Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-11/19 (D. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Izmakla dobit(dobitak)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Ratna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Materijalna šteta
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-11/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 11/19, rješavajući apelaciju Drage Bogdanića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Drage Bogdanića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 004383 18 Rev od 4. rujna 2018. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa člankom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Dragi Bogdaniću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa člankom 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Drage Bogdanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 004383 18 Rev od 4. rujna 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka
14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Bogdanić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rajko Stokić, odvjetnik iz Doboja, podnio je 29. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 004383 18 Rev od 4. rujna 2018. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu primljena 3. januara 2019. godine i evidentirana kao AP 11/19. Apelant je podneskom od 9. listopada 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tužene Republike Srpske – Ministarstvo financija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), koju zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske, te tuženih J. Ć., Z. P. i J. D., koje zastupa odvjetnik Miroslav Janjić, i tuženog N. B. (u daljnjem tekstu: drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi ili zajedno: ostali tuženi) zatraženo je 22. i 23. srpnja 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Pravobraniteljstvo su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 29. srpnja do 10. kolovoza 2020. godine, dok ostali tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Tijek postupka
5. Apelant je 23. kolovoza 1995. godine podnio tužbu protiv tuženih radi naknade štete.
6. Osnovni sud je Presudom broj P-86/95 od 26. rujna 2003. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao tužene da mu nadoknade štetu.
7. Presudom Okružnog suda broj Gž-37/04 od 12. svibnja 2005. godine prvostupanjska presuda je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen kao neutemeljen, dok je prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene, te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Apelant je 1. veljače 2006. godine izjavio reviziju, a Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0- Rev-06-000 305 od 26. svibnja 2008. godine usvojio apelantovu reviziju, presudu Okružnog suda od 12. svibnja 2005. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Vrhovni sud je naveo da da bi apelant kao oštećeni mogao tražiti naknadu štete moraju biti ispunjene pretpostavke da je šteta nastala i da je posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada osobe ili organa koji obavlja tu službu ili djelatnost. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je preuranjen zaključak Okružnog suda da nije dokazana pripadnost ostalih tuženih Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) jer dokazivanje tih činjenica nije bilo moguće bez pribavljanja isprava koje se nalaze kod VRS, koje se jedino po službenoj dužnosti traženjem od suda mogu pribaviti, a što je bila obveza suda.
9. Okružni sud je Rješenjem broj 013-0-GŽ-08-000 350 od 5. kolovoza 2009. godine uvažio žalbe, prvostupanjsku presudu ukinuo u odnosu na prvotuženu i predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
10. Rješenjem Osnovnog suda od 29. svibnja 2012. godine tužba je vraćena apelantu na uređenje, a s obzirom na to da apelant nije postupio po tom rješenju, Osnovni sud je rješenjem od 26. lipnja 2012. odlučio da se tužba smatra povučenom.
11. Rješenjem Osnovnog suda od 10. srpnja 2013. godine odbijen je apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
12. Apelant je 29. srpnja 2013. godine uložio prijedlog za ponavljanje postupka i žalbe protiv rješenja Osnovnog suda od 26. lipnja 2012. godine i 10. srpnja 2013. godine.
13. Rješenjem Osnovnog suda od 6. rujna 2013. godine apelantove žalbe su odbačene kao nepravodobne, odnosno nedozvoljene, a rješenjem Okružnog suda od 22. siječnja 2014. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja.
14. Apelant je 4. ožujka 2014. godine ponovo podnio prijedlog za ponavljanje postupka, povodom kojeg je Okružni sud rješenjem od 3. ožujka 2014. godine dozvolio ponavljanje postupka.
15. U ponovnom postupku Osnovni sud je rješenjem od 13. siječnja 2015. godine tužbu vratio na uređenje apelantovom punomoćniku na način da pravilno označi tužene u ovom predmetu.
16. Apelantov punomoćnik je 23. siječnja 2015. godine i 1. veljače 2015. godine uredio tužbu, koju je konačno precizirao na ročištu od 22. studenog 2016. godine.
Osporene presude
17. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 004383 15 P 3 od 14. veljače 2017. godine obvezani su tuženi da apelantu isplate iznos od 1.712.666,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime štete pričinjene na stambenom objektu – kući, garaži i motelu, uništenom putničkom vozilu i pokretnim stvarima, na ime naknade za ubijenog psa, te na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja motela u pojedinačnim iznosima detaljnije navedenim u izreci presude. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev da mu tuženi na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja kuće isplate određeni novčani iznos. Zahtjevi na ime naknade troškova parničnog postupka su odbijeni.
18. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da se 28. kolovoza 1993. godine desila paljevina apelantovih nekretnina i pokretnih stvari i da je apelant uslijed toga pretrpio materijalnu štetu. Neposredno prije uništenja apelantove imovine, naoružana grupa osoba u vojnim uniformama, među kojima su bili i ostali tuženi, došla je u CJB Doboj, tražeći apelanta koji je tog dana (prema stanju spisa u samoobrani) lišio života njihovog prijatelja M. Đ., bili su agresivni, prijetili opkoljavanjem CJB Doboj, likvidacijom apelanta i uništenjem njegove imovine. Kako bi spriječili nasilje inspektori CJB Doboj su obavijestili tu grupu da se apelant ne nalazi kod njih iako je apelant bio priveden zbog lišenja života M. Đ. Načelnik CJB Doboj je tom prilikom radi smirivanja euforične situacije primio predstavnike naoružane grupe te je u razgovoru s njima dobio obećanje da neće biti odmazde prema apelantu, zbog čega je procjena CJB Doboj bila da je situacija smirena. Međutim, nakon toga naoružana grupa osoba je ipak otišla u smjeru mjesta gdje se nalazila apelantova imovina, te dolaskom na to mjesto puškomitraljezima, a zatim ručnim bombama i sličnim naoružanjem pucala po apelantovim objektima sve dok ih nisu potpuno uništili, pri čemu nije sporno da su jedan dio imovine zapalili tako što su je prethodno polili benzinom. Iz Presude Osnovnog suda broj K:73/93 od 12. studenog 1993. godine i Presude Višeg suda u Doboju broj KŽ:55/94 od 25. srpnja 1994. godine proizlazi da su ostali tuženi u kaznenom postupku proglašeni krivim zbog učinjenog kaznenog djela izazivanja opće opasnosti, oštećenja tuđe stvari, učinjenih na apelantovu štetu te su osuđeni na jedinstvene kazne zatvora. U svezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u skladu sa člankom 2. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud u parničnom postupku glede postojanja kaznenog djela i odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom su optuženi proglašeni krivim, na temelju čega je utvrdio da su ostali tuženi u skladu sa člankom 154. i člankom 206. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) solidarno odgovorni za štetu koju je apelant pretrpio.
19. Odlučujući o odgovornosti prvotužene, Osnovni sud je prvenstveno naveo da je neutemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U svezi s tim, Osnovni sud je naveo da prema članku 17. Ustava Republike Srpske, svatko ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službena osoba ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja, dok je pojedinim zakonskim odredbama bliže propisana odgovornost za štetu koju trećim osobama prouzroče nepravilnim ili nezakonitim radom osobe, odnosno organ društveno-političke zajednice. Tako je odredbom članka 121. stavak 1. Zakona o vojsci bilo propisano da za štetu koju vojne osobe učine u svezi s vršenjem vojne službe odgovara država po općim propisima o naknadi štete. Osnovni sud je također citirao sadržaj odredbe čl. 154. i 206. ZOO. Potom je naveo da je primjenom navedenih odredbi, kao i odredbi čl. 154. i 206. ZOO, odbio kao neutemeljen prigovor nepostojanja pasivne legitimacije koji je istaknula prvotužena. Naime, iz provedenih dokaza (čiji je sadržaj nabrojao) utvrđeno je da su ostali tuženi, koji su kritične prilike zapalili apelantove objekte, bili vojne osobe s obzirom na to da su kritične prilike bili uniformirani i naoružani pješadijskim oružjem i bombama. Činjenicu da se radi o vojnim osobama sud je posebno utvrdio upravo iz izjašnjenja Vojne pošte 2301 Teslić od 2. srpnja 2003. godine, u kojem je navedeno da je petotuženi u kritično vrijeme bio pripadnik te Vojne pošte. Također, ostali tuženi, tako i druge osobe, koji su prije učinjenog kaznenog djela na štetu apelanta napravili incident i u SJB Teslić, kao sudionici spornog događaja na apelantovu štetu istog dana su bili lišeni slobode od strane Vojne policije i radnika SJB Teslić. Te osobe su i ranije, prema iskazu svjedoka P. O., pravile izgrede po Tesliću tako što su upadali u neka poduzeća i zgradu Skupštine općine, zbog čega je on osobno i predložio zapovjedniku brigade da ih otpusti iz Teslićke brigade. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i utvrđenu činjenicu da se radilo o vojnim osobama, te okolnost da je kritične prilike Vojna policija u vršenju svojih vojnih zadataka propustila da te vojne osobe ili bar neke od njih privede jer su očito pokazivali znakove nasilja koje su ispoljili i kritične prilike zapalivši apelantov stambeno-poslovni i stambeni objekt, Osnovni sud je zaključio da je prvotužena doprinijela nastanku štete. Naime, prvotužena je u sporno vrijeme formirala vojsku koja je u skladu sa člankom 1. Zakona o vojsci predstavljala oružanu snagu koja brani suverenitet, teritoriju, neovisnost i ustavni poredak. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je prvotuženu obvezao da apelantu solidarno s ostalim tuženim nadoknadi štetu na ime i u visini pobliže označenim u izreci presude.
20. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja kuće isplate određeni novčani iznos, Osnovni sud je naveo da apelant nije sa sigurnošću dokazao da je svoj stambeni objekt, tj. kuću iznajmljivao za stanovanje u spornom razdoblju, niti da je imao takvu namjeru za ubuduće, zbog čega je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neutemeljen.
21. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 004383 18 Gž 3 od 22. veljače 2018. godine žalba prvotužene je usvojena i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotužena obveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos (točka I.1.) Također, navedenom presudom djelomično je usvojena žalba drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se ti tuženi obvežu da mu na ime naknade za izgubljenu dobit zbog neupotrebljavanja motela isplate određeni novčani iznos kao u izreci presude. U preostalom dosuđujućem dijelu žalba drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog je odbijena kao neutemeljena (točka I.2.). Dalje, navedenom presudom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostupanjske presude (točka II.), a u dosuđujućem dijelu u odnosu na petotuženog pobijana presuda je ostala neizmijenjena, tj. postala je pravomoćna (točka III.). Naposljetku, odlučeno je o troškovima žalbenog postupka kako je navedeno u izreci presude (toč. IV. i V.).
22. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prvotužena odgovorna za nastalu štetu i da je neutemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotužene. Naime, žalbom prvotužene pravilno se ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešnom ocjenom pravomoćnih presuda kaznenog suda pogrešno utvrdio činjenice na temelju kojih ju je solidarno obvezao da s ostalim tuženim apelantu nadoknadi potraživanu naknadu štete, zbog čega je prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, u konkretnom slučaju, posebno se morala imati u vidu činjenica da su pravomoćnom presudom kaznenog suda ostali tuženi osuđeni kao osobe koje su u odnosu na učinjeno djelo postupale s umišljajem, a što je i navedeno u obrazloženju presude Višeg suda u Doboju od 25. srpnja 1994. godine u kojoj je naveden zaključak „...njihov umišljaj je da paljenjem objekata pričine štetu kojom prilikom ista i nastala u velikim razmjerima...“. Dakle, ostali tuženi su punoljetne fizičke osobe sposobne za rasuđivanje, koje su navedena kaznena djela učinile s umišljajem, dakle samovoljno, a ne po naredbi VRS kao naređenog vojnog zadatka, niti u okviru borbene akcije, niti je takva okolnost utvrđena u izreci navedene presude kao uzrok navedenog kaznenog djela, odnosno kao uzrok štetne radnje i osnova za odgovornost prvotužene za štetu. Također, takva okolnost nije navedena u obrazloženju navedene presude kao osnova za izvršeno oštećenje stvari apelanta, pa stoga ni cijenjena u okviru okolnosti o kojima je ovisilo da kazna izrečena navedenim tuženim bude manja ili veća. S obzirom na to da je navedenom pravomoćnom presudom kaznenog suda utvrđeno da su kazneno djelo oštećenja tuđe stvari učinili ostali tuženi i da su samo oni i proglašeni krivim za navedeno kazneno djelo, to je prvostupanjski sud zanemario te činjenice, kao i odredbu članka 154. stavak 1. ZOO kojom je propisano da tko drugom prouzroči štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Također, prvostupanjski sud je zanemario i članak 12. stavak 3. ZPP kojim je propisano da je u parničnom postupku sud glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi proglašava krivim, te je pogrešno smatrao da, neovisno o pravomoćnoj presudi, ima mogućnost utvrditi postojanje odgovornosti prvotužene za počinjeno kazneno djelo i to rješavati kao prethodno pitanje u parničnom postupku radi odlučivanja o naknadi štete, tj. postupajući kao da navedenom pravomoćnom presudom nije vezan. Imajući u vidu da iz navedenih presuda, a ni iz stanja spisa, nije vidno da je prvotužena dala pismeni nalog ostalim tuženim da izvrše navedeno kazneno djelo prema apelantu, to se žalbom prvotužene utemeljeno ukazuje da u konkretnom slučaju ona nije odgovorna za pričinjenu štetu po osnovi oštećenja tuđe stvari koje su izvršili ostali tuženi, tako da ona ne može biti ni pasivno legitimirana za postavljeni tužbeni zahtjev.
23. Okružni sud je dalje naveo da kod činjenice da prvostupanjski sud nije utvrdio da je apelant imao odobrenje za rad motela u vrijeme spornog događaja, a što apelant nije ni tvrdio, a niti dokazao provedenim dokazima, kao i da nije utvrdio da je motel bio opremljen i spreman za rad u vrijeme spornog događaja, to se radi o neizvjesnoj šteti, zbog čega je prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na ovaj vid štete odbijen kao neutemeljen. Naposljetku, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelanta u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi naknade štetu u vidu izgubljene dobiti zbog neupotrebljavanja kuće. Ovo zbog toga što iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant živio u obiteljskoj kući, a da apelant provedenim dokazima, u smislu članka 126. ZPP, nije sa sigurnošću dokazao da je taj stambeni objekt iznajmljivao za stanovanje u spornom razdoblju, niti da je imao takvu namjeru za ubuduće, a, kao što je vidljivo, apelant je predmetnim tužbenim zahtjevom tražio naknadu štete po osnovi uništenja kuće.
24. Presudom Vrhovnog suda broj 87 0 P 004383 18 Rev od 4. rujna 2018. godine odbijena je apelantova revizija.
25. Vrhovni sud je istaknuo da je apelant u reviziji naveo da postoji odgovornost prvotužene jer su njegovu imovinu uništili ostali tuženi kao pripadnici VRS, te da CJB Doboj nije ništa poduzeo da do štete ne dođe.
26. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe članka 17. Ustava Republike Srpske i članka 172. stavak 1. ZOO, te je naveo da odgovornost pravne osobe za rad njezinih organa u smislu navedene zakonske odredbe ovisi o definiranju pojma nezakonitog i nepravilnog rada. Nezakonit rad organa je rad koji je u suprotnosti sa zakonom i moralnom normom koja čini dio javnog poretka. Nepravilno je svako postupanje koje je suprotno pravilima struke, koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, postupanje mimo cilja koji je određen, suprotno zahtjevu koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvariti u javnom interesu. Ako se usporede pretpostavke odgovornosti pravne osobe iz članka 172. ZOO, nezakonit i nepravilan rad organa odgovara pojmu „dovoljno ozbiljne povrede“, a krivnja kao voljni element nije posebna pretpostavka odštetne odgovornosti pravne osobe i ona može biti samo dio procjene nezakonitosti i nepravilnosti rada organa. S obzirom na to Vrhovni sud je naveo da je za uspjeh u ovoj parnici apelant bio u obvezi dokazati u skladu s odredbama članka 7. i članka 123. ZPP da mu je pričinjena šteta nastala kao posljedica nepravilnog ili nezakonitog rada osoba ili organa tužene, koji odgovara pojmu „dovoljno ozbiljne povrede“.
27. U konkretnom slučaju neposredno prije uništenja apelantove imovine naoružana grupa ljudi u vojnim uniformama, među kojima su bili i ostali tuženi, došla je u CJB Doboj tražeći apelanta, koji je tog dana ubio njihovog prijatelja M. Đ., bili su agresivni i prijetili opkoljavanjem CJB Doboj, likvidacijom apelanta i uništenjem njegove imovine. Inspektori CJB Doboj su radi smirivanja takve euforične situacije izbjegli potvrditi da je apelant priveden u CJB Doboj radi ubojstva, tako što su ih obavijestili da se apelant ne nalazi u CJB Doboj, a načelnik CJB Doboj je tom prilikom primio predstavnike te naoružane grupe, s kojima je obavio razgovor kako bi ih umirio i tom prilikom je dobio uvjeravanja da neće biti odmazde prema apelantu. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da mu je šteta na imovini pričinjena uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada organa ili osoba prvotužene, prvenstveno Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske – CJB Doboj kao državnog organa. Ovo tim prije što iz stanja spisa, također, proizlazi da su organi tužene, a nakon što je apelantu pričinjena šteta uništenjem njegove imovine, proveli kazneni postupak protiv ostalih tuženih u kojem je ishođena pravomoćna presuda Osnovnog suda, u kojem su ostali tuženi proglašeni krivim. Vrhovni sud je također naveo da iz opisanog postupanja prvotužene ne proizlazi da je postupala u suprotnosti sa zakonom i moralnim normama koje čine dio javnog poretka, odnosno, suprotno pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu ili mimo cilja koji je određen, suprotno zahtjevu koje bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvariti u javnom interesu. Drugim riječima, opisana postupanja prvotužene ne samo da su bila u granicama njezinih zakonskih ovlasti, već i u skladu sa zahtjevom koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvariti u javnom interesu, u skladu s odredbama čl. 16. i 49. Zakona o unutarnjim poslovima koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja. Vrhovni sud je također ukazao da iz stanja spisa proizlazi da drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nisu bili pripadnici VRS, a da je petotuženi kao pripadnik VRS u vrijeme štetnog događaja bio na odmoru, iz čega proizlazi da njihovo postupanje prilikom uništenja apelantove imovine nije bilo u svezi s vojnom dužnošću, zbog čega su neutemeljeni revizijski navodi da drugostupanjski sud nije pravilno cijenio odgovornost prvotužene kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na nju.
28. Vrhovni sud je naposljetku naveo da su neutemeljeni i revizijski prigovori da su nižestupanjski sudovi pogrešno sudili kada su u smislu odredbi članka 189. ZOO odbili apelantov zahtjev na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti zbog nekorištenja kuće i motela. Naime, za uspjeh u parnici povodom zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene dobiti, u smislu odredbi članka 189. ZOO, apelant je bio u obvezi dokazati da je zbog postupanja ostalih tuženih izgubio korist u vidu dobitka koji je utemeljeno očekivao prema redovnom tijeku stvari. Međutim, kada se ima u vidu da apelantov motel u to vrijeme nije radio jer nije bio završen, te da apelant nije dokazao da je ikada izdavao kuću u kojoj je živio, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno sudili kada su odbili apelantov zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
30. U svezi s navedenim apelant prvenstveno tvrdi da mu je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant, dalje, smatra da su osporene odluke donesene proizvoljnom primjenom prava i utvrđivanjem činjenica. U svezi s tim, apelant ističe da drugostupanjski sud nije poštovao pravna shvaćanja i upute iz revizijskog rješenja od 26. svibnja 2008. godine kojim je iz istih razloga ukinuta skoro identična presuda drugostupanjskog suda. Apelant, također, smatra da je drugostupanjski sud proizvoljno cijenio dokaze i izveo zaključak da su ostali tuženi osuđeni kao fizičke osobe s obzirom na to da iz ostalih izvedenih dokaza, koje je cijenio prvostupanjski sud, jasno proizlazi da su bili pripadnici VRS. U svezi s tim, apelant smatra da za odgovornost prvotužene nije od utjecaja činjenica da ostali tuženi štetnu radnju nisu počinili u okviru borbene akcije, niti po naredbi VRS. Apelant dalje tvrdi da je pogrešno i proizvoljno stajalište drugostupanjskog suda, koje potvrđuje i Vrhovni sud, glede odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu izgubljene dobiti na ime uništenog motela zato što apelant nije imao odobrenje za rad – poslovanje motela. Apelant je dalje naveo da je proizvoljna odluka redovnih sudova i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu izgubljene dobiti za uništenu kuću, pri čemu smatra da je, izvodeći dokaz vještačenja, dokazao visinu štete po osnovi izmakle dobiti koja se sastoji u šteti koju je imao zbog nemogućnosti da koristi svoju kuću za stanovanje, zbog čega je bio prinuđen da za sebe i obitelj osigura stanovanje, što je izravna šteta koja se ogleda u izmakloj koristi. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu zbog toga što od 1993. godine do danas nije u prilici da mirno uživa i koristi motel koji je totalno uništen u kritičnom događaju namjernim izazivanjem požara od strane ostalih tuženih i zbog dugog trajanja postupka pred sudovima. Također, postoji mogućnost neizvršivosti sudske presude u odnosu na ostale tužene koji su nedostupni sudu, osim petotuženog koji nema imovine. Apelant, također, ističe da policija RS nije poduzela ništa da spriječi nasilje i uništavanje njegove imovine iako je prethodno grupa osoba došla da likvidira apelanta i izjavila da će zapaliti apelantov motel i kuću, što su i učinili, za što smatra da je postojala odgovornost prvotužene u smislu članka 180. ZOO. Apelant ističe da postoji diskriminacija na nacionalnoj osnovi u svezi s njegovom suprugom koja je hrvatske nacionalnosti, a uništena je njezina polovica imovine koju je stekla u braku s apelantom, pa ne može da ostvariti pravo na povratak i uživanje svoje imovine. U svezi s povredom prava na dom apelant tvrdi da je u spornom događaju namjerno zapaljen i potpuno uništen apelantov dom, koji do danas nije opremio za stanovanje zato što sudovi nisu okončali postupak presudom koja bi bila izvršiva i po osnovi koje bi se šteta mogla naplatiti. Naposljetku, apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM za pretrpljene duševne boli zbog nemogućnosti povratka i korištenja imovine.
b)Odgovori na apelaciju
31. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda i da samim time nisu povrijeđena njegova prava na koja se poziva u apelaciji.
32. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju drugostupanjske odluke.
33. Osnovni sud je detaljno izložio tijek postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da je, i pored radnji koje su poduzeli postupajući suci, u konkretnom predmetu došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. S druge strane, Osnovni sud je naveo da presudom tog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu i prava na dom.
34. Pravobraniteljstvo je u ime prvotužene navelo da je pobijana presuda u cijelosti zakonita i donesena pravilnom primjenom materijalnog prava i potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, i da je Vrhovni sud u njoj dao jasna obrazloženja.
V.Relevantni propisi
35. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 12.
Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) koji je važio u trenutku nastanka štete i koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Odgovornost organizacija udruženog rada Član 170. stav (1) (1) Za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeća u kojoj je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
Odgovornost drugih lica Član 171. st. (1) (1) Odredbe prethodnog člana primenjuju se i na druge poslodavce u pogledu odgovornosti za štetu koju zaposleni koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi s radom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172 (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastareva u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete.
Odgovornost usled terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180.
(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usled akta nasilja i terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno - politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spreče takvu štetu.
(2) Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.
(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
(5) Odredbe stava 1. do 4. ovog člana primjenjuju se i na naknadu štete nastale od 1. januara 1981. godine.
Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. (1) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Solidarna odgovornost Član 206.
(1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.
(2) Podstrekač i pomagač, kao i onaj koji je pomogao da se odgovorna lica ne otkriju odgovaraju solidarno sa njima.
(3) Solidarno odgovaraju za prouzrokovanu štetu i lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udeli u prouzrokovanoj šteti.
(4) Kad je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo neko od dva ili više određenih lica koja su na neki način međusobno povezana, a ne može se utvrditi koje je od njih štetu prouzrokovalo, ta lica odgovaraju solidarno.
37. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 17/93 od 22. septembra 1993. godine). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 28 U članu 180. st. 1. i 3. reči: „društveno-politička zajednica" zamenjuju se rečju: „država".
U stavu 2. reči: „Ustavom utvrđenog društvenog uređenja" zamenjuju se rečima:
„ustavnog uređenja".
38. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96 od 27. februara 1996. godine). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ". br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) i u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 17/93), član 180. briše se.
39. Ustav Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 3/92, 6/92, 8/92, 15/92 i 19/92; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 17. stav (1) Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.
40. Zakon o Vojsci („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 7/92). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 121. stav (1) Za štete koje vojna lica učine u vezi sa vršenjem vojne službe država odgovara po opštim propisima o naknadi štete.
41. Zakon o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 4/92). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Služba Javne bezbjednosti vrši upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose, naročito na: […] zaštitu života i lične bezbjednosti građana, sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje i hvatanje počinioca krivičnih djela; održavanje javnog reda i mira; obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata […].
Član 16. stav (1) Poslove i zadatke neposrednog održavanja javnog reda i mira, sprečavanja i otkrivanja krivičnih djela, pronalaženje i hvatanje počinilaca krivičnih djela, [… ], kao i druge poslove i zadatke iz prethodnog člana čija priroda i uslovi u kojima se vrše zahtijevaju da ih izvršavaju ovlašćena službena lica u uniformi vrše radnici milicije aktivnog sastava, a po potrebi i pripadnici milicije rezervnog sastava (u daljem tekstu: radnici milicije).
Član 49.
Pored slučajeva predviđenih u Zakonu o krivičnom postupku - Prečišćeni tekst (“Službeni list SFRJ”, br. 26/86, 47/87 i 57/89), ovlašćena službena lica imaju pravo da privedu i lice:
1)koje remeti ili ugrožava javni red i mir, ili ugrožava bezbjednost saobraćaja;
2)lice koje ugrožava bezbjednost drugog lica ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njegov život ili tijelo;
[…] U centru službi bezbjednosti i stanici javne bezbjednosti može se zadržati, najduže do 3 dana i to:
- lice iz tačke 1, 2 i 3 prethodnog stava, ako je to potrebno radi zaštite javnog reda i mira, bezbjednosti saobraćaja na putevima ili bezbjednosti određenih lica;
[…] VI.Dopustivost
42. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
43. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
44. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 87 0 P 004383 18 Rev od 4. rujna 2018. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 31. listopada 2018. godine, a da je apelant podnio apelaciju 29. prosinca 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
45. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
46. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
1. Pravo na pravično suđenje
47. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
48. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
49. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi naknade štete, dakle predmet je građanskopravne naravi, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
50. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice i primijenili pravo u dijelu u kojem nisu usvojeni njegovi tužbeni zahtjevi.
51. Razmatrajući prvenstveno apelantove tvrdnje da Okružni sud u drugostupanjskoj odluci nije postupio prema uputama Vrhovnog suda iz ranijeg ukidnog rješenja od 26. svibnja 2008. godine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom rješenju naveo pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi prvotužena bila odgovorna za štetu te činjenice koje su redovni sudovi u tom pogledu propustili utvrditi. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je pitanje postupanja Okružnog suda prema uputama iz ranijeg ukidnog rješenja imao priliku razmotriti Vrhovni sud prilikom odlučivanja o novoj apelantovoj reviziji, kada je potvrdio drugostupanjsku presudu zaključujući da je odluka drugostupanjskog suda pravilna i zakonita. S obzirom na navedeno Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što ukazuje da je došlo do proizvoljne primjene procesnog prava na apelantovu štetu, odnosno da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
52. Glede apelantovih navoda da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
53. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
54. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima osporava odbijajući dio tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim revizijskim navodima da CJB Doboj nije ništa poduzeo da do štete ne dođe, dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje kada je zaključio da apelant nije dokazao da mu je šteta na imovini pričinjena uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada organa ili osoba prvotužene, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova RS – CJB Doboj kao državnog organa. U svezi s tim Vrhovni sud je jasno naveo okolnosti pod kojima se sporni događaj desio te ih doveo u vezu s odredbom članka 17. stavak 1. Ustava Republike Srpske kojim je propisano pravo na naknadu štete koju nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službena osoba ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javne ovlasti, te odredbom članka 172. stavak 1. ZOO kojom je propisana odgovornost pravne osobe za štetu koju njezin organ prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih dužnosti. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, zaključujući da nije bilo nepravilnog ili nezakonitog rada organa tužene, implicitno dao odgovor i na postojanje uvjeta za odgovornost tužene u smislu članka 180. ZOO kojom je bilo propisano da za štetu nastalu oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora odgovara društveno-politička zajednica (država) čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu, što se, u biti, tiče zakonitosti i pravilnosti rada nadležnih organa. Ovo pogotovo što iz stanja u spisu jasno proizlazi da su organi tužene proveli postupak u kojem su ostali tuženi proglašeni krivim za uništenje apelantove imovine. Ustavni sud, također, zapaža da na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda ne ukazuju ni apelantove tvrdnje da je dokazao da su ostali tuženi bili pripadnici VRS i da stoga postoji odgovornost tužene s obzirom na to da apelant na taj način iznosi vlastitu ocjenu dokaza nastojeći dovesti u pitanje suprotne zaključke Okružnog suda, koje je prihvatio i Vrhovni sud u tom pogledu, za koje su ti sudovi dali jasno obrazloženje. U tom pogledu Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud jasno naveo da iz stanja spisa proizlazi da u vrijeme nastanka štete drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nisu bili pripadnici VRS, a da je petotuženi kao pripadnik VRS u vrijeme štetnog događaja bio na odmoru. Dovodeći to u vezu s odredbom članka
121. Zakona o vojsci i čl. 171. i 172. ZOO iz kojih proizlazi da je za odgovornost prvotužene, pored pripadnosti VRS, bilo neophodno dokazati i da su ostali tuženi postupali u svezi s vršenjem vojne dužnosti, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je utemeljeno apelantovo tumačenje da za odgovornost prvotužene nije od utjecaja činjenica da ostali tuženi štetnu radnju nisu počinili u okviru borbene akcije, niti po naredbi VRS.
55. Ustavni sud, također, smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje kada je prihvatio zaključke Okružnog i Osnovnog suda o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene dobiti zbog nekorištenja kuće i motela. Naime, Ustavni zapaža da iz sadržaja odredbe članka 189. stavak 2. ZOO proizlazi da se naknada izmakle koristi (izgubljene dobiti) mora vezati za djelatnost koju u redovnom tijeku stvari povjeritelj (tužitelj) obavlja, odnosno za onu vrstu i opseg poslovanja koje se po redovnom tijeku stvari moglo očekivati, pri čemu je sud dužan ocijeniti je li ostvarivanje dobiti u duljem razdoblju bilo moguće i pod kojim uvjetima. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi te nesporno utvrđene činjenice da apelantov motel u to vrijeme nije radio jer nije bio završen i da apelant nije dokazao da je ikada izdavao kuću u kojoj je živio ili da bi to činio da nije bilo spornog događaja, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud, prihvaćajući zaključke Okružnog i Osnovnog suda o tim tužbenim zahtjevima, proizvoljno postupio. Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost navedenog zaključka ne ukazuju apelantove tvrdnje da je morao iznajmljivati drugi stan za smještaj obitelji s obzirom na to da se ta osnova odgovornosti ne može podvesti pod značenje izgubljene dobiti, za što je apelant tražio naknadu štete.
56. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem izvedenih dokaza te odredbi članka 17. Ustava RS, članka 121. Zakona o vojsci i čl. 171., 172. i
180. ZOO zamijenio te zaključke. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.
57. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
c)Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
58. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
59. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo tužbom od 23. kolovoza 1995. godine, međutim, Ustavni sud podsjeća da razdoblje koje, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. prosinca 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud duljinu postupka cijeniti od tog datuma. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. prosinca 2009. godine objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10 od 23. ožujka 2010. godine, točka 31.), u okolnostima konkretnog slučaja pri ocjeni duljine postupka, cijeniti razdoblje od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, odnosno od 14. prosinca 1995. godine do dana donošenja odluke Vrhovnog suda od 4. rujna 2018. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža je postupak trajao više od 23 godine, a relevantno razdoblje koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine predmetnog postupka je razdoblje dulje od 22 godine i osam mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
60. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi naknade štete, te glede ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da se radi složenom predmetu imajući u vidu pravna pitanja o kojima se u konkretnom predmetu odlučivalo te radnjama dokazivanja koje je trebalo provesti. Također, imajući u vidu da se radi o šteti koja je nastala na apelantovim nekretninama, automobilu i ubojstvom psa, Ustavni sud zapaža da je postupak od značaja za apelanta.
61. Analizirajući trajanje postupka, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je postupak ukupno trajao više od 23 godine, od toga više od 22 godine od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, što je samo po sebi dovoljno za zaključak da duljina postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Naime, takva duljina bi se mogla opravdati samo u iznimnim okolnostima koje Ustavni sud u konkretnom predmetu nije prepoznao. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je i Osnovni sud pred kojim je postupak najdulje trajao, naveo kako smatra da je unatoč radnjama koje je taj sud poduzimao, u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u detaljniju analizu postupanja tog suda koji je imao znatna razdoblja neaktivnosti i koji je postupao neučinkovito. S druge strane, Ustavni sud na temelju stanja u spisu nije mogao zaključiti da su Okružni i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o pravnim lijekovima imali nerazumno duga razdoblja odlučivanja, niti da su apelant ili tuženi svojim ponašanjem doprinijeli duljini trajanja postupka, zbog čega se duljina postupka, s obzirom na predočenu dokumentaciju, u odlučujućoj mjeri može pripisati neaktivnosti i neučinkovitosti u postupanju Osnovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da, promatrano u cjelini, nema valjanog opravdanja za to što je postupak u navedenom predmetu u okviru ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda trajao više od 22 godine (a ukupno približno 23 godine). U svezi s tim Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav.
62. Na temelju izloženog Ustavni sud zaključuje da duljina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
63. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
64. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 3.000,00 KM.
65. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.
2. Pravo na imovinu i pravo na dom
66. U odnosu na navode o povredi prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija o kršenju navedenih prava temelji na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu prava i ocjenu dokaza, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Ustavni sud naročito zapaža da je apelant u pretežitom dijelu prema ostalim tuženim uspio s tužbenim zahtjevom za naknadu štete za uništenje njegove imovine, a da okolnost da za naknadu štete nije obvezana i prvotužena sama za sebe ne pokreće pitanja povrede prava na imovinu i prava na dom. S obzirom na to, te okolnost da u drugim dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovih prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu prava i prava na dom, također, neutemeljeni.
3. Nediskriminacija
67. Glede apelantovih tvrdnji da je prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, koje apelant, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14. Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Konkretnije, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što ukazuje da je nacionalna pripadnost njegove supruge bila od značaja prilikom nastajanja štete ili donošenja osporenih odluka, niti je njegova supruga bila stranka u postupku pred redovnim sudovima, pa da bi ta okolnost bila relevantna u procjeni navodne diskriminacije apelanta po toj osnovi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak okončan nakon što su protekle 23 godine, od toga nešto više od 22 godine od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, za čije trajanje je utvrđena odgovornost Osnovnog suda.
69. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, potvrdio drugostupanjsku presudu kojom je prvostupanjska presuda preinačena, pri čemu je dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazao.
70. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
71. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije jer apelant nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.
72. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
73. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević