Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/19 (R. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2670/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2670/19, rješavajući apelaciju Ratka Stojkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Stojkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 036942 18 Gž 2 od 4. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko Stojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 24. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 036942 18 Gž 2 od 4. marta 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 036942 17 P 2 od 22. juna 2018. godine, u ponovnom postupku, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da su tužiteljice B. K., Z. M., S. K., Lj. K. i M. K. (u daljnjem tekstu: tužiteljice), održajem stekle pravo svojine na nekretninama (preciznije označene i opisane u izreci presude), svaka sa po 1/5 dijela, što je apelant dužan priznati, te trpjeti da se tužiteljice na osnovu presude upišu kao suvlasnici (stav 1.), dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljica kojim su zahtijevale pravo vlasništva održajem na nekretninama (preciznije označene i opisane u izreci presude) odbijen kao neosnovan (stav 2.). Prvostepenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 3.).

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su prednik tužiteljica Đ. K. (suprug tužiteljice B. K. i otac tužiteljica Z. M., S. K., Lj. K. i M. K.), kao kupac i apelant, kao prodavac zaključili 5. juna 1984. godine pismeni sporazum (nazvan „međusobni sporazum“) čiji predmet je kupoprodaja spornih nekretnina. Nadalje je naveo da je prednik tužiteljica izvršio isplatu ugovorene kupoprodajne cijene apelantu za sporne nekretnine (dio odmah, a dio u ratama, što je bliže opisano u obrazloženju presude). Dalje je naveo da je prednik tužiteljica preminuo 10. maja 2013. godine. Zatim je naveo da iz nalaza vještaka geodetske struke proizilazi da je izvršena identifikacija spornih nekretnina, da su one podijeljene u dvije cjeline, te da je na njima kao posjednik upisan apelant sa 1/1 dijela koji je u njihov posjed došao naslijeđem. Osnovni sud je naveo da iz izjava tužiteljica proizilazi da je njihov prednik kupio sporne nekretnine od apelanta, nakon čega su prednik tužiteljica i tužiteljice živjeli na spornim nekretninama sve do smrti njihovog prednika, a da ih u posjedu niko nije uznemiravao. Osnovni sud je ukazao da su tužiteljice dokazale da je njihov prednik držao u mirnom i neprekidnom posjedu sporne nekretnine (u odnosu na koje je usvojen tužbeni zahtjev), i to počev od dana zaključenja pismenog sporazuma pa do njegove smrti (više od 20 godina), tako da su se stekli uslovi za sticanjem prava vlasništva održajem na tim nekretninama. Takođe je ukazao da naprijed navedeno proizilazi i iz apelantovog odgovora na tužbu u kojem je naveo da je nakon zaključenja sporazuma predniku tužiteljica predao u posjed kuću sa pomoćnim prostorijama i okućnicom, ali ne i ostali dio zemljišta. Osnovni sud je naveo da za parcele (u odnosu na koje je odbijen tužbeni zahtjev) tužiteljice nisu izvele dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se moglo pouzdano utvrditi da ih je njihov prednik držao u posjedu (da ih je koristio i obrađivao), a na tužiteljicama je bio teret dokazivanja.

4. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 036942 18 Gž 2 od 4. marta 2019. godine uvažena je žalba tužiteljica, preinačena prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu (stav 2. izreke), te je utvrđeno da su tužiteljice održajem stekle pravo vlasništva i na nekretninama iz stava 2. izreke prvostepene presude, svaka sa 1/5 dijela, što je apelant dužan priznati, te trpjeti da se tužiteljice upišu kao suvlasnici na tim nekretninama. Drugostepenom presudom, obavezan je apelant da tužiteljicama nadoknadi troškove, umjesto da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Istom presudom, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem dijelu odluke o glavnoj stvari (stav 1. izreke), te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe.

5. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da tužiteljice nisu dokazale da je njihov prednik bio u posjedu parcela u odnosu na koje je odbijen tužbeni zahtjev. Nadalje je ukazao da je sticanje prava vlasništva regulisano odredbama čl. 20. do

36. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koje se imaju primijeniti u razrješenju predmetne pravne stvari. Zatim je ukazao da je prednik tužiteljica zajedno sa tužiteljicama stupio u posjed spornih nekretnina, dakle prednik tužiteljica nije bio samostalni niti isključivi držalac spornih nekretnina, već su svi članovi domaćinstva sporne nekretnine zajedno uživali, koristili i obrađivali. Dalje je naveo da na drugačije odlučenje ne utiče ni to što su tužiteljice Z. M., S. K., Lj. K. i M. K. nakon zajedničkog života sa roditeljima (prednik i tužiteljica B. K.) odselile i zasnovale svoje porodice, jer su redovno dolazile (vikendom) kod roditelja sve do smrti prednika tužiteljica 2013. godine, kada je i tužiteljica B. K. zbog bolesti preselila kod kćerke, tj. tužiteljice Lj. K.. Takođe je naveo da nisu osnovane tvrdnje svjedoka N. S. (apelantov sin) da prednik tužiteljica nije isplatio preostali dio kupoprodajne cijene, da nikada nije vidio tužiteljicu B. K. da koristi sporne nekretnine i da tu živi, jer su takve tvrdnje paušalne i nisu dokazane. Zatim je naveo da ni tvrdnje ovoga svjedoka da je on koristio šumu i da plaća porez na sporne nekretnine ne mogu uticati na drugačiju odluku. Okružni sud je ukazao da apelant u vrijeme prodaje spornih nekretnina i u vrijeme vođenja ovog postupka živi u Staroj Pazovi (Republika Srbija), dakle nije u posjedu niti koristi sporne nekretnine, dok svjedok N. S. prema svojoj izjavi, živi u mjestu udaljenom 16 kilometara od spornih nekretnina (od 1979. godine apelant i svjedok ne žive u kući koja je izgrađena na spornim nekretninama).

6. Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da se na postavljeni tužbeni zahtjev nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je naveo da je u vrijeme podnošenja tužbe (18. oktobar 2013. godine) na snazi bio Zakon o stvarnim pravima. Okružni sud je naveo da prema Zakonu o stvarnim pravima i prema Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji je do tada bio na snazi, održajem se, poštujući principe pravne sigurnosti, faktičko stanje pretvara u pravno stanje. Dalje je naveo da se prema odredbama člana 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno odredbama člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, održajem može steći pravo svojine samo na osnovu savjesnog posjeda (posjednik opravdano vjeruje da je vlasnik stvari), s tim da je zakonit posjed potreban za sticanje prava svojine redovnim održajem, u kom slučaju su propisani kraći rokovi za održaj (10 godina), dok se za vanredni održaj ne traži zakonitost posjeda, ali su zato rokovi za održaj duži (20 godina). Okružni sud je ukazao da je prednik tužiteljica 1984. godine kupio predmetne nekretnine i da ih je duže od 20 godina držao u posjedu, bio savjestan držalac, dok je apelant, iako je posjednik predmetnih nekretnina po posjedovnom listu, morao dokazati da tvrdnje tužiteljica nisu istinite, a što nije učinio, obzirom da od prodaje nije držao u posjedu sporne nekretnine, niti ih je održavao. Takođe je naveo da apelant neosnovano ukazuje da su tužiteljice napustile sporne nekretnine, koje su zarasle u korov, te da su kuća i pomoćni objekti devastirani, jer su tužiteljice potvrdile iz kojih razloga ne koriste sporne nekretnine (tužiteljica B. K. zbog starosti i bolesti otišla da živi kod tužiteljice Lj. K., a ostale tužiteljice su zasnovale bračne zajednice i odselile, ali su do 2013. godine redovno dolazile i pomagale predniku i tužiteljici B. K. u životu i održavanju imanja). Apelacioni navodi

7. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Apelant je naveo da sporazum zaključen sa prednikom tužiteljica nije valjan osnov za sticanje prava svojine, jer potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda, niti je izvršen u cijelosti, jer je prednik tužiteljica samo djelimično izvršio obavezu plaćanja dogovorene cijene. Takođe je naveo da predmet tog sporazuma nisu bile sve sporne nekretnine. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima. Zatim je naveo da tužiteljice nisu zakoniti ni savjesni držaoci, ne žive, niti imaju direktnu ili indirektnu državinu spornih nekretnina. Apelant je naveo da tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene nekretnine po zemljišno-knjižnom stanju i u odnosu na zemljišnoknjižne vlasnike, već samo po katastarskim oznakama, što nije dokaz svojine, već posjeda, kulture zemljišta i katastarskog prihoda. Apelant je naveo da je iz iskaza svjedoka N. S. i iskaza tužiteljice Lj. K. na pouzdan način utvrđeno da su sve tužiteljice napustile posjed prije više od 20 godina, dok je sud prilikom uviđaja na licu mjesta utvrdio da se radi o davno napuštenom domaćinstvu. Apelant je naveo da tužiteljice kao neposjednici nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za sticanje prava svojine održajem, niti su u pravcu dokazivanja tačne identifikacije nekretnina koje navodno drže u posjedu, zakonitosti i savjesnosti posjeda i njegovog trajanja izvele dokaz.

Relevantni propisi

9. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. st. (2) i (4) (2) Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

(4) Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

10. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 i 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1.2. Sticanje na osnovu zakona Sticanje održajem Član 58. st. (1) i (2) (1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.

(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je u konačnici usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev kojim su tužiteljice tražile da se utvrdi da su održajem stekle pravo svojine na spornim nekretninama. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/19 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio