Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-238/19 (M. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-238/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 238/19, rješavajući apelaciju Muhameda Kabahije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Kabahije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 555367 18 Kž 4 od 15. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 555367 17 K 2 od 6. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Kabahija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Kadrija Kolić iz Ilidže, podnio je 17. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 555367 18 Kž 4 od 15. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 555367 17 K 2 od 6. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 20. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 28. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Kantonalno tužilaštvo je optužnicom od 6. maja 2016. godine (potvrđena 9. maja 2016. godine) optužilo apelanta da je radnjama opisanim u optužnici počinio krivična djela teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav (1) i nasilničko ponašanje iz člana 362. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), sve u vezi sa članom 54. navedenog zakona.
6. Nakon održanog glavnog pretresa, presudom Općinskog suda od 5. augusta 2016. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav (1) KZFBiH, a na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav (1) KZFBiH. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno i da je apelantov branilac na glavnom pretresu predložio provođenje radnje dokazivanja rekonstrukcija događaja, i to radi identifikacije objektivnih činjenica o kojima su govorili ispitani svjedoci. U vezi s tim je navedeno da je sud ovaj prijedlog odbio na osnovu člana 278. stav 2. ZKPFBiH zato što podaci iz krivičnog spisa ne pružaju dovoljno objektivnih parametara na osnovu kojih bi se mogla izvršiti predmetna dokazna radnja zbog toga što su dokazi u ovom postupku dominantno subjektivne prirode, te se provođenjem rekonstrukcije događaja ne bi doprinijelo dodatnom rasvjetljavanju činjenične situacije, niti je takvo nešto bilo potrebno. Protiv ove presude žalbe su izjavili kantonalni tužilac i apelantov branilac (koji je, između ostalog, kao bitnu povredu odredaba krivičnog postupka naveo i odbijanje prijedloga za rekonstrukciju događaja).
7. Kantonalni sud je rješenjem od 23. marta 2017. godine (djelomičnim uvažavanjem žalbi apelantovog branioca i tužioca) ukinuo navedenu prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je izreka prvostepene presude protivrječna njenim razlozima. Na kraju je navedeno i da će prvostepeni sud u ponovnom postupku provesti sve ranije provedene dokaze, a po potrebi i nove radi donošenja pravilne i na zakonu zasnovane odluke.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 555367 17 K 2 od 6. marta 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (februar 2016. godine) i u mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav (1) KZFBiH (nad N. T.; u daljnjem tekstu: oštećeni) pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 12. februara do 5. augusta 2016. godine.
9. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sud na ponovljenom pretresu odbio prijedlog apelantove odbrane da se zakaže nastavak glavnog pretresa i ponovo izvrši neposredno provođenje dokaza, saslušanje predloženih svjedoka i vještaka, ukazujući pritom na sadržaj odredbe člana 331a. stav (4) ZKPFBiH. U vezi s tim je navedeno da su označeni svjedoci (uključujući i oštećenog) i vještak unakrsno ispitani od suprotne strane, što je vidljivo iz zapisnika s glavnog pretresa, zbog čega je protivljenje apelantovog branioca navedenom načinu izvođenja dokaza neosnovano. Također je istaknuto i da je sud usvojio prijedlog optužbe za izvođenje dokaza saslušanjem R. T. (čijem se saslušanju protivila apelantova odbrana), zato što navedena svjedokinja nije saslušavana u prethodnom postupku, a stranke u postupku shodno odredbi člana 331a. stav (3) ZKPFBiH imaju pravo na iznošenje novih dokaza.
10. Analizom izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Općinski sud je naveo da je van svake sumnje utvrdio da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje mu se optužnicom Kantonalnog tužilaštva stavljaju na teret (pobliže opisane na stranici 3. presude), pa ih je sud primjenom ovlaštenja iz člana 295. stav (2) ZKPFBiH pravno okvalificirao kao krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav (1) KZFBiH. U vezi s tim je Općinski sud ukazao (stranica 4. presude) na sadržaj iskaza oštećenog koji je oštećeni dao u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu (u prethodnom postupku), navodeći da je navedeni iskaz (koji se odnosi na apelantov fizički napad na oštećenog) potkrijepljen kako iskazom svjedoka K. T. tako i iskazom svjedoka H. H. (policijskog službenika), kao i objektivnim dokazima (pobliže navedenim na stranici 4. presude). Pritom je Općinski sud naveo da je cijenio i iskaze svjedoka A. T. i apelanta (datog u svojstvu svjedoka; pobliže opisano na str. 5. i 6. presude), koji su negirali da je apelant fizički napao oštećenog, ali da ih nije prihvatio u tom dijelu zato što su suprotni konzistentnim i međusobno nadopunjujućim iskazima označenih svjedoka i objektivnim dokazima.
11. Zatim je Općinski sud istakao (pobliže opisano na stranici 8. presude) da je apelant navedene radnje počinio na način da je bio svjestan svog djela i da je htio njegovo izvršenje, odnosno da je postupao s direktnim umišljajem, a da iz izvedenih dokaza nije bilo naznaka da postoje okolnosti koje bi ukazivale na neki od zakonskih osnova koji isključuju apelantovu krivicu. U vezi s pravnom ocjenom djela zasnovanom na utvrđenim činjenicama, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelantov umišljaj bio usmjeren ka nanošenju lakih tjelesnih ozljeda oštećenom, što mu je predmetnom optužnicom, između ostalog, i stavljeno na teret, odnosno napad na tjelesni integritet konkretnog oštećenog lica, a ne na narušavanje javnog reda i mira koji bi se manifestirao primjenom nasilja nad drugim, u kojem slučaju bi se radilo o krivičnom djelu nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav (2) u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Također je navedeno i da je sud iz opisa radnji koje se apelantu stavljaju na teret izostavio navedenu tešku tjelesnu ozljedu, nalazeći nedokazanim izvršenje predmetnog krivičnog djela.
12. Konačno, Općinski sud je u odnosu na tvrdnje odbrane da je apelant postupao u nužnoj odbrani ukazao na sadržaj odredbe člana 26. stav (2) KZFBiH, ali da iz izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi postojanje istovremenog ili direktno predstojećeg protivpravnog napada, da bi apelant preduzeo radnje kojima odbija takav napad.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 555367 18 Kž 4 od 15. novembra 2018. godine djelimično je uvažena žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelantu za radnje bliže opisane u izreci prvostepene presude za krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav (1) KZFBiH izrečena uvjetna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, te je istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti ove presude ne počini novo krivično djelo (stav I izreke). Dalje je u izreci presude (stav II) navedeno da se vrijeme provedeno u pritvoru (od 12. februara do 5. augusta 2016. godine) apelantu uračunava u utvrđenu kaznu zatvora. Također je odlučeno da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena (stav III izreke).
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno ukazao na žalbene navode koji se tiču bitnih povreda odredaba krivičnog postupka (toleriranjem i kršenjem prava na odbranu od prvostepenog suda, ocjena dokaza, kršenjem principa „nezakonitosti“ na apelantovu štetu, odbijanjem prijedloga za rekonstrukciju događaja, nerazumljivost i protivrječnost izreke prvostepene presude, nepoštovanjem principa in dubio pro reo i dr.). U odnosu na ove žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da su ti žalbeni prigovori neosnovani, te da je prvostepeni sud proveo krivični postupak u skladu s odredbama ZKPFBiH, da je prvostepena presuda razumljiva, objašnjava razloge za svaki svoj zaključak. Što se tiče ocjene dokaza, Kantonalni sud je naveo da je „svoje odgovore dao na žalbene prigovore u pogledu pobijanja utvrđenog činjeničnog stanja“. Također je navedeno da povrede prava na odbranu nisu zapažene od Kantonalnog suda tokom vođenja postupka pred prvostepenim sudom jer se taj sud ravnopravno odnosio prema obje strane u postupku s posebnom pažnjom na apelantova prava u skladu s odredbama ZKPFBiH, kao i poštovanja Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. Isto tako je ukazano i da su neosnovani prigovori branioca i u pogledu nezakonitosti dokaza, a imajući u vidu sve dokaze koji su provedeni pred prvostepenim sudom. Na osnovu izvedenih dokaza tokom prvostepenog postupka, Kantonalni sud je istakao da (kao i prvostepeni sud) smatra da se nisu ispunili elementi instituta nužne odbrane u konkretnoj kritičnoj situaciji. Zatim je navedeno da argumentacija apelantove odbrane (u vezi s načinom na koji se odigrao predmetni krivični događaj – iskaz svjedoka A. T. i apelanta) nije potkrijepljena dokazima pred prvostepenim sudom koji se odnose na iskaze ostalih svjedoka, kao i materijalnu dokumentaciju. U vezi s tim je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud dao određene i jasne razloge u ocjeni svakog dokaza u kreiranju svog zaključka o apelantovoj krivnji, s kojim zaključkom je saglasan i Kantonalni sud. U takvom utvrđenom činjeničnom stanju Kantonalni sud je naveo da je odlučna činjenica koja se odnosi na okolnosti povređivanja oštećenog, a koja ne proizlazi samo iz njegovog iskaza već i svih drugih dokaza koji su dovedeni u međusobnu vezu, te takav zaključak (prvostepenog) suda nije proizvoljan već zasnovan na provedenim dokazima koji su i prema ocjeni Kantonalnog suda potkrijepili navode iz optužnice.
16. U odnosu na žalbene prigovore koji se tiču odluke prvostepenog suda o apelantovoj kazni, Kantonalni sud je naveo da su oni osnovani. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud okolnostima ranijeg apelantovog osuđivanja dao prevelik i nesrazmjeran značaj u odnosu na težinu krivičnog djela, zaprijećenu kaznu, kao i sve okolnosti u smislu člana 49. KZFBiH koje utječu na odmjeravanje kazne. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ukazao da nalazi opravdanim izricanje uvjetne osude s utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od pet mjeseci i periodom provjere od godinu dana, te da mjera upozorenja ostvaruje svoju zakonsku svrhu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
18. Naime, apelant, prije svega, ističe da su redovni sudovi, u „postupku izvođenja činjenica, ocjena činjenica i utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti“, grubo prekršili relevantne odredbe ZKPFBiH. Dalje se navodi da su se iskazi svjedoka, oštećenog i apelanta, u bitnoj mjeri razlikovali, te da je apsolutno osnovano bio postavljen apelantov zahtjev da se izvrši provođenje dokaza rekonstrukcije događaja na licu mjesta. U vezi s tim je istaknuto da je sud odbijanjem navedenog dokaza (kao i odbijanjem prijedloga vještačenja apelantovog telefona i pribavljanjem listinga) osujetio apelantovo pravo na odbranu. Pritom je navedeno da je sud ne cijeneći iskaze svjedoka u njihovoj međusobnoj vezi prekršio, između ostalog, i princip in dubio pro reo, kao i princip jednakosti u postupanju. Stoga, apelant ističe da prvostepeni sud jeste proveo sve predložene dokaze, saslušao sve predložene svjedoke, međutim, nije s jednakom pažnjom cijenio provedene dokaze, čime je i došlo do povrede odredaba ZKPFBiH, a koje povrede nije uočio niti drugostepeni sud rješavajući po apelantovoj žalbi. U kontekstu istaknutog, apelant smatra i da je osuđujuća presuda zasnovana na iskazu samo jednog svjedoka – oštećenog, ignoriranjem iskaza ostalih svjedoka.
19. Zatim, apelant ukazuje i da sud nije pravilno cijenio njegovo isticanje da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi elementi instituta nužne odbrane, odnosno osnovi za isključenje krivičnog gonjenja i krivične odgovornosti, te samo postojanje krivičnog djela. U tom smislu, apelant navodi da je sasvim očito da je sud pogrešno primijenio KZFBiH prilikom zaključka o egzistenciji elemenata bića (predmetnog) krivičnog djela jer je očigledno da apelant nije imao drugih mogućnosti nego da od sebe odbije istovremeni protivpravni napad.
20. Konačno, apelant navodi i da je Kantonalni sud učinio povredu odredbi ZKPFBiH (čl. 45, 51. i 57) kada mijenja prvostepenu odluku u pogledu odluke o sankciji, te apelantu određuje uvjetnu osudu, a pritom u stavu II izreke osporene drugostepene presude uračunava u utvrđenu kaznu zatvora vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. U vezi s tim, apelant ukazuje da se u uvjetno izrečenu kaznu ne može uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, kao i da je vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru duže od pet mjeseci.
b)Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani. U odnosu na navode koji se tiču odluke o sankciji, ukazano je da je u obrazloženju osporene presude tog suda detaljno objašnjeno iz kojih razloga je donesena takva odluka suda. Također je ukazano da je Kantonalni sud detaljno razmotrio sve žalbene prigovore, dajući odgovore za svaki navod iz žalbe i da je pri tome taj sud vodio postupak u skladu s odredbama ZKPFBiH uz dosljedno poštovanje prava optuženog apelanta koje garantira Evropska konvencija, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Predloženo je da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
22. Općinski sud je naveo da ostaje pri ocjeni dokaza sadržanih u obrazloženju osporene prvostepene presude, kao i pri razlozima za odbijanje dokaznih prijedloga apelantove odbrane sadržanim u toj presudi.
23. Kantonalno tužilaštvo je navelo da povrede na koje se apelant poziva ne postoje, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
25. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (februar 2016. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 26. stav (2) Nužna odbrana (2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.
Član 57. stav (1) Uračunavanje pritvora i ranije kazne (1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.
Član 173. stav (1) Lahka tjelesna ozljeda (1) Ko drugog lahko tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje lahko naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (2) [...] in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 331a. st. (3) i (4) Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (3) Na novom glavnom pretresu, stranke i branilac mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze.
(4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 555367 18 Kž 4 od 15. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branilac su primili 28. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...].
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
34. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
36. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima kako u pogledu njegove krivičnopravne odgovornosti tako i u pogledu izrečene krivičnopravne sankcije. Također, apelant ukazuje i da mu je u predmetnom krivičnom postupku prekršen princip in dubio pro, kao i da je prekršen princip jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
38. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je dokazni postupak u ovoj pravnoj stvari proveden u dva navrata pred Općinskim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvobitno donesena osuđujuća presuda (od 5. augusta 2016. godine) ukinuta zbog nerazumljivosti i protivrječnosti izreke sa njenim obrazloženjem, a ne zbog propusta u provođenju dokaznog postupka. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je rješenjem Kantonalnog suda (od 23. marta 2017. godine) naloženo u ponovnom postupku Općinskom sudu provođenje svih ranije izvedenih dokaza, a po potrebi i izvođenje novih dokaza radi donošenja pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Dakle, iz navedenog ne proizlazi da je Općinski sud u ponovnom suđenju bio dužan provesti rekonstrukciju događaja koju je u prethodnom postupku predlagala apelantova odbrana. S druge strane, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi ni da je apelantova odbrana postavila takav prijedlog u ponovnom suđenju, već je on bio predmet žalbe izjavljene protiv osporene prvostepene presude u kontekstu bitnih povreda krivičnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Općinski sud u ponovljenom suđenju primijenio odredbe člana 331a. st. (3) i (4) prihvatajući primarno prethodno izvedene dokaze iz prethodnog postupka pred tim sudom (a ne radnje kojima se provjeravaju izvedeni dokazi – rekonstrukcija događaja) budući da je u okolnostima konkretnog predmeta bio zadovoljen uvjet unakrsnog ispitivanja od stranaka u postupku uz prethodni zauzeti stav Općinskog suda da rekonstrukcija događaja ne bi doprinijela dodatnom rasvjetljavanju činjenične situacije, niti je tako nešto bilo potrebno. Dalje, prema ocjeni Ustavnog suda, Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelantova odbrana, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Kantonalni sud odlučujući o apelantovoj žalbi. Dakle, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo lake tjelesne ozljede. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, te ponovio u apelaciji o kojoj Ustavni sud odlučuje ovom odlukom. Zatim, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ni da su Općinski sud i Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (datih kako u fazi istrage tako i na glavnom pretresu) izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da su redovni sudovi (u ponovljenom suđenju) posebnu pažnju posvetili i elaborirali zašto se u konkretnom slučaju apelantove radnje ne mogu podvesti pod institut nužne odbrane (iz člana 26. KZFBiH), a to obrazloženje Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen (laka tjelesna ozljeda), u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi o pravnoj kvalifikaciji i obliku svijesti potrebni za njegovo izvršenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na navedeni način ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao i pitanje poštovanja principa jednakosti u postupanju strana u postupku, čija obaveza poštovanja u (predmetnom) krivičnom postupku proizlazi iz člana 15. ZKPFBiH. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, od odlučnog značaja je da li je apelantu i njegovoj odbrani bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnoso je li im pružena mogućnost da unakrsno ispitaju svjedoke i pobijaju sadržaj njihovih iskaza kako onih datih na (glavnom) pretresu tako i onih datih u fazi istrage (vidi Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dovodeći u vezu navedene stavove s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivične odgovornosti u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu (svjedočenju oštećenog), već cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantu, tj. njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku (sagledanom u cjelini) bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke. Stoga, u situaciji kada utvrđenje apelantove krivice nije isključivo zasnovano na izjavi primarnog svjedoka – oštećenog (kako to tvrdi apelant), a potom i svjedoka K. T. i H. H., već na sveukupnosti ocjene izvedenih dokaza kako optužbe tako i odbrane u smislu čl. 16. i 296. ZKPFBiH, te kada iz stanja spisa predmeta (niti apelacionih navoda) ne proizlazi da je apelantova odbrana bila lišena pred redovnim sudovima (na glavnom pretresu pred Općinskim sudom) mogućnosti pobijanja kako iskaza navedenih svjedoka tako i ostalih svjedoka, kao i označenih vještaka (i njihovih nalaza i mišljenja), Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, niti da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
41. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant osporava i način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise prilikom izricanja krivičnopravne sankcije u konkretnom slučaju. Naime, iz navoda apelacije ne proizlazi da apelant osporava samu utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci (smatrajući eventualno da jeste ili nije prestroga), već isključivo način na koji je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj odluci izvršio zamjenu prvobitno izrečene kazne zatvora (osporenom prvostepenom presudom) uvjetnom osudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud smatrao da se izrečenom mjerom upozorenja može ostvariti svrha kažnjavanja u apelantovom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz izreke osporene drugostepene presude (stav II) proizlazi da vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru nije uračunato u uvjetnu osudu kako to apelant pogrešno tvrdi, već je uračunato u utvrđenu kaznu zatvora. Iako se Kantonalni sud u osporenoj presudi tog suda nije izričito pozvao na zakonsku odredbu u kontekstu stava II izreke presude, Ustavni sud primjećuje da navedeni stav korespondira sa sadržajem odredbe člana 57. stav (1) KZFBiH koja upravo govori o uračunavanju vremena provedenog u pritvoru u kaznu zatvora, a ne u uvjetnu osudu. Stoga, a imajući posebice u vidu da je osporenom drugostepenom odlukom apelantu izrečen blaži oblik krivičnopravne sankcije od one koja mu je prvobitno izrečena osporenom prvostepenom presudom, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju odredaba KZFBiH kada je u pitanju način na koji je u konkretnoj pravnoj stvari Kantonalni sud primijenio relevantne propise u pogledu izrečene uvjetne osude. Osim toga, kada su u pitanju apelantove konstatacije u vezi s vremenom koje je proveo u pritvoru (preko pet mjeseci) i dužinom utvrđene kazne zatvora (pet mjeseci), Ustavni sud ukazuje da izrečena uvjetna kazna po svojoj pravnoj naravi u konkretnom slučaju upravo suspendira izvršenje utvrđene kazne zatvora apelantu sve dok traje vrijeme provjeravanja, te da je njen opoziv u direktnoj kauzalnoj vezi sa apelantovim učinjenjem novog krivičnog djela. Dakle, radi se o eventualnoj budućoj novoj pravnoj situaciji koja je regulirana relevantnim zakonskim odredbama koje se tiču opoziva uvjetne osude i postupanja nadležnog suda u tom slučaju, što nije predmet ovog krivičnog postupka i osporene drugostepene presude.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti (uključujući i odluku o krivičnopravnoj sankciji), apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav (1) KZFBiH za koje je osuđen, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević