Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-576/19 („Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-576/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-576/19, rješavajući apelaciju „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 069088 16 Gž od 24. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 069088 15 Kom od 16. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 5. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Mal 069088 18 Rev od 13. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Mal 069088 16 Gž od 24. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Mal 069088 15 Kom od 16. septembra 2016. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3384/18 od 11. septembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 Mal 069088 16 Gž od 24. aprila 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnoga suda revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Mal 069088 15 Kom od 16. septembra 2016. godine obavezan je tuženi B.P. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, na ime pružene komunalne usluge vodosnabdijevanja i odvođenja otpadnih voda, kao i na ime naknade za vodomjernu jedinicu, za vodomjer hidrantske mreže, u periodu od 1. jula 2012. godine do 30. juna 2015. godine, isplati iznos bliže označen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu bliže označenom u izreci presude. Nadalje, apelant je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime pružene komunalne usluge, vodosnabdijevanja i odvođenja otpadnih voda, kao i na ime naknade za vodomjernu jedinicu, za vodomjer hidrantske mreže, u iznosu bliže označenom u izreci presude, u periodu od 1. augusta 2006. godine do 30. juna 2012. godine, te sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u stavu I izreke ove presude, a do traženog iznosa, kao neosnovanim.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je tuženi vlasnik poslovnog prostora, tj. lokala na navedenoj adresi iz tužbe, koji u sklopu svoje infrastrukture ima priključak na hidrantsku vodovodnu mrežu snabdjevenu vodomjernom jedinicom koja je zamijenjena novom a putem kojim vodomjernih jedinica je evidentiran i utrošak vode, a koje činjenice i okolnosti su od uticaja na raspravljanje istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja apelanta za vremenski period od 1. augusta 2006. godine do 30. juna 2015. godine na ime pružene usluge vodosnabdijevanja, odvođenja otpadnih voda i na ime naknade za vodomjernu jedinicu za vodovod hidrantske mreže za lokal tuženoga. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da, u konkretnom slučaju, potraživanja iz nastalog obligaciono-pravnog odnosa, tj. međusobnog odnosa pravnih lica, samostalnih preduzetnika, odnosno vlasnika poslovnih prostora, po analogiji zastarijevaju u roku od tri godine, shodno odredbi člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), uzimajući u obzir da se navedenom odredbom ima obezbijediti brzo i nesmetano funkcionisanje prometa.

5. Shodno tome, istaknuto je i da primjena prava iz takvog prometa roba i usluga treba biti što efikasnija, uzimajući u obzir ne samo karakter nastalog obligaciono-pravnog odnosa, nego i načelo ravnopravnosti strana u obligacionim odnosima i pravne sigurnosti, a nikako odredbu člana 378. ZOO stav 1. tačka 1. kojom je propisan jednogodišnji rok zastarjelosti potraživanja za navedene usluge pružene domaćinstvu, tj. fizičkom licu. Slijedom navedenog, Osnovni sud je istakao da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev apelanta za iznos preciziran u presudi za utuženi period od jula mjeseca 2012. godine pa do juna mjeseca 2015. godine, u smislu odredbe čl. 262. ZOO, dok je odbio apelanta sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, obzirom da su njegova novčana potraživanja za ovu vrstu usluge zastarjela, tačnije zastarjela su ona novčana potraživanja apelanta nastala prije jula mjeseca 2012. godine.

6. Presudom Okružnog suda broj 80 0 Mal 069088 16 Gž od 24. aprila 2018. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena je prvostepena presuda.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je tuženi vlasnik poslovnog prostora kojem su ispostavljeni računi apelanta za izvršene komunalne usluge po kojima on nije vršio plaćanje (niti reklamacije) od 4. septembra 2006. godine i nadalje. Također, ukazano je da tuženi smatra da je dug zastario, jer se radi o zastarnom roku od jedne godinu iz člana 378. ZOO, dok apelant smatra da je nužno primijeniti opći zastarni rok od deset godina iz člana 371. ZOO. Isto tako, navedeno je da apelant nije dao podatke u koje svrhe se poslovni prostor koristi, odnosno da li u njemu tuženi obavlja neku privrednu djelatnost, te se stoga u konkretnoj situaciji samo može poći od činjenice da je tuženi, kao fizičko lice vlasnik poslovnog prostora, a kao vlasnik on je i pretpostavljeni korisnik ovog prostora (bez obzira na način korištenja) i obveznik je plaćanja apelantovih usluga isporučenih ovom prostoru u skladu sa članom 16. u vezi sa članom 24. Zakona o komunalnim djelatnostima RS.

8. Nadalje, ukazano je da nema sumnje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti zastarni rok od jedne godine iz člana 378. ZOO, jer se on odnosi na usluge izvršene za potrebe domaćinstva. U vezi s tim, navedeno je da činjenica da je predmetni prostor poslovni prostor ne govori u prilog tome da se radi o isporuci domaćinstvu, a u tom pravcu tuženi ne nudi dovoljno ni činjenica ni dokaza. Također, istaknuto je da član 372. stav 1. ZOO propisuje da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Dakle, ukazano je da će se rok iz ove odredbe primijeniti pod uslovima: 1) da potraživanje ima karakter povremenog davanja, 2) da se tim davanjem ne izvršava djelimično ispunjenje obaveze, i 3) da davanja dospijevaju u vremenskim razmacima koji nisu duži od godinu dana. Shodno tome, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju potraživanja za izvršene usluge poslovnom prostoru čine povremeno potraživanje koje zastarijeva u roku od tri godine, pa je neprihvatljiva žalba apelanta da se radi o općem zastarnom roku od deset godina.

9. Najzad, istaknuto je da prvostepeni sud zaista nije dao bliže obrazloženje primjene prava u konkretnom slučaju prilikom pozivanja na član 374. ZOO. Naime, ukazano je da bi navedena zakonska odredba mogla biti primijenjena ako ovaj poslovni prostor koristi tuženi obavljajući neku samostalnu trgovinsku djelatnost, jer Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti RS predviđa da preduzetnik kao fizičko lice ima isti položaj kao svaki privredni subjekat. Stoga bi se na njega i primijenio član 374. ZOO, kako je to našao prvostepeni sud, iako se ne radi o pravnom licu. Kako se radi o istom trogodišnjem roku, Okružni sud je naveo da ova pogrešna primjena zakonske odredbe nema uticaja na odluku.

10. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom materijalnog prava pogrešno utvrdio da potraživanje po osnovu isporučene vode ima karakter povremenog potraživanja, te je posljedično, u pogledu navedenog potraživanja, proizvoljno primijenio zastarni rok iz člana 372. ZOO, kojim je predviđeno da povremena potraživanja zastarijevaju u roku od tri godine, dok je Osnovni sud proizvoljno primijenio zastarni rok od tri godine iz člana 374. ZOO, kojim je uređeno pitanje rokova zastare međusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga. Budući da u konkretnom slučaju, u odnosu na potraživanje koje je predmet tužbenog zahtjeva, nema mjesta primjeni zastarnog roka iz člana 372. ZOO, niti nekog drugog posebnog zastarnog roka, apelant ukazuje da su redovni sudovi morali primijeniti opći zastarni rok predviđen članom 371. ZOO, odnosno desetogodišnji zastarni rok, te posljedično tome i usvojiti tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti kao osnovan.

Relevantni propisi

11. Zakon o komunalnim djelatnostima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/11 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 16. stav (3) (3) Korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave.

Član 23.

Komunalna naknada određuje se prema jedinici izgrađene korisne površine (m²) za stambeni, poslovni i pomoćni prostor i objekte društvenog standarda.

Član 24.

Obaveznici naknade iz člana 23. ovog zakona su vlasnici stambenog, poslovnog ili drugog prostora, nosioci stanarskog prava, zakupci stambenog, poslovnog ili drugog prostora, odnosno fizička i pravna lica koja su korisnici objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje.

12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelost.

Povremena potraživanja Član 372. stav (1) (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

(2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. S obzirom na to da u predmetnoj apelaciji apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud nalazi da je u postupku, pored ostalog, apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi na ime pružene komunalne usluge, vodosnabdijevanja i odvođenja otpadnih voda, kao i na ime naknade za vodomjernu jedinicu, za vodomjer hidrantske mreže, u periodu od 1. augusta 2006. godine do 30. juna 2012. godine, isplati iznos bliže označen u izreci presude. Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelanta, Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojem ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-576/19 („Vodovod i kanalizacija“ a.d… | Sudska praksa | Aktio