Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3164/20 (V. G.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3164/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3164/20, rješavajući apelaciju Veljka Golijanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Golijanina podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 030918 20 Rev od 28. maja 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Veljko Golijanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 20. augusta 2020 apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 030918 20 Rev od 28. maja 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 030918 19 P od 30. oktobra 2019. godine obavezan je apelant da na ime svog doprinosa za izdržavanje tužilaca (mldb. djece V.M. i B.M.) mjesečno plaća iznos, bliže označen u izreci ove presude, na tekući račun majke i zakonske zastupnice tužilaca G.M., počev od 11. marta 2019. godine (od kog datuma sudsko poravnanje Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 022250 14 P od 9. oktobra 2014. godine prestaje da proizvodi pravno dejstvo) pa ubuduće, svakog prvog do 15-og u mjesecu za tekući mjesec, sve dok za to budu postojali zakonski uslovi. Također, obavezan je apelant da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci ove presude.

3. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 030918 19 Gž od 3. januara 2020. godine odbijena je apelantova žalba u dijelu kojim se pobija presuda Osnovnog suda u Foči od 30. oktobra 2019. godine i navedena presuda potvrđena, dok je u dijelu kojim pobija rješenja istog suda od 31. maja, od 19. juna i od 2. augusta 2019. godine žalba odbačena kao nedozvoljena.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 3. januara 2020. godine, Vrhovni sud je osporenim rješenjem od 28. maja 2020. godine odbacio predmetnu reviziju. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je članom 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Vrhovni sud je, imaju ći u vidu član 317. ZPP, naveo da su tužioci formalni suparničari i da se vrijednost predmeta spora kada postoji formalno aktivno suparničarstvo određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a ne njihovog zbira. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju revizija nije dozvoljena, jer pobijani dio za svakog od tužilaca iznosi 15.000, 00 KM, odnosno ne prelazi 30.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da apelant u reviziji navodi da označava pravno pitanje zbog kojeg se revizija navodi, ali isto nije označio u smislu člana 237. stav

4. ZPP (izričito ne formuliše pravno pitanje). Vrhovni sud je naveo da iz navoda revizije proizlazi da apelant prigovara pravilnosti primjene člana 93. i člana 223. stav 2. ZPP i člana 259. stav 1. Porodičnog zakona RS, što se svodi na povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te predstavlja zakonske razloge za izjavljivanje revizije i tiče se zakonitosti drugostepene presude, ali ne može ishoditi meritorno odlučivanje po reviziji (član 237. stav 3. i 4. ZPP). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbacio apelantovu reviziju, primjenom člana 247. stav 4. u vezi sa članom 237. stav 2. i 4. ZPP.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda, koju apelant nije osporio predmetnom apelacijom. Dakle, apelant u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom (za razliku od drugostepene presude kao konačne odluke) nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3164/20 (V. G.) | Sudska praksa | Aktio