Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2950/20 (M. A.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2950/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2950/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mile Anić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Anić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 10 0 U 003326 17 Uvp od 30. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković advokat iz Tomislavgrada, podnio je 12. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 003326 17 Uvp od 30. aprila 2020. godine.
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 003326 16 U od 15. februara 2017. godine, kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar) broj FZ3/2/2-35-1-333-2/16 od 25. februara 2016. godine, kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Livnu broj 3296117011 od 21. januara 2016. godine. Tim prvostepenim rješenjem apelantu je, kao pripadniku Oružanih snaga RBiH priznato pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju u novčanom iznosu počev od 5. aprila 2015. godine, s tim da ovaj iznos predstavlja najniži iznos penzije isplaćene po Zakonu o PIO u mjesecu ostvarivanja prava. Navedena penzija će se isplaćivati u iznosu najniže penzije za isplatu po Zakonu o PIO za tekući mjesec od 5. aprila 2015. godine.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da apelant ispunjava uslove iz člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenim povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (da je apelant na dan priznavanja prava imao 58 godina života, da ukupan penzijski staž do dana prestanka osiguranja iznosi 22 godine 4 mjeseca i 9 dana, da je bio pripadnik OS RBiH u efektivnom trajanju od najmanje tri godine; da nije dezertirao iz OS RBiH i da je prije podnošenja zahtjeva za penzionisanje bio na evidenciji Službe za zapošljavanje najmanje 12 mjeseci). Vrhovni sud je naveo da je članom 4. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, u tačkama 1. do 5., propisane su kategorije lica koja izuzetno mogu ostvariti pravo na povoljnije penzionisanje pod uslovima i na način propisan ovim Zakonom, a apelant je ispunio uslove iz tačke 3. ovog člana. Vrhovni sud je ukazao da je u toj tački izričito propisano da lica izuzetno stiču pravo na starosnu penziju u iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju i prije navršenih 65 godina života (uz ispunjenje ostalih propisanih uslova, koje apelant nesporno ispunjava). Vrhovni sud je naveo da je izričitom zakonskom odredbom za ovu kategoriju lica propisano da se radi o iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je potpuno pravilno od strane prvostepenog organa utvrđen mjesečni iznos penzije. Vrhovni sud je naveo da se odredbe člana 5. i 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, suprotno stavu apelanta, odnose na korisnike prava iz ovog Zakona, a to su, prema članu 3. tog Zakona, korisnici prava na penziju prema Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, koji zadržavaju pravo na penziju i nastavlja im se isplata penzije do isteka roka iz člana 11. ovog Zakona (stav 1), kojima se ponovno preračunava penzija na način i po postupku utvrđenim ovim Zakonom (stav 2.), što je pravilno cijenio prvostepeni sud u pobijanoj presudi. Vrhovni sud je istakao da se pri tome, suprotno navodima apelanta, ne radi o bilo kakvoj retroaktivnoj primjeni navedenih odredbi, već se radi o izričitim zakonskim odredbama kojim je regulisan način ponovnog obračuna korisnicima prava na penziju prema Zakonu o potvrđivanja prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, dok je za kategoriju lica iz tačke 3. člana 4. Zakona, kojoj pripada apelant, izričito propisano da se radi o iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primjene materijalnog prava. Apelant navodi da pravni stavovi istaknuti u nižestepenim odlukama, kao i u osporenoj odluci, nemaju utemeljenja u Zakonu o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, jer niti jednom svojom odredbom isti Zakon nije propisao da se odredbe člana 5. i 6. Zakona ne odnose na apelanta, nego naprotiv.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom slučaju Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević