Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/19 (S. A.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1237/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1237/19, rješavajući apelaciju Srećko Ajanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srećka Ajanića podnesena zbog dužine trajanja upravnog postupka koji je okončan Rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja, Hercegovačko-neretvanskog kantona, Mostar broj UP 11-09-03-25- 910/02 od 29. maja 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Srećko Ajanić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 18. marta 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja upravnog postupka koji je nakon podnošenja apelacije okončan Rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja, Hercegovačko-neretvanskog kantona, Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo ili drugostepeni organ uprave) broj UP 11-09-03- 25-910/02 od 29. maja 2020. godine Činjenično stanje Uvodne napomene

2. Rješenjem OOUR-a PTT „Čapljina" broj 814/80 od 7. maja 1980. godine apelantu je dodijeljen na korištenje stan u Čapljini, detaljno naveden u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Na osnovu tog rješenja apelant i SIZ stanovanja Čapljina su zaključili Ugovor o korištenju stana broj 09-1-432 od 10. septembra 1980 godine, te je apelant ušao u posjed stana 20. avgusta 1980. godine. Nadalje proizilazi da je odlukom RO, PTT Saobraćaja Mostar od 15. marta 1989. godine apelantu odobreno profesionalno usavršavanje u Švajcarskoj na određeni vremenski period počev od 15. aprila 1989. godine.

Predmetni postupak

3. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant 29. septembra 1998. godine Općini Čapljina podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Rješenjem Načelnika Općine Čapljina, Odjela opće uprave i kulture broj 02-372-535/1 od 23. juna 2002. godine odbijen je apelantov zahtjev. Protiv navedenog rješenja apelant je 14. novembra 2002. godine podnio žalbu. Rješenjem Ministarstva broj UP-09-03-25-910/02 od 12. januara 2006. godine poništeno je osporeno prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom organu uprave na ponovni postupak.

4. U ponovljenom postupku Rješenjem načelnika Općine Čapljina, Službe opće uprave (u daljnjem tekstu: Služba ili prvostepeni organ uprave) broj 03-372-535/5 od 12. marta 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Protiv navedenog rješenja apelant je 30. marta 2012. godine podnio žalbu. Odlučujući u drugom stepenu Ministarstvo je rješenjem od 18. septembra 2012. godine poništilo osporeno prvostepeno rješenje i predmet je vratio prvostepenom organu uprave na ponovni postupak.

5. Odlučujući u ponovnom postupku, Služba je rješenjem od 23. januara 2017. godine odbila apelantov zahtjev za ponovno priznavanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu. Rješenjem Ministarstva od 26. aprila 2017. godine poništeno je osporeno prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom organu uprave na ponovni postupak.

6. U ponovljenom postupku prvostepeni organ uprave je 12. oktobra 2017. godine održao usmenu raspravu na kojoj je punomoćnik stranke koja trenutno koristi predmetni stan tj. umješač u predmetnom postupku na strani pravnog sljednika davaoca stana na korištenje Hrvatska pošta d.o.o. Mostar, predao je sudu pravosnažnu Presudu Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 269/93 od 9. decembra 1993. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o korištenju stana od 7. maja 1980. godine. Apelant je 20. oktobra 2017. godine Općinskom sudu podnio zahtjev za ponavljanje parničnog postupka, te je Općinski sud Rješenjem broj 53 0 P 066737 17 P od 20. juna 2018. godine dozvolio ponavljanje parničnog postupka i ukinuo pravosnažnu presudu tog suda broj P:269/93 od 9. decembra 1993. godine. Nadalje proizilazi da je Općinski sud navedeni parnični postupak prekinuo, iz razloga što se pred organima uprave već duže godina vodi upravni postupak.

7. Dalje proizilazi da je prvostepeni organ uprave, u ponovnom postupku 12. januara 2018. godine donio rješenje kojim je odbio apelantov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava. Protiv tog rješenja apelant je podnio žalbu. Rješenjem Ministarstva od 23. marta 2018. godine osporeno prvostepeno rješenje je poništeno i predmet je vraćen prvostepenom organu uprave na ponovni postupak.

8. Nadalje proizilazi da je prvostepeni organ uprave, u ponovnom postupku 31. avgusta 2018. godine donio rješenje kojim je odbio apelantov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Protiv tog rješenja apelant je podnio žalbu. Rješenjem Ministarstva od 31. decembra 2018. godine osporeno prvostepeno rješenje je poništeno i predmet je vraćen prvostepenom organu uprave na ponovni postupak.

9. Odlučujući u ponovnom postupku Služba je donijela Rješenje broj 02-372-35/38 od 14. novembra 2019. godine kojim je odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu. Odlučujući u drugom stepenu Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP 11-09-03-25-910/02 od 29. maja 2020. godine, te je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

10. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni upravni postupak okončan Rješenjem Ministarstva broj UP 11-09-03-25-910/02 od 29. maja 2020. godine, te da apelant protiv konačne odluke u upravnom postupku nije pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom.

Apelacioni navodi

11. Apelant smatra da mu je u predmetnom upravnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

14. U vezi s navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (1) Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) propisano da „ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena“. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (3) navedenog zakona propisano da „ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uslovima iz stava (1) ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku“. Međutim, apelant, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije pokretao upravni spor pred nadležnim sudom u smislu citiranih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38. dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je apelant propustio da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te nakon donošenja drugostepenog rješenja pokrene upravni spor, da na taj način stvori uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudom, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.

15. U konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/19 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio