Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-951/19 (Dž.Dž.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Zakup
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-951/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 951/19, rješavajući apelaciju Dž. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dž. Dž. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 012978 16 Rev od 18. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant Dž. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Manda Mišanović, advokat iz Petrova, podnio je 28. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 27 0 P 012978 16 Rev od 18. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), JZU „Dom zdravlja“ Gračanica (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tužena) i JZU Opća bolnica ,,Dr. Mustafa Beganović“ Gračanica (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tužena) zatraženo je 14. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužene dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 22. jula do 6. augusta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 27 0 P 012978 11 P od 8. jula 2014. godine (stavom I izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je apelant vlasnik i posjednik poslovnog objekta pobliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni objekt), te da se utvrdi da je apelant građenjem stekao pravo vlasništva na zemljištu ispod predmetnog objekta, zemljištu ispod terase, kao i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu predmetnog objekta, što su tužene dužne priznati i trpjeti i ujedno dozvoliti apelantu da na osnovu predmetne presude i skice vještaka geometra otcijepi parcelu na kojoj se nalazi predmetni objekat od parcele tuženih pobliže opisane u izreci presude i formira samostalnu parcelu, te da se na osnovu predmetne presude u zemljišnoknjižnim evidencijama upiše kao vlasnik, odnosno posjednik predmetnog objekta, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o zakupu od 21. jula 2006. godine zaključen između drugotužene i apelanta i da taj ugovor kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Stavom III izreke presude je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih, te je apelant obavezan da im predmetni objekat preda slobodan od lica i stvari. Stavom IV izreke apelant je obavezan da tuženim na ime neisplaćene zakupnine po zaključenom ugovoru o zakupu, a počev od januara 2011. godine do 1. jula 2014. godine isplati određeni novčani iznos, te ubuduće sve do predaje predmetnog objekta plaća svakog prvog, a najdalje do desetog u mjesecu 150,00 KM počev od 1. jula 2014. godine pa sve do predaje u posjed predmetnog objekta, sa zakonskom zateznom kamatom na zaostali neisplaćeni iznos počev od dana donošenja presude pa do konačne isplate. Stavom V izreke obavezan je apelant da tuženima naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelant s prednikom tuženih OOUR „Dom zdravlja 25. maj“ Gračanica 28. jula 1989. godine zaključio ugovor o zakupu zemljišta radi postavljanja kioska za prodaju ćevapčića i bureka, a koje se nalazi pored montažnog stambenog objekta u krugu Doma zdravlja za mjesečnu zakupninu u visini od 100 DM, dinarska protivvrijednost. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su stranke ugovorile da će se svake godine vršiti zaključenje novog ugovora tako da je 1. septembra 1990. godine zaključen novi ugovor pod istim uslovima. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant podnio zahtjev nadležnom općinskom organu za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju poslovnog objekta na zemljištu koje je dobio u zakup od prednika tuženih, te mu je 5. oktobra 1989. godine izdata urbanistička saglasnost za izgradnju poslovnog objekta. U urbanističkoj saglasnosti je, između ostalih uslova, pod rednim brojem 4 određen karakter objekta kao privremeni. Općinski sud je dalje utvrdio da je 10. maja 1990. godine doneseno dopunsko rješenje o urbanističkoj saglasnosti, ali tim rješenjem nije promijenjen karakter objekta, te je i dalje ostao privremeni objekat, nakon čega je apelant pribavio i odobrenje za građenje od 25. decembra 1989. godine kojim mu je odobreno da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji poslovnog objekta, te u konačnici izdata i upotrebna dozvola od 28. augusta 1990. godine po kojoj dozvoli je apelant obavljao djelatnost u predmetnom objektu. Također, Općinski sud je utvrdio da su 17. januara 2011. godine tužene otkazale ugovor o zakupu od 21. jula 2006. godine.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredaba člana 27. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), koji je citirao, zaključio da je apelant znao da gradi na tuđem zemljištu i da je gradio objekat privremenog karaktera, iz kojeg razloga se korisnik zemljišta – pravni prednik tuženih nije ni protivio jer apelant po osnovu ugovora o zakupu zemljišta nije mogao sticati nikakva stvarna prava na zemljištu, a pogotovo ne pravo vlasništva s obzirom na to da je apelant nesavjestan i da mu je nedostajao voljni element koji bi vodio sticanju prava vlasništva jer je znao da gradi objekat na tuđem zemljištu uz saglasnost tadašnjeg nosioca prava korištenja zemljišta, te da je dobio dozvolu za izgradnju privremenog objekta. Općinski sud je u tom pravcu još pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o objektu privremenog karaktera, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještakinje urbaniste M. Č. koja je u svom nalazu navela da za predmetni objekat s razlogom nije utvrđena građevinska parcela jer se radi o privremenom objektu s obzirom na to da regulacionim planom iz 1985. godine, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja urbanističke saglasnosti, na tom mjestu nije bila predviđena izgradnja objekta, pa je iz tog razloga i izdata urbanistička saglasnost za privremeni objekat.

8. Općinski sud je odbio kao neosnovan i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu od 21. jula 2006. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza (iskaza apelanta i saslušanih svjedoka – članova njegove uže porodice) proizlazi da je apelant nakon potpisivanja navedenog ugovora redovno vršio uplatu mjesečne zakupnine sve do januara 2011. godine. Osim toga, Općinski sud je na osnovu naloga za uplatu zakupnine i analitičke kartice tuženih utvrdio da je apelant vršio redovnu uplatu zakupnine za period od 2005. godine, dakle prije zaključenja ugovora čije poništenje traži sve do 2010. godine, ali da nije, u smislu člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), istakao zahtjev za povrat isplaćene zakupnine za navedeni period. Pored toga, Općinski sud je naveo, sve i da je utvrđeno da je ugovor o zakupu iz 2006. godine apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, to ne bi promijenilo obligacionopravni odnos između parničnih stranaka u vezi sa zakupom zemljišta s obzirom na to da je posljednji ugovor o zakupu zemljišta zaključen 1990. godine i više nije obnavljan za naredne godine, pa je u skladu sa članom 596. ZOO-a takav ugovor prerastao u ugovor o zakupu neodređenog trajanja pod istim uslovima kao i prethodni.

9. S obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, Općinski sud je u cijelosti udovoljio postavljenom protivtužbenom zahtjevu tuženih jer je nesporno utvrđeno da je apelant od samog početka bio svjestan pravnog odnosa po kojem je ostvario pravo na posjed na dijelu nekretnina na kojima je izgradio privremeni objekat, te je cijeneći činjenicu da je tuženim izdata urbanistička saglasnost za izgradnju zdravstvenog objekta – dijagnostike na zemljištu na kojem se nalazi predmetni objekat, u kojem rješenju je, između ostalog, naveden i uslov da prije izgradnje zdravstvenog objekta za dijagnostiku poruše apelantov postojeći privremeni ugostiteljski objekat, pa je iz tog razloga i obavezao apelanta da tuženim preda slobodan od lica i stvari zauzeti dio nekretnine na kojem se nalazi predmetni objekt. Odlučujući o dijelu protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu mjesečnih zakupnina, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 583. ZOO-a, istaknuvši da iz iskaza apelanta i saslušanih svjedoka nesporno proizlazi da apelant od januara 2011. godine nije vršio isplate mjesečnih zakupnina, iako je i dalje držao u zakupu predmetni objekt. S obzirom na to da tužene u preciziranom tužbenom zahtjevu nisu jasno opredijelile tužbeni zahtjev za naplatu zakonske zatezne kamate na zaostali neisplaćeni iznos, Općinski sud je, shodno odredbama člana 277. ZOO-a, odlučio da zakonsku zateznu kamatu na dospjele a neisplaćene iznose apelant plati od dana donošenja presude pa do konačne isplate.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 27 0 P 012978 14 Gž od 10. juna 2016. godine kojom je žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u stavu IV izreke, tako da je tuženima odbijen dio zahtjeva kojim su tražili da im apelant na ime zakupnine plaća svakog prvog, a najkasnije do desetog u mjesecu iznos od 150,00 KM počev od 1. jula 2014. godine pa ubuduće, do predaje u posjed predmetnog objekta, sa kamatnim zahtjevom, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant neosnovano u žalbi istrajava na tvrdnjama da je građenjem predmetnog objekta, a na osnovu izdate urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, u smislu odredbe člana 27. ZVPO-a, stekao pravo vlasništva na predmetnom objektu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant potpuno zanemaruje da sa stanovišta navedene odredbe člana 27. ZVPO-a nije relevantno da je tuženima bilo poznato da apelant gradi objekat od čvrstog materijala, da se toj izgradnji tužene nisu protivile, na čemu se u žalbi neosnovano istrajava, već je relevantno da li se radi o objektu trajne namjene. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju predmetni objekat po svom karakteru predstavlja privremeni objekat. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su svi žalbeni navodi o tome da se radi o građevinskom objektu trajnog karaktera u cijelosti neosnovani.

12. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da apelant žalbom ne dovodi u sumnju da je 21. jula 2006. godine zaključen ugovor o zakupu između drugotužene kao zakupodavca i apelanta kao zakupoprimca, da navedeni ugovor sadrži potpise ugovornih strana, da je apelant kao zakupoprimac izvršavao svoje obaveze isplate zakupnine sve do januara 2011. godine, zbog čega je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.

13. Kantonalni sud je ocijenio da je predmetni ugovor o zakupu od 21. jula 2006. godine zaključen u smislu odredbe člana 74. ZOO-a pod raskidnim uslovom, odnosno određeno je da će on trajati do momenta pribavljanja urbanističke saglasnosti za planiranu izgradnju parking-placa za potrebe opće bolnice ili neke druge gradnje pa dok pismenim putem od zakupodavca ugovor ne bude raskinut. Također, Kantonalni sud je naveo da je ugovor o zakupu od 21. jula 2006. godine, u smislu odredbe člana 597. ZOO-a, prestao otkaznim pismom od 17. januara 2011. godine, nakon čega je apelant kao zakupoprimac bio dužan vratiti zakupodavcu zakupljenu stvar, odnosno predati u posjed dio zemljišta koji je bio predmet zakupa, i to najkasnije istekom otkaznog roka od tri mjeseca, pa kako to nije učinio dobrovoljno, to su tuženi aktivno legitimisani potraživati od apelanta predaju u posjed predmetnog objekta. S obzirom na to da su tužene na predmetnoj nekretnini, koja je državno vlasništvo, upisane kao sunosioci prava korištenja, odnosno prava raspolaganja, Kantonalni sud je zaključio da su tužene aktivno legitimisane da po prestanku ugovora o zakupu potražuju od apelanta predaju u posjed predmetnog objekta (član 43. ZVPO-a). Kantonalni sud je istaknuo da apelant zanemaruje da je kao zakupoprimac bio dužan u paricionom roku predati tuženima predmetni objekt koji je bio predmet zakupa, oslobođen od lica i stvari, kako to postavljenim protivtužbenim zahtjevom tužene i traže, dakle ukloniti i privremeno sagrađeni objekat. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima osporava pravilnost prvostepene odluke kojom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih da se apelant obaveže da im predmetni objekt preda slobodan od lica i stvari.

14. Nadalje, u situaciji kada se apelant, po prestanku zakupnog odnosa, nalazi i dalje u posjedu predmetnog objekta, prema ocjeni Kantonalnog suda, tužene, u smislu odredbe člana 219. ZOO-a, imaju pravo kao sunosioci prava raspolaganja predmetnom nekretninom, koje je izjednačeno sa pravom vlasništva, zahtijevati naknadu koristi od apelanta koji njihovu stvar, odnosno dio nekretnine upotrebljava u svoju korist, a koja naknada se određuje u visini zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu gdje se nalazi zakupljena nekretnina. U konkretnom slučaju ugovorena visina zakupnine iznosila je mjesečno 150,00 KM, a iz utvrđenja prvostepenog suda slijedi, što se apelantovom žalbom i ne dovodi u sumnju, da je apelant svoju obavezu prema zaključenom ugovoru o zakupu od 21. jula 2006. godine, u pogledu isplate utvrđene cijene zakupa, redovno isplaćivao za vrijeme trajanja zakupnog odnosa. Kako je zaključenim ugovorom o zakupu od 21. jula 2006. godine ugovoreno da zakupni odnos prestaje samim dostavljanjem otkaza (član 358. stav 5. ZOO-a), Kantonalni sud je ocijenio da tužene, u smislu odredbe člana 219. ZOO-a, imaju pravo potraživati od apelanta naknadu za korištenje predmetnog objekta, i to u potraživanom iznosu od 150,00 KM mjesečno, ali samo za period do 1. jula 2014. godine, do kada su dospjela ova potraživanja tuženih. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da, suprotno iznesenom zaključku prvostepenog suda, tuženima ne pripada pravo na isplatu potraživanog iznosa od 150,00 KM mjesečno počev od 1. jula 2014. godine pa ubuduće, do predaje u posjed predmetnog objekta, jer zahtjev tuženih u ovom dijelu nije dospio do zaključenja glavne rasprave (član 177. stav 1. ZPP-a). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tuženim odbijen dio zahtjeva kojim su tražili da im apelant na ime zakupnine plaća svakog prvog, a najkasnije do desetog u mjesecu iznos od 150,00 KM počev od 1. jula 2014. godine pa ubuduće, do predaje u posjed predmetnog objekta.

15. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 27 0 P 012978 16 Rev od 18. decembra 2018. godine reviziju odbio u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, dok je reviziju odbacio u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije.

16. Ocjenjujući prigovore povreda postupka, Vrhovni sud je konstatovao da apelant ne navodi koje povrede postupka i pred kojim sudom su učinjene, zbog čega su ti prigovori ocijenjeni paušalnim i kao takvi odbijeni kao neosnovani.

17. U odnosu na prigovore pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je istaknuo da se apelantova revizija odnosi na odbijeni tužbeni zahtjev i dosuđujući protivtužbeni zahtjev. Pri tome, Vrhovni sud je cijenio dopuštenost revizije primjenom odredbe člana 237. ZPP-a, naglasivši da je tužbeni zahtjev nenovčano potraživanje za koje je apelant označio vrijednost spora na iznos od 11.000,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je revizija dopuštena u odnosu na pobijanu presudu drugostepenog suda, kojom je odbijena apelantova žalba na odbijeni tužbeni zahtjev. Sporno pravno pitanje se odnosi na apelantovo pravo na sticanje vlasništva građenjem privremenog objekta na zakupljenom zemljišta u društvenom vlasništvu. Kako je gradnja vršena u vrijeme važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO), koji je preuzet Zakonom o potvrđivanju Uredbi sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o sticanju prava vlasništva građenjem trebalo primijeniti odredbu člana 24. stav 1. ZOVO-a. Međutim, ta odredba sadržajno se ne razlikuje od odredbe člana 27. stav 1. ZVPO-a koji je primijenio drugostepeni sud. Na osnovu utvrđenja da je apelant na zemljištu državnog vlasništva koje je dobio u zakup od prednika tuženih, a 2006. godine i od drugotužene, na kojem su prednik tuženih i drugotužena imali pravo korištenja, odnosno raspolaganja, napravio predmetni objekat privremene namjene, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje sticanja prava vlasništva građenjem. Na takvo utvrđenje je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije mogao steći pravo vlasništva na sagrađenom objektu privremene namjene, ne samo iz razloga što je zemljište bilo pod zakupom već i iz razloga što prema članu 24. ZOVO-a to pravo se nije moglo steći na zemljištu u društvenom vlasništvu jer se to zemljište nije moglo smatrati „zemljištem na kojem drugi ima pravo vlasništva“. U tom smislu, Vrhovni sud je pojasnio da je apelant imao ugovorni odnos s tuženim, iz kojeg je proizlazilo samo njegovo ograničeno pravo na izgradnju privremenog objekta za ugostiteljsku djelatnost, i to pod uslovima plaćanja zakupnine za zemljište, pa se građenjem privremenog objekta na zakupljenom zemljištu u društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva zemljišta. Nasuprot revizionim razlozima, karakter objekta je od ključnog značaja za primjenu instituta sticanja prava vlasništva građenjem jer karakter objekta određuju nadležni organi u skladu s propisima, pa prigovori koji se odnose na pitanje da li je objekat privremene ili trajne namjene je prigovor na činjenično utvrđenje koji se prema članu 240. stav 2. ZPP-a u reviziji ne može izjavljivati. S obzirom na to da apelant nije dokazao da bi vlasništvo na predmetnom objektu stekao na bilo koji od zakonom dopuštenih načina, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen. Iz tih razloga nisu osnovani revizioni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava u pobijanoj odluci u odnosu na tužbeni zahtjev, pa je revizija u tom dijelu odbijena primjenom člana 248. ZPP-a.

18. S druge strane, odlučujući o apelantovoj reviziji u odnosu na dio pobijane odluke koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je ocijenio da apelantova revizija nije dopuštena u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a kojom je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U konkretnom slučaju, apelantovom revizijom pobija se dio pravomoćne presude drugostepenog suda kojom je apelant obavezan tuženim isplatiti ukupno 4.500,00 KM, koji je ispod propisanog cenzusa za dopuštanje revizije, zbog čega je u ovom dijelu revizija odbačena primjenom člana 247. stav 1. ZPP-a. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza. Smatra da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo, član 24. stav 1. ZOVO-a, što je dovelo do nepravilne presude, čime je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje time što smatra da je predmetni objekat privremenog karaktera. Također smatra da je pogrešan zaključak sudova da apelant ne ispunjava uslove za sticanje prava vlasništva „građenjem na tuđem zemljištu“, na koji način mu je oduzeta stečena imovina, koja predstavlja njegov dom.

21. Povredu prava na pristup sudu i pravično suđenje apelant vidi u tome što je Vrhovni sud odbacujući reviziju zbog označene vrijednosti spora po protivtužbi uskratio pravo apelantu na djelotvoran pravni lijek u odnosu na protivtužbeni zahtjev i nije mu dao mogućnost da se ispita zakonitost nižestepenih presuda, pa je tako proizvoljno i pogrešno primijenio odredbe procesnog i materijalnog prava. Osim toga, narušen je princip prava na pravičan postupak, princip pravne sigurnosti, jer je apelant doveden u nejednak položaj u odnosu na tužene i vlasnika susjednog objekta D. Z. koji je svoj objekat legalizovao i koji je, za razliku od apelanta, od tuženih i nadležnih organa općine Gračanica privilegovan.

22. Povredu prava na imovinu vidi u tome što je relevantnim dokazima dokazao da je vlasnik predmetnog objekta i zemljišta na kojem je objekat sagrađen i koje služi za redovnu upotrebu objekta, a koji se u smislu člana 2. stav 2. Zakona o građenju TK smatra građevinom jer je trajno povezan sa tlom.

b)Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je sud svoju odluku donio u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine, pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a donošenjem osporene odluke nije došlo ni do povrede prava iz Evropske konvencije na koje ukazuje apelant.

24. Kantonalni sud je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da je predmet riješen u skladu s donesenim Planom rješavanja predmeta za 2016. godinu.

25. Općinski sud je naveo da apelantova prava nisu povrijeđena u postupku pred tim sudom, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Tužene su navele da potvrđuju navode iz apelacije, da su s apelantom imale zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora, u odnosu na zauzeto zemljište ispod izgrađenog privremenog objekta, te da je ugovor o zakupu trajao sve do dostavljanja otkaza u januaru 2011. godine. Navode da se u konkretnom slučaju radi o privremenom građevinskom objektu i da je sam apelant pristao na takve uslove izgrađenog objekta, kojim uslovima se ne može steći pravo vlasništva na nekretninama, kako ispod tako i oko objekta koje nekretnine služe redovnoj upotrebi. Smatraju da je pogrešan apelantov stav da je izgrađeni objekat stalnog karaktera jer se radi o objektu privremenog karaktera. Iz izvedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da je apelant cijelo vrijeme korištenja privremenog izgrađenog objekta znao da se radi o privremenom objektu, znao da se radi o zemljištu u društvenom vlasništvu i znao da je zemljište upisano na tuženima sa dijelom od po 1/2. Dakle, radi se o nesavjesnom posjedniku, te pravo vlasništva koje traži tužbom ne može ostvarivati po bilo kojem drugom osnovu. Osim toga, tužene ukazuju na stavove Vrhovnog suda, i to: „Privremeni objekat ne može biti predmet svojine koja je upisana u javnim knjigama“ i „Gradnja privremenog objekta na tuđem zemljištu ne može voditi sticanju svojine na zemljištu jer se takav objekat može koristiti samo dok traje dozvola nadležnog upravnog organa za njegovo korištenje i po isteku dozvole se ovakav objekat mora ukloniti, kao pokretna stvar“. Smatraju da apelant kao nesavjestan graditelj ne može koristiti pravo predviđeno odredbom člana 24. ZVPO-a jer je znao da gradi na tuđem zemljištu. V.Relevantni propisi

27. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

4. Stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu Član 27.

Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

28. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 24.

Lice koje može biti nosilac prava svojine a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj) stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U slučaju iz stava 1 ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove prometne cene u vreme donošenja sudske odluke.

Član 25. stav 1.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta. Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koja glasi:

1. Revizija Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravnosnažne presude donijete u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 27 0 P 012978 16 Rev od 18. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

37. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava vlasništva građenjem, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

38. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu. Također, apelant povredu prava na pristup sudu i pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud odbacio reviziju zbog označene vrijednosti spora po protivtužbi. Osim toga, apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju narušen princip prava na pravičan postupak, princip pravne sigurnosti, jer je apelant doveden u nejednak položaj u odnosu na tužene i vlasnika susjednog objekta D. Z. koji je svoj objekat legalizovao.

39. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

41. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a protivtužbeni zahtjev tuženih osnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, na osnovu izvedenih dokaza jasno i argumentovano obrazložili da je apelant na zemljištu koje je dobio u zakup od tuženih (na kojem su prednik tuženih i drugotužena imali pravo korištenja, odnosno raspolaganja) napravio objekat privremene namjene, zbog čega su, primjenom člana 24. ZOVO-a, odbili apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje sticanja prava vlasništva građenjem. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pojasnio da je u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o sticanju prava vlasništva građenjem trebalo primijeniti odredbu člana 24. stav 1. ZOVO-a, koja odredba se sadržajno ne razlikuje od odredbe člana 27. stav 1. ZVPO-a koju je primijenio drugostepeni sud. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelant nije mogao steći pravo vlasništva na sagrađenom objektu privremene namjene, ne samo iz razloga što je zemljište bilo pod zakupom već i iz razloga što se prema članu 24. ZOVO-a to pravo nije moglo steći na zemljištu u društvenom vlasništvu jer se to zemljište nije moglo smatrati „zemljištem na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj)“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant imao ugovorni odnos s tuženima iz kojeg je proizlazilo samo njegovo ograničeno pravo na izgradnju privremenog objekta za ugostiteljsku djelatnost, i to pod uslovima plaćanja zakupnine za zemljište, pa građenjem privremenog objekta na zakupljenom zemljištu u društvenom vlasništvu nije mogao steći pravo vlasništva na zemljištu na kojem se nalazi predmetni objekat. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, u kojoj je Vrhovni sud prihvatio razloge nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da bi vlasništvo sporne nekretnine stekao na bilo koji od zakonom dopuštenih načina, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP 1049/10 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1049/10 od 10. aprila 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu u presudi Osnovnog suda u Foči, koja je potvrđena osporenom presudom Okružnog suda u Trebinju, taj sud je, između ostalog, istakao „[...] da apelant nije mogao održajem steći pravo vlasništva na navedenom dograđenom dijelu zemljišta niti spornom objektu s obzirom na to da se radi o društvenom zemljištu čiji su korisnici tuženi i da režim izgradnje na takvom zemljištu propisuje i uređuje nadležni organ [...]. Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo vlasništva na spornom objektu, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o svojinskopravnim odnosima [...] a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.“

42. U vezi s apelacionim prigovorima o povredi prava na pristup sudu kojima se osporava presuda Vrhovnog suda u kontekstu dozvoljenosti revizije, Ustavni sud smatra da su ti navodi neosnovani. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da se u konkretnom slučaju apelantovom revizijom pobija dio pravomoćne presude drugostepenog suda kojom je apelant obavezan tuženom isplatiti ukupno 4.500,00 KM, koji je ispod propisanog cenzusa za dopuštanje revizije, pa da stoga nije ispunjen uslov ispunjenosti revizije propisan članom 237. stav 2. ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantovano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da „je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333). Imajući u vidu da je apelant u konkretnom predmetu učestvovao kao stranka u prvostepenom i drugostepenom postupku pred redovnim sudovima i da je u tim postupcima imao mogućnost i koristio pravne lijekove propisane zakonom, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije dovedena u pitanje suština apelantovog prava na sudsku zaštitu, već je to pravo ograničeno ispunjavanjem određenih zakonom propisanih uslova, što je proporcionalno legitimnom cilju poštovanja pravnog poretka i efikasnog funkcionisanja sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2196/18 od 13. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u postupku pred Vrhovnim sudom, okončanim osporenom presudom, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. U vezi s prigovorima kojim apelant ukazuje da je doveden u nejednak položaj u odnosu na tužene i vlasnika susjednog objekta D. Z. koji je svoj objekat legalizovao, koji je za razliku od apelanta od tuženih i nadležnih organa općine Gračanica privilegovan, Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog slučaja ovi prigovori koje apelant dovodi u vezu s kršenjem prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje čine neosnovanim. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova, s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). U konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja je meritorna odluka Vrhovnog suda, za koju Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke nije mogao utvrditi da je donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se u takvim okolnostima čine neosnovanim ovi apelantovi prigovori. Navedeno stoga što se stavovi suda nužno prilagođavaju tužbenom zahtjevu kojim su redovni sudovi vezani, te činjeničnim okolnostima i raspoloživim dokazima svakog konkretnog slučaja. Shodno tome, Ustavni sud ove apelacione prigovore smatra neosnovanim.

Ostali navodi

44. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi sa navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u konačnici potvrdio presudu drugostepenog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na pristup sudu u situaciji kada je Vrhovni sud jasno i logično obrazložio osporenu odluku kojom je odbacio apelantovu reviziju u odnosu na dio pobijane odluke koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na to da su pozitivnopravni propisi proizvoljno primijenjeni i kada osporenom odlukom nije dovedena u pitanje sama suština apelantovog prava na pristup sudu.

46. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević