena kako vlasništva, tako i direktora i osoblja, nije bio u mogućnosti ni da prikupi sve podatke i dokumente potrebne za potpun odgovor. Između ostalog, društvo je navelo da se apelantica u 2012. godini obratila društvu zahtjevom da joj se uplati neuplaćeni staž za period od 7. aprila do 1. maja 1992. godine radi penzionisanja i da je, prema njihovom saznanju, apelantica penzionisana, te da smatra da su apelanticini zahtjevi neosnovani.
V.Relevantni propisi
39. Zakon o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 42/98 i 3/99 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 196. tačka 6) Postupak se prekida:
6) kad je to drugim zakonom određeno.
40. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 381. st. (1), (2) i (3) (1) Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tač. 1. do 4.
ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
(2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1.
tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
(3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
41. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
42. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 143. st. (1) i(2) (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Član 143.a (1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana
143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).
(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.
(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.
(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143.c (2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:
1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom [...] VI.Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) U odnosu na parnični postupak
45. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva, budući da apelantica ukazuje na dužinu trajanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Konjicu broj P. 371/01, zbog čega joj je, kako navodi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na postupak u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 009657 14 Uvp od 7. juna 2018. godine
46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 009657 14 Uvp od 7. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je primila osporenu presudu 23. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti očigledno (prima facie) neosnovana.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
48. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu. Osim toga, apelantica ukazuje i na dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom.
Pravo na pravično suđenje
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
50. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
51. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelanticinom zahtjevu za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, shodno Zakonu o radu, dakle, radi se o apelanticinim građanskim pravima, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na parnični postupak - pravo na suđenje u razumnom roku
52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
53. U konkretnom slučaju Ustavni sud je ustanovio da je apelantica 12. februara 1998. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Konjicu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa kojom je tražila da se naloži poslodavcu da apelanticu vrati na rad, sve to uz naknadu troškova postupka. U prvoj fazi pred Osnovnim sudom u Konjicu postupak je trajao oko jedan mjesec od podnošenja tužbe do donošenja rješenja (kojim je odbačena tužba kao neblagovremena), te da je žalbeni postupak pred Višim sudom u Konjicu trajao oko dva mjeseca (od dana zaprimanja predmeta na postupanje po žalbi). Zatim, ustanovljeno je da je postupak nastavljen pred Općinskim sudom u Jablanici, koji je trajao oko godinu i po do donošenja rješenja (kojim se taj sud proglasio mjesno nenadležnim za postupanje). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak nastavljen pred Općinskim sudom u Konjicu, koji je nakon četiri mjeseca (od dana zaprimanja predmeta na nadležno postupanje) donio procesno rješenje kojim je predmetni postupak prekinut do okončanja postupka po apelanticinom zahtjevu pred Kantonalnom komisijom.
54. Ustavni sud dalje uočava da iz odgovora Kantonalnog pravobranilaštva slijedi da Kantonalna komisija nije zaprimila apelanticin zahtjev za reguliranje njenog radnopravnog statusa, niti da je takav zahtjev zaprimila od Općinskog suda u Konjicu, te da je samo zaprimljen apelanticin podnesak sa prilozima koji je apelantica uputila Federalnoj komisiji u junu 2011. godine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz odgovora Općinskog suda slijedi da nema dokaza da je ovaj sud ustupio Kantonalnoj komisiji zahtjev na nadležno postupanje, da su, nakon što je doneseno rješenje o prekidu parničnog postupka od 12. aprila 2002. godine (koje je postalo pravosnažno 3. juna 2002. godine), "predmetna rješenja dostavljena strankama", te da je spis odložen u arhivu ovog suda. Osim toga, Ustavni sud uočava da iz odgovora Općinskog suda slijedi da apelantica nije obavijestila ovaj sud o ishodu postupka pred nadležnom komisijom, niti je zatražila nastavak predmetnog parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 143.a stav (4) Zakona o radu koje propisuju da će, ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud ustupiti zahtjev kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje. Ustavni sud dalje podsjeća na odredbe člana 196. tačka 6) ZPP, koji je važio u vrijeme prekida postupka, koje glase: „Postupak se prekida: 6) kad je to drugim zakonom određeno“, te na odredbe člana 381. stav 3. ZPP koje propisuju: "U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida." Međutim, Ustavni sud zapaža da pred Kantonalnom, odnosno Federalnom komisijom nije odlučivano o apelanticinim pravima iz radnog odnosa (jer Općinski sud nije proslijedio zahtjev Kantonalnoj komisiji), nego da je u upravnom sporu apelanticina tužba kojom je tražila da "sud obaveže Federalnu komisiju, kao drugostepeni organ, da u roku od 15 dana riješi po njenoj žalbi od 5. decembra 2003. godine, izjavljenoj zbog šutnje prvostepenog organa - Kantonalne komisije“, odbačena.
55. Dakle, rješenje o prekidu parničnog postupka doneseno je 12. aprila 2002. godine, a iz odgovora Općinskog suda od 28. augusta 2020. godine slijedi da nema dokaza da je ovaj sud ustupio Kantonalnoj komisiji zahtjev na nadležno postupanje, te da je spis odložen u arhivu ovog suda. Iz navedenog proizlazi da je povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku, jer Općinski sud više od 18 godina nije ustupio predmet Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje, u skladu sa članom 143.a stav (4) Zakona o radu.
56. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku, u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete
57. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
58. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantici treba isplatiti iznos od 3.000,00 KM.
59. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
U odnosu na postupak u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 009657 14 Uvp od 7. juna 2018. godine
60. Ustavni sud ističe da apelantica osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, prije svega zbog toga što je osporenim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
61. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
62. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
63. U vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da je razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 3855/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3855/18 od 20. maja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud u navedenoj odluci je istakao sljedeće: „Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su apelanticinu tužbu odbacili zato što su zaključili da odluke Federalne i Kantonalne komisije ne predstavljaju upravne akte protiv kojih se može voditi upravni spor. U datom obrazloženju Vrhovnog suda, da se odluke komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu donose u postupku propisanom po tom zakonu i da te komisije nisu organi koje ima u vidu član 4. Zakona o upravnim sporovima, niti da je postupak koji provode po propisima o radnim odnosima upravni postupak, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu prava.“ Također, Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj AP 2749/08 od 24. septembra 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 34) „istakao da se Ustavni sud neće upuštati u ocjenu pravne prirode postupka pred navedenim komisijama, ali da podsjeća na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, izražen u Odluci broj U 388/01 od 12. decembra 2001. godine, prema kojem komisije nisu organi koji vode postupke prema zakonima koji reguliraju upravni postupak, ali da su sui generis tijela specifična za oblast radnih odnosa. Zato njihove konačne odluke nisu predmet sudskog preispitivanja prema redovnim postupcima u upravnim sporovima koji su ograničeni na preispitivanje upravnih akata. Međutim, odluke komisija bi trebalo da budu predmet preispitivanja nadležnih redovnih sudova prema Zakonu o parničnom postupku“. Isto tako, u Odluci broj AP 1786/10 od 7. aprila 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 30) je navedeno da „Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu nije potrebno upuštati u ocjenu pravne prirode postupka pred Kantonalnom komisijom, ali zapaža da predmetno zakonsko rješenje nedvosmisleno ukazuje na to da sud, svakako, ima punu jurisdikciju da u parničnom postupku preispita odluke nadležnih komisija“. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u pogledu apelanticinih navoda da je koristila pravne lijekove zbog „šutnje administracije – oba upravna organa“, te da je u tom smislu pokrenula upravni spor, dao razloge zašto ni navodi o šutnji administracije ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u pogledu apelanticinog pozivanja na konkretne odluke Ustavnog suda koje su slijedile novi stav Vrhovnog suda od 2006. godine prema kojem su odluke Federalne i kantonalnih komisija mogle biti predmet preispitivanja zakonitosti u upravnom sporu, naveo da ni ti razlozi ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka. Ustavni sud zapaža da je kao razloge svoje odluke Vrhovni sud istakao da je nakon 13. aprila 2006. godine, kada je usvojena nova praksa (Građanskog odjeljenja) Vrhovnog suda (prema kojoj odluke Federalne i kantonalnih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu imaju karakter upravnog akta, što podrazumijeva mogućnost pokretanja upravnog spora protiv njih pred nadležnim kantonalnim sudom), 8. februara 2007. godine (na proširenoj općoj sjednici Vrhovnog suda) odlučio ,,da ostaje na snazi dotadašnji stav Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda koji je usvojen nakon stupanja na snagu predmetnih odredaba Zakona o radu“. Nadalje, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u odnosu na apelanticino pozivanje na odluku kojom je odbačena njena apelacija zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova u kojoj se Ustavni sud pozvao na stav Vrhovnog suda iz 2006. godine, naveo da „Ustavni sud zapaža da odluke Ustavnog suda nisu 'uputstvo' za stranke, odnosno da usvojena praksa redovnih sudova nije trajna kategorija i da je podložna promjenama, a koju je slijedio Ustavni sud u navedenim odlukama (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2963/14 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)“.
64. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci ispitao navode apelanticinog zahtjeva za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno zašto ne utječu na pravilnost osporenog akta. Ustavni sud zaključuje „da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili razloge zašto je u konkretnom slučaju odbačena apelanticina tužba, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.
65. Dovodeći navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 3855/18 od 20. maja 2020. godine u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su ona u cijelosti primjenjiva i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 3855/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne vidi razloga da u ovoj odluci usvoji drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava koje su Vrhovni i Kantonalni sud imali u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju primjenom relevantnih propisa koja, po ocjeni Ustavnog suda, nije bila proizvoljna apelantici nije povrijeđeno pravo na pristup sudu. Činjenica da način na koji je apelantica koristila pravne lijekove nije rezultirao apelanticinim uspjehom ne vodi zaključku Ustavnog suda da je apelantici u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu kao aspektu prava na pravično suđenje.
66. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje i na dužinu trajanja postupka koji je okončan osporenim odlukama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica 2003. godine urgirala kod Kantonalne komisije za rješavanje njenog zahtjeva, te da se dva puta obraćala Instituciji ombudsmena (tokom 2003. i 2004. godine). Zatim, zapaža da ju je Institucija ombudsmena oba puta uputila da se obrati i Federalnoj komisiji koja je zakonom ovlaštena da preuzme nadležnosti Kantonalne komisije kada ona „ne izvršava funkciju radi koje je formirana“, što je apelantica u međuvremenu i učinila, te da se u decembru 2003. godine prvi put obratila Federalnoj komisiji, a da se 2011. godine (nakon više od sedam godina od upute Institucije ombudsmena) apelantica po drugi put urgencijom obratila Federalnoj komisiji. Zatim, zapaža da je apelantica tek 27. decembra 2013. godine, zbog šutnje organa nadležnih za implementaciju člana
143. Zakona o radu, pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Imajući u vidu navedeno, period do podnošenja tužbe Kantonalnom sudu je period koji se može staviti na teret apelantici. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jesu četiri godine i oko pet mjeseci (računajući od 27. decembra 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 7. juna 2018. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda). Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko pet mjeseci, a da je postupak vanrednog preispitivanja sudske odluke pred Vrhovnim sudom trajao oko četiri godine. Ipak, imajući u vidu da je Kantonalni sud donio odluku u roku od oko pet mjeseci, ukupna dužina trajanja postupka je bila u razumnom roku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku neosnovani.
67. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na postupak okončan presudom Vrhovnog suda nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
68. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na osporene odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ovom segmentu, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zabrana diskriminacije
69. Apelantica, također, smatra da je u predmetnom postupku diskriminirana čime je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminirana, nije ničim potkrijepila svoje navode u pogledu diskriminacije u odnosu na postupak okončan presudom Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno, slijedi da je apelacija i u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovana.
VIII.Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Općinski sud više od 18 godina predmet nije ustupio Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje, u skladu sa članom 143.a stav (4) Zakona o radu.
71. S druge strane, u odnosu na postupak okončan presudom Vrhovnog suda, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge. Također, u okolnostima konkretnog slučaja nema povrede prava na pravičan postupak okončan presudom Vrhovnog suda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je taj postupak u relevantnom razdoblju trajao ukupno četiri godine i oko pet mjeseci koji zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
72. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na postupak okončan presudom Vrhovnog suda nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, budući da apelantica ničim nije potkrijepila svoje navode u pogledu diskriminacije u odnosu na predmetni postupak.
73. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević