Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2931/20 (Addiko Bank d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2931/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2931/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Addiko Bank d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Addiko Bank d.d. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 Dn 013913 20 Gž od 11. juna 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Addiko Bank d.d. Sarajevo protiv Zaključka Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 I 057736 19 I 3 od 10. juna 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Addiko Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Advokatsko društvo „Marić&Co“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 11. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 Dn 013913 20 Gž od 11. juna 2020. godine i Zaključka Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 I 057736 19 I 3 od 10. juna 2020. godine.

Izvršni postupak

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 46 0 I 057736 15 I od 7. avgusta 2015. godine, po prijedlogu apelantkinje podnesenom 24. februara 2015. godine protiv izvršenika (K.D.) na osnovu pravosnažne i izvršne isprave (rješenja Općinskog suda od 29. septembra 2006. godine kojim je uspostavljeno založno pravo radi osiguranja naplate duga po kreditu u određenom novčanom iznosu), dozvoljeno je izvršenje zabilježbom izvršenja, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom nekretnine izvršenika, pobliže označene predmetnim rješenjem.

3. Zaključkom Općinskog suda od 6. juna 2019. godine Općinski sud je utvrdio da je predmetna nepokretnost prodata apelantkinji kao četvrtom najpovoljnijem ponuđaču (budući da prvi, drugi i treći ponuđač nisu u predviđenom zakonskom roku platili ponuđeni iznos, pa je Općinski sud u odnosu na njih prodaju proglasio nevaljanom).

4. Rješenjem o dosudi broj 46 0 I 057736 17 I 2 od 19. juna 2019. godine apelantkinji je dosuđena založena nekretnina, te je određena predaja u posjed apelantkinji predmetne nekretnine, a zemljišnoknjižnom uredu je naloženo da po pravosnažnosti rješenja predmetnu nekretninu upiše kao vlasništvo apelantkinje i da briše sva upisana prava trećih lica na toj nekretnini. Odlučujući o žalbi izvršenika izjavljenoj protiv predmetnog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 46 0 I 057736 19 Gž 2 od 9. oktobra 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

5. Rješenjem o namirenju Osnovnog suda broj 46 0 I 057736 19 I 3 od 4. decembra 2019. godine odlučeno je da se prodajom izvršenikovih nepokretnosti apelantkinji ista smatra u cjelosti namirenom. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv predmetnog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 46 0 I 057736 20 Gž 3 od 12. februara 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

6. Apelantkinja je podneskom od 21. februara zatražila od Općinskog suda da ispravi Rješenje o dosudi broj 46 0 I 057736 17 od 19. juna 2016. godine na način da isto uskladi „sa upisom u A listu u ZK izvatku broj 203, k.o. Bugojno“.

7. Zaključkom Općinskog suda broj 46 0 I 057736 19 I 3 od 10. juna 2020. godine konstatovano je da se predmetni izvršni postupak smatra završenim. U obrazloženju osporenog zaključka Općinski sud je naveo da je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda od 19. juna 2019. godine predmetna nekretnina dosuđena apelantkinji, a da se rješenjem od 4. decembra 2019. godine smatra da je apelantkinja u cijelosti namirena, pa je na osnovu člana 64. Zakona o izvršnom postupku Općinski sud odlučio kao u izreci predmetnog zaključka.

Postupak radi uknjižbe prava vlasništva

8. Rješenjem Općinskog suda broj 046-0-DN-19-002 205 od 7. januara 2020. godine odbijen je zahtjev apelantkinje za uknjižbu prava vlasništva u njenu koristi na nekretnini preciziranoj izrekom predmetnom rješenja.

9. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 7. januara 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 06 0 Dn 013913 20 Gž od 11. juna 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

10. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je bitna činjenica u predmetnom postupku da je izvršni postupak u kojem je doneseno rješenje o dosudi proveden na osnovu rješenja o uspostavi založnog prava (hipoteke). Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 139. stav (1) Zakona o stvarnim pravima propisano da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a založni dužnik je dužan to trpjeti. Kantonalni sud je naveo da, kako ni apelantkinja ne spori da je hipoteka upisana samo na tzv. prvoj fazi objekta koju čine podrum, prizemlje i prvi sprat i da ta nekretnina nije identična objektu koji je upisan u vrijeme dostavljanja na provedbu rješenja o dosudi (a čine ga: I faza: podrum, prizemlje i prvi sprat, II faza: drugi i treći sprat) niti spori činjenicu da objekat nije etažiran, pravilan je zaključak prvostepenog suda da se apelantkinja ne može upisati kao vlasnik na cijeloj nekretnini, nego samo na nekretnini na kojoj je upisano založno pravo i koja joj je dosuđena rješenjem o dosudi. Kantonalni sud je naveo da se, stoga, rješenje o dosudi ne može provesti u zemljišnim knjigama dok objekat ne bude etažiran i dosuđeni dio upisan kao posebno zemljišnoknjižno tijelo. Kantonalni sud je dalje naveo da, kako pravo na upis vlasništva u zemljišnim knjigama ne zastarijeva, neosnovan je i žalbeni navod da je apelantkinji povrijeđeno Ustavom zagarantovano pravo na upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Kantonalni sud je takođe naveo da je neosnovan i žalbeni navod da prvostepeni sud nije mogao odlučivati o provođenju rješenja o dosudi bez prijedloga apelantkinje jer se radi o postupku u kojem „zemljišnoknjižni sud“ postupa po službenoj dužnosti shodno odredbama člana 93. stav (2) Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je konačno naveo da je neosnovan i žalbeni navod da je nezakonit upis druge faze objekta (drugi i treći sprat) i da se predmetni postupak nije mogao provesti bez obavještenja i znanja hipotekarnog povjerioca (apelantkinje) jer navedeno nije predmet tog postupka.

Apelacioni navodi

11. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je, u postupku radi uknjižbe prava vlasništva, pogrešan stav redovnih sudova da promjena spratnosti predmetne nekretnine mijenja njen identitet. Apelantkinja ističe da sud nije u pravu kada smatra da apelankinja ima založno pravo samo na dijelu objekta i da joj je dosuđen samo dio objekta. Apelantkinja također navodi da se obratila izvršnom sudu, tražeći da ispravi rješenje o dosudi, ali da njen zahtjev nije prihvaćen, nego je donesen osporeni zaključak kojim je konstatovano da se predmetni izvršni postupak smatra završenim. Apelantkinja dalje navodi da joj je u predmetnim postupcima povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 11. juna 2020. godine

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak radi uknjižbe prava vlasništva, na čiju dužinu apelantkinja ukazuje, trajao oko šest mjeseci, pa, s obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

U odnosu na zaključak Općinskog suda od 10. juna 2020. godine

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava zaključak Općinskog suda kojem je konstatovano da se predmetni izvršni postupak smatra završenim, tj. osporava zaključak kojim je, dakle, odlučeno samo o jednom procesnom pitanju. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelantkinje u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a time i navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3886/13 od 26. februara 2015. godine).

17. Ustavni sud dalje ukazuje da se, budući da se osporenim zaključkom odlučivalo samo o jednom procesnom pitanju, tim zaključkom nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantkinje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2931/20 (Addiko Bank d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio