Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2349/20 (E. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2349/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2349/20, rješavajući apelaciju Ekrema Mujezinovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ekrem Mujezinović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 P 008685 19 Gž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu broj 41 1 P 008658 18 P od 17.
listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Zlatan Bektić odvjetnik iz Živinica, podnio je 13. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 P 008685 19 Gž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu broj 41 1 P 008658 18 P od 17. listopada 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom iz Kantonalnog suda, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant isključivi, savjesni i zakoniti vlasnik i posjednik zemljišta koje se nalazi ispod viseće betonske ploče u prizemlji njegove obiteljske stambene zgrade, a koje zemljište je prikazano na skici lica mjesta vještaka geodetske struke, slijedom čega je tuženi (Općina Olovo) dužan priznati i trpjeti da se apelant u katastarskom operatu evidentira kao posjednik, a u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik te zemljišne površine, nakon što se izvrši cijepanje i izdvajanje te zemljišne površine iz parcele označene kao nekategorizirani put te pripajanja parceli apelanta.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 8. i članka 123. Zakona o parničnom postupku pravilno cijenio sve izvedene dokaze, između ostalih i iskaze svih saslušanih svjedoka i iskaz apelanta, kao i materijalne dokaze, te provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke, nakon čega je pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, istakao je da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov prijedlog da se odredi dopuna vještačenja po vještaku geodetske struke, odnosno dodatno saslušanje, s obzirom da se vještak izjasnio da nije u mogućnosti izvršiti dopunu nalaza i mišljenja koji se odnosi na dostavu kopije foto – skica a iz razloga što su foto - skice za apelantovu parcelu uništene u poplavama 2014.godine. Pored toga, naveo je da je neosnovan apelantov prigovor na uviđaj s obzirom da punomoćnici stranaka nisu isticali nikakve prijedloge, niti su imali primjedbi na provedeni uviđaj. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je člankom 7. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na upotrebi svih, kao što su to atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra). Stavom 2. istog člana propisano je da su javna dobra stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i sl. Na javna dobra se primjenjuju pravila koja važe za opće dobra, ako zakonom nije šta drugo određeno. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da je sporno zemljište na kom se traži utvrđenja prava vlasništva javno dobro - putevi, zaključio je da je apelantov zahtjev da se dosjelošću ili građenjem stekne pravo vlasništva neosnovan. Kantonalni sud je naveo da prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da se dosjelošću a ni građenjem ne može steći pravo vlasništva na javnom dobru u općoj uporabi, te je naveo da uzurpacija javnog dobra ne mijenja njegovu namjenu. Dakle, naveo je da se radi o javnom dobru iz članka 7. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima koje je namijenjeno da služi svima pod jednakim uvjetima, te se na njemu ne mogu stjecati stvarna prava u smislu Zakona o stvarnim pravima. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević