Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7659/18 (H.Č.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Ratni zločin
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-7659/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7659/18, rješavajući apelaciju H. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija H. Č. podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine i broj S1 1 K 0 17146 15 Kri od 13.
oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. H. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Blagaja, kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 26. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 0 17146 15 Kri od 13. oktobra 2017. godine, u osuđujućem dijelu, apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa čl. 30. i 22. KZSFRJ, i to radnjama opisanim pod tačkom 1. krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ (nečovječno postupanje) u vezi sa čl. 30. i 22. KZSFRJ, a radnjama opisanim pod tačkom 8. krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ u vezi sa članom
30. KZSFRJ, te je na osnovu čl. 33, 38. stav 1, 41. stav 1, 42. stav 2. i 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom je na osnovu odredbe člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelant oslobođen optužbe za radnje opisane u tački II izreke presude.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio lično, kao i žalba apelantovog branioca, budući da su ocijenjene neosnovanim. Istom presudom je djelimično uvažena žalba Tužilaštva i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako što je apelant za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u vezi sa čl. 30. i 22. istog zakona, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U preostalom dijelu Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017146 Kri od 13. oktobra 2017. godine ostala je neizmijenjena.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant lično podnio žalbu zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji. Apelantova odbrana je žalbu podnijela zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje je navedeno da je na osnovu člana 304. ZKPBiH održana javna sjednica apelacionog vijeća kojoj su, između ostalih, prisustvovali apelant i njegova braniteljica.
7. Navedeno je da je apelantova braniteljica u žalbi istakla da je sud u više navrata svjedocima, na čije iskaze se oslanjao u osuđujućem dijelu pobijane presude, postavljao pitanja u vezi s identitetom prisutnih lica u kritično vrijeme, odnosno postavljajući pitanja ko je prozivao i ko je izvodio zatvorenike iz škole u Potocima, te je imao dvije mogućnosti, ili da činjenično stanje razjasni tako što će sam izvoditi dokaze ili da takvu nerazjašnjenu situaciju riješi na jedini mogući način predviđen zakonom, odnosno primjenom načela in dubio pro reo, te je postupajući na taj način povrijeđeno navedeno načelo i na koji način je povrijeđeno i pravo na odbranu u smislu člana 297. stav 1. tačka d) ZKPBiH i povredu u smislu člana 297. stav 2. u vezi sa članom 3. ZKPBiH. Sud BiH je istakao da je odredbom člana 261. stav 3. ZKPBiH propisano da direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku. Imajući u vidu navedenu odredbu, prvostepeno vijeće je postavljalo pitanje svjedocima kada je smatralo da je to potrebno, pri čemu nije dovelo u pitanje pravo na odbranu, niti je povrijedilo načelo in dubio pro reo. Dakle, sud na osnovu navedene odredbe ima mogućnost postaviti pitanje svjedoku u svakom trenutku, te razriješiti određene nedoumice kako bi iskaz svjedoka bio što jasniji, što svakako može i koristiti odbrani optuženog, a ne isključivo štetiti, kako se interpretira predmetnom žalbom.
8. U pogledu navoda apelantove odbrane da je počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka h) ZKPBiH budući da sud u izreci tačke 1. pobijane presude nije riješio predmet optužbe koji se odnosi na tačku 4. izmijenjene optužnice jer u konkretnom slučaju, prilikom „izostavljanja“ iz izreke optužbi koje se tiču smještanja tih zatvorenika u lošim uvjetima, bez dovoljno vode i hrane, te maltretiranja nekih zatvorenika, među kojima i zatvorenice A. J., koja je trpjela fizičku bol i patnju, nije došlo samo do intervencija suda u činjeničnom opisu, već se radi o optužbama koje sadrže sva subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela i u vezi s kojima optuženi ima pravo na formalnu presudu s ciljem osiguranja prava da isto lice ne bude dva puta suđeno za jedno djelo, na koji način je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredbi krivičnog postupka u smislu člana 297. stav 1. tačka h) ZKPBiH. Sud BiH je istakao da je prvostepeno vijeće na osnovu izvedenih dokaza izvršilo određene korekcije u činjeničnom opisu osuđujućeg dijela presude u odnosu na izmijenjene optužnice, tako što je u pojedinim tačkama izmijenjenih optužnica činjenično stanje prilagodilo na način da se ne dira u subjektivni i objektivni identitet optužnice, a vodeći pri tome računa da se ne ide na štetu optuženih. Suprotno žalbenim prigovorima odbrane, presudom se nije izašlo van granica opisa događaja kako ga je dala optužba, a sve u okviru dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Izvršene korekcije nisu utjecale na identitet optužnice i presude kako u obimu tako i u sadržaju. Optuženi je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, stoga ne postoji opasnost, kako se to navodi žalbom optuženog, da ponovo bude suđen za isto djelo i za djelimično ispuštene radnje koje su u cjelini predstavljale ono za što je osuđen kada je u pitanju tačka 1. pobijane presude.
9. Dalje je navedeno da su apelant lično, kao i apelantova braniteljica u žalbi, u odnosu na tačku I osuđujućeg dijela presude naveli da svjedoci koji su svjedočili u kontekstu izvođenja zatvorenika kao živi štit nikada nisu bili izričiti u opisu ili imenu apelanta, već je to Tužilaštvo uzelo paušalno iz cijelog iskaza, a u konačnici i prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude. U tom smjeru braniteljica je istakla da je sud prihvatio iskaz svjedoka S. K. kao istinit i zajedno s iskazima drugih svjedoka gradio tvrdnju o postojanju oružanog sukoba, ali da nije jasno kako je sud utvrdio van razumne sumnje predmetne inkriminacije pod tačkom 1. za optužene s obzirom na to da nije moguće da su optuženi od 24. 8. 1993. pa do 29. 8. 1993. godine odabrali i odveli ove zatvorenike na živi štit ukoliko je sud već prethodno utvrdio da je S. K. sa svim ostalim zatvorenicima prebačen iz Skenderovih Kuća u OŠ u Potocima na dan 10/11. 9. 1993. godine, iz čega proizlazi da sud kod ovakvih utvrđenja nije na zakonit način cijenio iskaze saslušanih svjedoka. Žalbom se dalje navodi da iz iskaza svjedoka S. B., A. B., D. C., A. K., A. J., C. Š. i Lj. A. jasno proizlazi da nisu ostvareni elementi „živog štita“ s obzirom na to da nijedan od njih nije naveo da su vojnici – optuženi prisiljavali zatvorenike da idu ispred njih kako bi sebe zaštitili od metaka ili drugih projektila, dok posebno ističe da svjedokinja A. J., koja je svjedočila o okolnostima koje se tiču „živog štita“ koje se apelantu stavljaju na teret i koja detaljno opisuje događaje, ni u jednom momentu nije spomenula apelanta. Osim toga, u žalbi je navedeno da Tužilaštvo nije predočilo nijedan dokaz koji upućuje da su lica navedena u optužnici korištena kao živi štit, odnosno da ih je apelant odvodio između linija ARBiH i HVO, te da niti jednim izvedenim dokazom po standardu van svake razumne sumnje nije dokazana veza između apelanta i prozivanja i odvođenja na tzv. živi štit, sve i kada bi bilo prihvaćeno postojanje živog štita. Apelant je u svojim žalbenim navodima naveo još i da sud nije pravilno cijenio, u vezi s tačkom I osuđujućeg dijela prvostepene presude, njegovo prisustvo kao vojnika po naredbi pretpostavljenih, tvrdeći da to prisustvo nije dovoljno da bi se utvrdila krivica, već je morala postojati i namjera i želja za učestvovanjem, odnosno svijest da to djelo predstavlja zajednički rezultat njihovih radnji, čega, kako je tvrdio apelant, nije bilo, te da iz tih razloga nema ni krivičnog djela. Osim toga, odbrana je u žalbi navela da je sud zasnovao presudu na iskazima tri svjedoka, od kojih je jedan svjedok oštećeni (S. K.), E. Č. – koji je suoptuženi i koji je dao izjavu na glavnom pretresu, ali ne pod zakletvom, kao i posredni svjedok A. R., tvrdeći da prvostepeno vijeće nije moglo zasnovati osuđujuću presudu na iskazima ovakvih svjedoka bez drugih jasnih i nedvojbenih dokaza van razumne sumnje. Apelant je u žalbi osporio osuđujući dio tačke 8. pobijane presude, prema kojoj je osuđen za nečovječno postupanje, navodeći da jednako kao i u tački 1. sud nije utvrđivao da li je kod njega postojala svijest ili želja za izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Osim toga, tvrdio je da se taj osuđujući dio pobijane presude zasniva samo na iskazu jednog svjedoka, S. K., te da je i on sam izjavio da tom događaju niko nije prisustvovao. Apelant tvrdi da je zasnivanje osude na samo jednom, drugim dokazima nepotkrijepljenom dokazu u suprotnosti s praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud), ukazujući na predmet Ajdarević protiv Hrvatske, gdje je Evropski sud našao da je u konkretnom slučaju prekršen član 6. Evropske konvencije kada, osim iskaza jednog svjedoka, nije bilo drugih dokaza koji su teretili aplikanta.
10. U odgovoru na tvrdnje iz žalbi apelaciono vijeće je navelo da smatra da je prvostepeno vijeće u tač. 1. i 8. osuđujućeg dijela presude pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, kao i da su žalbeni prigovori neosnovani. Ukazano je da iz obrazloženja prvostepene presude, kada je u pitanju tačka 1. osuđujućeg dijela presude, proizlazi da je prvostepeno vijeće, cijeneći saglasne iskaze saslušanih svjedoka, zaključilo da su kritične prilike u školu u Potocima došli apelant i druga dvojica optuženih koji su hrvatskim civilima smještenim u navedenoj školi rekli da moraju ići u Vrapčiće na prvu liniju na živi štit. Da je prisutan prilikom odabira zatočenika bio i apelant nesporno su izjavljivali i svjedočili saslušani svjedoci na inkriminirane okolnosti. Ukazano je da iz iskaza svjedokinje J. I. proizlazi da su apelant i još jedno lice odabrali zatvorenike. Ista je svjedokinja detaljno opisala da su u školu apelant i drugi vojnici. Svjedokinja pojašnjava da je apelanta, kojeg je poznavala odranije, mogla tu noć vidjeti u školi s obzirom na to da je postojalo improvizirano osvjetljenje koje su u školi napravili zarobljenici. Osim toga, saglasno navedenim iskazima i suoptuženi E. Ć. je u svom iskazu naveo da su 24. augusta 1993. godine u toku noći u Osnovnu školu u Potocima došli apelant i još jedno lice, nakon čega su zarobljeni civili izvedeni. Apelaciono vijeće je navelo da se, imajući u vidu iznesenu ocjenu iskaza saslušanih svjedoka u obrazloženju osporene presude, posve neosnovanim ukazuju prigovori odbrane i apelanta da nije bio prisutan kritične prilike kada su zatvorenici iz Osnovne škole u Potocima određeni i odvedeni u živi štit prema HE Mostar. Apelaciono vijeće je žalbene prigovore apelantove odbrane da Tužilaštvo nije predočilo nijedan dokaz koji upućuje da su lica navedena u optužnici korištena kao živi štit, odnosno da ih je apelant odvodio između linija ARBiH i HVO-a, našao neosnovanim. Ukazano je da je u prvostepenoj presudi ispravno utvrđeno da je Tužilaštvo izvelo dokaze iz kojih nesumnjivo proizlazi da su apelant i drugi optuženi preduzeli radnje u odabiru i odvođenju civila na živi štit s namjerom i znanjem da se grupa zatvorenih civila odabere i odvede u pravcu Vrapčića kao živi štit kako bi se spriječilo da snage HVO-a zauzmu HE Mostar. Apelaciono vijeće drži da je nesporno dokazano da je apelant postupao s direktnim umišljajem, odnosno da je znao i bio svjestan da radnje preduzima u odnosu na lica koja su zaštićena međunarodnim konvencijama, prema kojima je zabranjen svaki vid nečovječnog postupanja, protivno kojim zabranama je apelant postupio. Činjenica da zatvorenici nisu iskorišteni u živom štitu ne isključuje apelantovu odgovornost budući da je korištenje zaštićenih zatočenika kao živi štit kršenje odredbi ženevskih konvencija bez obzira na to da li je taj živi štit i stvarno bio izložen napadu ili su mu bile nanesene povrede.
11. Dalje, u pogledu žalbenih navoda kojim su osporeni zaključci prvostepenog vijeća u odnosu na radnje opisane u tački 8. izreke osuđujućeg dijela presude, apelaciono vijeće je ukazalo da je iz saglasnih iskaza saslušanih svjedoka S. K., A. R. i suoptuženog E. Ć., a ne, kako se neosnovano ukazuje u žalbi, samo na osnovu iskaza oštećenog S. K., prvostepeno vijeće posve ispravno zaključilo da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu tačkom 8. izreke osuđujućeg dijela presude stavljene na teret. Ukazano je da je iskaz svjedoka S. K. prvostepeno vijeće ocijenilo kao uvjerljiv i vjerodostojan s obzirom na to da je detaljno opisao šta mu se zaista dogodilo i kako se osjećao u tom trenutku, kao i koje je posljedice pretrpio uslijed apelantovog postupanja, pri čemu je taj iskaz potvrđen i iskazom svjedoka A. R., kao i svjedočenjem suoptuženog E. Ć. Saglasno iskazu oštećenog S. K., svjedok A. R. je na glavnom pretresu naveo da je bio prisutan kada je apelant tokom obavljanja prinudnih radova u Potocima odveo oštećenog S. K. u neku kuću da tamo obavi neke poslove. Isti svjedok je naveo da je nakon toga vidio da se oštećeni S. K. vratio i da je tom prilikom bio prekriven prašinom, odnosno da je bio sav bijel od prašine i da se žalio na bolove u leđima, te da je svjedoku ispričao kako ga je apelant natjerao da prebacuje pržinu s jednog kraja na drugi u nekoj zatvorenoj prostoriji, gdje nije bilo ni prozora niti zraka. Također, optuženi E. Ć. u svom iskazu koji je dao u svojstvu svjedoka je naveo da mu je oštećeni kasnije, nakon rata, na zajedničkim kafama, „sto puta pričao“ kako je prebacivao pržinu u zatvorenom prostoru. Apelaciono vijeće je dalje ukazalo da je apelantova odbrana iznijela stav da je za postojanje radnje nečovječnog postupanja bilo nužno dokazati da je ta radnja bila smišljena i namjerna i da je takva radnja prouzrokovala tjelesnu patnju ili povredu oštećenog ili ozbiljan nasrtaj na njegovo ljudsko dostojanstvo. Apelaciono vijeće je stava da je prvostepeni sud, suprotno stavu odbrane, ispravno na osnovu saglasnih iskaza oštećenog S. K. i svjedoka A. R., u vezi s okolnostima pod kojima je oštećeni prebacivao pržinu, utvrdio da radnje optuženog u smislu odvođenja oštećenog u napuštenu kuću, gdje mu je naredio da prebacuje sitni pijesak, zatim zatvaranje vrata i prozora u vrijeme dok oštećeni prebacuje sitni pijesak u zatvorenoj prostoriji, naročito njegovu naredbu da pijesak, nakon što ga je S. K. prebacio s jednog na drugi kraj prostorije, ponovo vrati na mjesto gdje je ranije bio, ukazuju da je ovakvo apelantovo postupanje predstavljalo namjernu radnju koja je smišljena kako bi nanijela snažan tjelesni bol i patnju oštećenom S. K. S obzirom na navedeno, apelaciono vijeće je stava da je apelantova radnja bila smišljena i namjerna i da je takva radnja prouzrokovala tjelesnu patnju ili povredu oštećenog ili ozbiljan nasrtaj na njegovo ljudsko dostojanstvo, zbog čega se suprotni žalbeni prigovori optuženog i njegove odbrane odbijaju kao neosnovani.
12. U pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji apelaciono vijeće je navelo da je, ispitujući odluku o kazni u vezi s prigovorima izjavljenim u žalbi Tužilaštva, imalo u vidu da je prvostepeno vijeće cijenilo okolnosti koje su od utjecaja da kazna bude manja ili veća, kako to nalaže odredba člana 48. KZBiH. U procesu individualizacije kazne, prvostepeno vijeće je imalo u vidu sve okolnosti na apelantovoj strani, međutim, apelaciono vijeće je bilo stava da je Tužilaštvo ispravno primijetilo da je u konkretnom slučaju dat preveliki značaj olakšavajućim okolnostima u odnosu na otežavajuće kada je u pitanju kazna izrečena apelantu. Apelaciono vijeće je smatralo da radnje za koje je apelant proglašen krivim u tač. 1. i 8 izreke pobijane presude nemaju karakter naročito olakšavajućih okolnosti, kao i da sve druge okolnosti koje je navelo prvostepeno vijeće ne opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonom zaprijećenog minimuma od pet godina. Shodno navedenom, apelaciono vijeće je djelimično uvažilo žalbu Tužilaštva i preinačilo prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni tako što je apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
14. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku i pravo na akuzatoran postupak. U tom dijelu apelacije obrazložio je što podrazumijeva pravo na „jednakost oružja“ citirajući stav iz presude Evropskog suda u predmetu De Haes i Gijsels protiv Belgije od 24. februara 1997. godine. Osim toga, obrazlažući načelo akuzatornosti postupka apelant se pozvao na presudu Evropskog suda u predmetu Ruiz-Mateos protiv Španije od 23. juna 1993. godine, kao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine.
15. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje apelant je ukazao na paragraf 160. drugostepene presude: „Dakle, ovo vijeće nalazi da je [apelant] postupao s direktnim umišljajem, odnosno da je znao i bio svjestan da radnje preduzima u odnosu na lica koja su zaštićena međunarodnim konvencijama, te da je prema njima zabranjen svaki vid nečovječnog postupanja, a protivno kojim zabranama je optuženi postupio.” U vezi s navedenim paragrafom apelant je naveo kako smatra da sudeće vijeće nije izvršilo individualizaciju, odnosno utvrdilo apelantovu ličnu odgovornost, nego je pogrešno ocijenilo da su sva trojica optuženih za navedenu tačku jednako odgovorna, da su ostala dvojica bili komandant, odnosno upravnik zatvora, a apelant je bio obični vojnik koji je morao izvršavati njihova naređenja, koga niko od navedenih zapovjednika nije pitao da li hoće ili želi osiguravati zatvorenike, nego mu je samo naređeno da bude u njihovom osiguranju.
16. Dalje je istakao da prilikom donošenja drugostepene presude sud nije uzeo u obzir da u dijelu osuđujuće presude iz tačke 1. da je nesporno tom događaju prisustvovalo još vojnika koji su osiguravali civile prilikom njihovog odvođenja u živi štit, pa nije jasno zašto je samo apelant odabran da bude optužen i osuđen, a drugi nisu. Ukazao je da saizvršilaštvo u nekom krivičnom djelu podrazumijeva da ako bi neko od saizvršilaca propustio da izvrši svoj dio zadatka, djelo ne bi moglo biti realizirano, pa smatra da bi navodno krivično djelo bilo realizirano po zamisli komandanta i upravnika, bez obzira na to da li je apelant u njemu učestvovao, a ako se tome doda još subjektivni element, tj. da bi se djelovanje više lica smatralo saizvršilaštvom u izvršenju krivičnog djela potrebno je da, pored zajedničkog djelovanja više lica u njegovom ostvarenju, kod njih postoji svijest da izvršeno djelo predstavlja zajednički rezultat njihovih radnji.
17. Osim toga, smatra da su mu navedena prava povrijeđena i načinom na koji je odmjerena kazna (u vezi s pravom na suđenje pred nepristrasnim sudom i ocjenom olakšavajućih i otežavajućih okolnosti). Smatra da jedna od okolnosti koju Sud BiH nije cijenio donoseći presudu je činjenica koja je morala biti od najvećeg značaja u predmetu ove vrste, a to je da uopće nije bilo otežavajućih okolnosti, a da su pogrešno cijenjene sve olakšavajuće okolnosti.
b)Odgovori na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da, suprotno apelantovim navodima, smatra da je prvostepeno, kao i drugostepeno vijeće, dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svojih odluka, pri kojima ostaje i sada, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Sud BiH je naveo da je analizom sadržaja podnesene apelacije u odnosu na navodne povrede prava na jednakost strana postupku, te prava na pretpostavku nevinosti, primijetio da apelant navodi uopćene formulacije navodnih povreda, pozivajući se na sudsku praksu, a da u odnosu na konkretni predmet nije konkretizirao bilo koju povredu, zbog čega sud nije u mogućnosti dati adekvatan odgovor. Kada je u pitanju povreda prava na pravično suđenje, suprotno apelantovim navodima da je postupao isključivo po naređenju nadređenih i da sud nije izvršio individualizaciju krivične odgovornosti optuženih lica u ovom predmetu, ukazano je da je sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio individualnu odgovornost svakog optuženog ponaosob, te da je utvrđeno da je apelant postupao s direktnim umišljajem, odnosno da je znao i bio svjestan da radnje preduzima u odnosu na lica zaštićena međunarodnim konvencijama, prema kojima je zabranjen svaki vid nečovječnog postupanja, protivno kojim zabranama je apelant kao optuženi postupio. Istaknuto je da iz sadržaja apelacije nesumnjivo proizlazi i da se radi o nastojanjima apelanta za drugačije utvrđenje činjeničnog stanja, drugačiju ocjenu provedenih dokaza, te još jednom pokušaju izbjegavanja odgovornosti za počinjeno djelo, kao i da sud nalazi neosnovanim prigovore i tvrdnje iznesene u apelaciji, kao i sam prijedlog za utvrđivanje navodnih povreda, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužilaštvo je u odgovoru detaljno analiziralo apelantove navode iz apelacije i navelo da je utvrdilo da pojedini prigovori uopće nisu obrazloženi, a i oni koji jesu odnose se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu provedenih dokaza, kao i nedovoljno i paušalno obrazloženje osporenih presuda, što u skladu s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda nije u nadležnosti ustavnih sudova. S obzirom na navedeno, Tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbaci kao nedopuštenu apelaciju zbog toga što je očigledno neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Način izvršenja krivičnog dela Član 30.
(1) Krivično delo može se izvršiti činjenjem ili nečinjenjem.
(2) Krivično delo može biti izvršeno nečinjenjem samo kad je učinilac propustio činjenje koje je bio dužan da izvrši.
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1)Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2)Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U odnosu na primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da mu je u postupku pred Sudom BiH povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na akuzatoran postupak, zatim apelant je problematizirao i utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza, na koncu tvrdeći i da je učinjena povreda koja se odnosi na odmjeravanje kazne, u vezi s pravom na suđenje pred nepristrasnim sudom i ocjenom olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34). Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
32. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom problematiziraju zaključci redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. Apelant smatra da apelaciono vijeće nije izvršilo individualizaciju, odnosno utvrdilo ličnu odgovornost svakog od optuženih pojedinačno, kao i da je to vijeće pogrešno ocijenilo da su sva trojica suoptuženih odgovorna za krivično djelo opisano u tački 1. prvostepene presude iako su ostala dvojica bili komandant i upravnik zatvora, a apelant obični vojnik. Osim toga, u pogledu načela in dubio pro reo apelant je i naveo da je u završnoj riječi i u žalbi protiv prvostepene presude detaljno obrazložio zašto smatra da je povrijeđeno navedeno načelo. Uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da se i navodi o povredi ovog načela odnose na odvođenje civila u „živi zid“. Ustavni sud drži da navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je dokazana nevinost optuženog već i onda kada nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće navelo da je prvostepeno vijeće, cijeneći saglasne iskaze saslušanih svjedoka, zaključilo da je kritične prilike u školu u Potocima došao apelant (zajedno s drugim licima) i da je hrvatskim civilima smještenim u navedenoj školi rečeno da moraju ići u Vrapčiće na prvu liniju na živi štit, kao i da je o njegovom prisustvu govorilo više saslušanih svjedoka. Osim toga, apelaciono vijeće je u pogledu apelantove krivice ukazalo da je u prvostepenoj presudi ispravno utvrđeno da je Tužilaštvo izvelo dokaze iz kojih nesumnjivo proizlazi da su apelant (i drugi) preduzeli radnje u odabiru i odvođenju civila na živi štit s namjerom i znanjem da se grupa zatvorenih civila odabere i odvede u pravcu Vrapčića kao živi štit kako bi se spriječilo da snage HVO-a zauzmu HE Mostar. Apelaciono vijeće je istaklo da je nesporno dokazano da je apelant postupao s direktnim umišljajem, odnosno da je znao i bio svjestan da radnje preduzima u odnosu na lica koja su zaštićena međunarodnim konvencijama, prema kojima je zabranjen svaki vid nečovječnog postupanja, protivno kojim zabranama je apelant postupio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće u obrazloženju osporene presude navelo razloge koji ne dovode u sumnju odluku o apelantovoj krivici. Čini se da apelant zaključcima suda suprotstavlja svoje lično viđenje činjenica, okolnosti i ocjene dokaza, odnosno da, osim nezadovoljstva osporenom odlukom, apelant nije pružio uvjerljive argumente da je došlo do povrede garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je apelant u apelaciji naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na „jednakost oružja“, pravo na akuzatoran postupak, a problematizirao je i odluku Tužilaštva da optuži apelanta, a ne i druga lica koja su učestvovala u inkriminiranim radnjama. Ove navode apelant, osim citirajući odluke Evropskog suda i Ustavnog suda, te Komentar ZKP-a, nije detaljno obrazlagao, pa Ustavni sud nije bio u prilici da ih razmatra. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i apelantove navode iz apelacije kojima se ukazuje na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Ustavni sud, također, napominje da je prilikom donošenja ove odluke Ustavni sud imao u vidu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda na koju se apelant pozvao, ali ta praksa ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je osporena presuda obrazložena i jasna, donesena na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza koja ne odaje utisak proizvoljnosti, pri čemu ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević