Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2984/20 (G. R.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2984/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2984/20, rješavajući apelaciju Gorana Rodića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Rodić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 022965 19 Kž od 9. juna 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 022965 18 K od 12. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Rodić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koju zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 022965 19 Kž od 9. juna 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 022965 18 K od 12. aprila 2019. godine. Apelant je 24. augusta 2020. godine dopunio apelaciju.
2. Prvostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 12. aprila 2019. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme na mjestu i način opisan u izreci presude učinio krivično djelo "Ugrožavanje javnog saobraćaja" iz člana 402. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca i kazna zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije na teritoriji Republike Srpske u trajanju od 3 (tri) godine, računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove kazne. U skladu sa odredbama člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) oštećeni G.R., P. R., Đ. R. i R.V. upućeni su sa imovinskopravnim zahtjevima na parnicu.
3. Osporenom Presudom Vrhovnog suda djelomično je uvažena žalba branioca apelanta, pa je preinačena presuda Okružnog suda od 12. aprila 2019. godine u odluci o krivičnim sankcijama, tako što se apelant za krivično djelo Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 402. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ RS, za koje je tom presudom oglašen krivim, na osnovu člana 41., 43., 44., 46., 51. i 52. istog zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i na kaznu zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije na teritoriji Republike Srpske u trajanju od 1 (jedne) godine, računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove kazne. U preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. ZKP RS. Vrhovni sud je naveo da suprotno navodima apelanta, zbog činjenice da su se oštećeni izjašnjavali u pogledu odluke o imovinskopravnom zahtjevu i da je na taj način prvostepeni sud utvrđivao činjenice odlučne za visinu kazne, nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, niti se zbog toga prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se, po odredbama ovog zakona, ne može zasnivati presuda. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 245. stav 1. tačka g) ZKP RS donio odluku da pozove oštećene jer nakon što je apelant priznao krivicu, sud nije imao podatke u vezi sa imovinskopravnim zahtjevima oštećenih. Vrhovni sud je naveo da je tačno da je prvostepeni sud te podatke uzeo u obzir prilikom odmjeravanja kazne apelantu, ali da time nije povrijedio pravo na odbranu apelanta niti je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka. Vrhovni sud je ukazao da se u postupku priznanja krivice apelanta mogu izvoditi i dokazi koji se odnose na odluku o krivičnoj sankciji, a koja mogućnost je u konkretnom slučaju data i odbrani. Vrhovni sud je naveo da se prvostepena presuda odnosi na lice koje je optuženo i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici, te da presuda nije nerazumljiva niti proturječna sama sebi niti njenim razlozima. Vrhovni sud je naveo da je predmetna optužnica sadržavala opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi. Apelantu se i potvrđenom optužnicom stavljalo na teret krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 402. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Vrhovni sud je naveo da je nakon stava 1. stajalo „i stavom“, međutim, tužilac se na pretresu pred prvostepenim sudom izjasnio da je riječ o omašci i da izostavlja riječi „i stavom“, nakon čega se apelant izjasnio o krivici. Vrhovni sud je naveo i da je priznanje apelanta bilo potpuno, kao i da za ovaj sud nema nikakve sumnje da je apelant priznao krivično djelo za koje se tereti predmetnom optužnicom dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, te da je upoznat sa svim posljedicama koje proizilaze iz tog priznanja. Da je priznanje bilo djelomično, kako to tvrdi apelant, Vrhovni sud je ukazao da bi se tada na pretresu pred prvostepenim sudom izvodili dokazi saslušanjem svjedoka i vještaka, što u konkretnom nije bilo i što je braniocu bilo veoma dobro poznato. Vrhovni sud je naveo i da su po ocjeni ovog suda činjenična utvrđenja prvostepene presude potpuna i pravilna. Vrhovni sud je naveo da su ista zasnovana na dokazima u kojima je prvostepeni sud izvršio uvid i koji su izneseni u obrazloženju presude, te ocijenjeni u skladu sa članom 295. stav 2. ZKP RS. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je konačan i pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Vrhovni sud je naveo da je prihvatajući nalaz saobraćajnog vještaka N.V., te nalaz i mišljenje vještačenja alkohola u krvi apelanta, zatim iskaze svjedoka optužbe, kao i materijalne dokaze te priznanje krivice apelanta, nasuprot navodima apelanta, prvostepena presuda je pravilno utvrdila da je apelant preduzetim radnjama postupio suprotno članu 174. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, te je pravilno zaključila da su navedeni propusti apelanta u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode, a s tim u vezi i s nastalim posljedicama, smrt jednog lica i lako tjelesno povređivanje drugog lica. Vrhovni sud je naveo da je i u pogledu oblika vinosti prvostepena presuda jasno definirala psihički odnos apelanta prema osnovnom djelu, pravilno ga određujući kao eventualni umišljaj. Vrhovni sud je naveo da je apelant bio svjestan da upravljajući motornom vozilom pod dejstvom alkohola, preduzimanjem radnje preticanja dva motorna vozila na neisprekidanoj liniji u dovoljno nepreglednoj krivini može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u opasnost život ljudi, te je pristao na nastupanje takve posljedice. Teža posljedica konkretne saobraćajne nezgode i smrt jednog lica je obuhvaćena njegovim nehatom (svjesni nehat) jer je apelant olako držao da do takve teže posljedice neće doći. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je donošenjem osporene odluke Vrhovni sud povrijedio pravo apelanta na odbranu kršeći odredbe ZKP RS na njegovu štetu, pa je tako učinio više bitnih povreda odredaba krivičnog postupka čime je povrijedio pravo na odbranu apelanta. Apelant navodi da sud nije savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene nije izveo zaključak o kvalifikaciji djela i naknadi štete oštećenih. Apelant navodi i da je sud povrijedio pravo apelanta na odbranu tako što je svaku spornu situaciju suprotno pravilu „in dubio pro reo“ tumačio na štetu, a ne u korist apelanta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav (2) ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u toku postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević