Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-16/19 (TRIGLAV OSIGURANJE D.D. SARAJEVO PODRUŽNICA TUZLA)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-16/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 16/19, rješavajući apelaciju „Triglav osiguranja“ d.d. Sarajevo – Podružnica Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Triglav osiguranja“ d.d.

Sarajevo - Podružnica Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 114869 18 Pžip od 15. novembra 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Triglav osiguranje“ d.d. Sarajevo - Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kenan Elezović, advokat iz Tuzle, podnijelo je 29. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 114869 18 Pžip od 15. novembra 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda apelantov zastupnik je 15. januara 2019. godine dostavio punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom, a 15. septembra 2020. godine traženu dokumentaciju. Predmetna apelacija u Ustavnom sudu primljena je 3. januara 2019. godine i evidentirana kao AP 16/19. Apelant je na traženje Ustavnog suda 15. septembra 2020. godine dopunio apelaciju dostavom relevantne dokumentacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Euroherc osiguranja“ d.d. Sarajevo - Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 3. i 4. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 8, odnosno 14. septembra 2020. godine, dok izvršenik nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 114869 12 Ps od 20. januara 2014. godine obavezan je izvršenik da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime regresnog duga sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. oktobra 2011. godine, kao dana dospijeća obaveze, pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 114869 14 Pž od 18. jula 2017. godine odbijena je žalba izvršenika i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen zahtjev izvršenika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Izvršni postupak okončan osporenom odlukom

7. Apelant je 19. septembra 2017. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave - presude Općinskog suda od 20. januara 2014. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 18. jula 2017. godine, protiv izvršenika radi izvršenja na transakcijskom računu izvršenika kod banke. U prijedlogu za izvršenje apelant je naveo da mu je izvršenik 17. augusta 2017. godine isplatio ukupan iznos na ime regresnog duga po presudi Općinskog suda od 20. januara 2014. godine kao izvršnom naslovu, ali da mu je izvršenik propustio da isplati zakonsku zateznu kamatu na troškove parničnog postupka u iznosu od 232,77 KM (koji predstavlja obračunatu zakonsku zateznu kamatu na dosuđene troškove parničnog postupka za period od 20. januara 2014. godine, kao dana donošenja izvršne isprave, pa do 17. augusta 2017. godine, kada je izvršenik izvršio isplatu regresnog duga sa troškovima postupka). Stoga je apelant predložio da sud donese rješenje o izvršenju na osnovu navedenih presuda a radi namirenja apelantove novčane tražbine u iznosu od 232,77 KM na ime glavnog duga (član 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, u daljnjem tekstu: ZIP), te da mu naknadi troškove izvršnog postupka u određenom novčanom iznosu.

8. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 32 0 Ps 114869 17 Ip od 6. februara 2018. godine odredio predloženo izvršenje.

9. Postupajući po prigovoru izvršenika, Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 Ps 114869 17 Ip od 16. aprila 2018. godine kojim je usvojio prigovor izvršenika, rješenje o izvršenju stavio van snage i ukinuo sve provedene izvršne radnje. Rješenjem je dalje obavezao apelanta da izvršeniku na ime sastavljanja prigovora naknadi određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka na ime sastavljanja odgovora na prigovor.

10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo odredbu člana 47. i člana 28. stav 2. ZlP-a. Dalje je naveo da iz stanja spisa, što je nesporno i među strankama, proizlazi da je izvršenik apelantu 17. augusta 2017. godine izvršio uplatu određenog novčanog iznosa na ime glavnice, zakonskih zateznih kamata i troškova postupka. Istaknuo je da je apelant prijedlog za izvršenje podnio nakon izmirenja obaveze plaćanja troškova postupka, a da je obaveza izvršenika izmirena u paricionom roku (presuda Općinskog suda od 20. januara 2014. godine na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje postala je izvršna 18. augusta 2017. godine, a izvršenik je svoju obavezu prema apelantu izmirio 17. augusta 2017. godine). Stoga, po mišljenju Općinskog suda, u vrijeme nastupanja izvršnosti presude na kojoj je potraživanje zakonske zatezne kamate zasnovano glavni dug nije postojao, pa u takvom stanju stvari nema osnova pozivanje na odredbu člana 28. stav 2. ZIP-a za potraživanje kamate. Kako je izvršenik izmirio svoju obavezu plaćanja troškova postupka 17. augusta 2017. godine, odnosno prije izvršnosti predmetne presude, Općinski sud je ocijenio da nije bilo mjesta za pokretanje izvršnog postupka. Slijedom navedenog, Općinski sud je usvojio prigovor izvršenika i obustavio izvršni postupak na osnovu člana 47. stav 1. tačka 8. u vezi sa članom 49. ZIP-a.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 114869 18 Pžip od 15. novembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i rješenje Općinskog suda potvrđeno, te su odbijeni zahtjevi apelanta i izvršenika za naknadu troškova žalbenog postupka.

12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno primijenio relevantne odredbe ZIP-a kada je prigovor izvršenika usvojio kao osnovan i rješenje o izvršenju stavio van snage, te ukinuo sve provedene izvršne radnje. S tim u vezi, obrazložio je da je presuda Općinskog suda od 20. januara 2014. godine postala pravosnažna 18. jula 2017. godine, a izvršna 29. augusta 2017. godine, te da je izvršenik nakon pravosnažnosti, a prije izvršnosti, 17. augusta 2017. godine dobrovoljno ispunio svoju novčanu obavezu, tj. isplatio glavni dug sa zakonskim zateznim kamatama, te isplatio troškove parničnog postupka, kako je dosuđeno izvršnom ispravom. Zbog toga, po ocjeni Kantonalnog suda, apelantu ne pripada kamata na dosuđene troškove parničnog postupka. S tim u vezi, istaknuo je da apelantov propust da u parničnom postupku, iz kog potječe presuda na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje, postavi i zahtjev za kamatu na troškove postupka ne može biti opravdan razlog da zahtijeva u izvršnom postupku kamate na troškove postupka, u smislu odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a, jer je izvršenik dobrovoljno, nakon pravosnažnosti izvršne isprave i prije pokretanja izvršnog postupka, isplatio svoju obavezu 17. augusta 2017. godine. Dalje je istaknuo da je izvršenik, dakle, prije pokretanja izvršnog postupka i prije stjecanja izvršnosti, dobrovoljno ispunio svoju obavezu, čime je prestala njegova obaveza u odnosu na apelanta u cijelosti kako u pogledu glavnog duga, tako i u pogledu sporednih potraživanja. Kantonalni sud je naveo da je bez utjecaja na drugačije odlučivanje ovog suda apelantovo pozivanje da je u izvršnoj ispravi naloženo izvršeniku da obavezu plaćanja iznosa na ime parničnih troškova izvrši u roku od 30 dana od dana donošenja presude, a da je presuda donesena 20. januara 2014. godine, a izvršenik je obavezu platio 17. augusta 2017. godine. S tim u vezi, obrazložio je da apelant zanemaruje da je izvršna isprava - presuda na osnovu koje je apelant tražio izvršenje stekla svojstvo pravosnažnosti 18. jula 2017. godine, a izvršnosti 29. augusta 2017. godine, a da je izvršenik dobrovoljno, prije izvršnosti, 17. augusta 2017. godine ispunio obavezu. Dalje je obrazložio da iz sadržine spisa prvostepenog suda proizlazi da apelant nije zahtijevao ukidanje potvrde o izvršnosti, u smislu člana 35. stav 4. ZIP-a, tako da se žalbenim prigovorima ne dovodi u sumnju klauzula pravosnažnosti i izvršnosti izvršne isprave - presude Općinskog suda od 20. januara 2014. godine.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), posebno ukazujući na povredu principa ravnopravnosti stranaka u postupku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili odredbu člana 313. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, smatra i da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, ocijenivši da je izvršenik 18. augusta 2017. godine u cijelosti izmirio svoj dug povodom predmetnog potraživanja. S tim u vezi, ističe da nije sporno da je izvršenik navedenog datuma isplatio troškove postupka, ali da je na njih imao platiti i zakonsku zateznu kamatu, odnosno da se izvršenik morao izjasniti na šta se odnosi uplata, imajući u vidu odredbu člana 313. ZOO kojom je propisan red ispunjenja. Apelant se poziva na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine iz Odluke broj 65 0 Rs 133319 Rev od 14. septembra 2015. godine u vezi sa pravilnom primjenom člana 396. stav 3. Zakona o parničnom postupku i članom 277. stav 1. ZOO, te člana 28. stav 2. ZIP-a. Nadalje, apelant smatra da je obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate na troškove postupka zakonska obligacija, pa se primjenjuje pravilo o zateznoj kamati iz člana 277. ZOO. Također, napominje da je Kantonalni sud Rješenjem broj 32 0 Mals 116471 15 Pž od 12. aprila 2018. godine zauzeo stav povodom pitanja dosuđivanja zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka, koje je dostavio uz apelaciju.

14. Apelant smatra da je obaveza naknade parničnih troškova dospjela danom donošenja prvostepene presude i da od tada teče obaveza na plaćanje zatezne kamate na iznos parničnih troškova koji je tom presudom dosuđen. Ističe da je u konkretnom parničnom postupku odlukom drugostepenog suda odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda, pa kako je prvostepena presuda ostala neizmijenjena, od dana donošenja prvostepene presude se ima računati paricioni rok za isplatu zakonske zatezne kamate, a ne od dana donošenja drugostepene presude, kako to sudovi smatraju. Ističe i da je sud u drugim postupcima dosuđivao zakonsku zateznu kamatu na sporedna potraživanja koja sada u izvršnom postupku predstavljaju glavni dug. Apelant traži da Ustavni sud obaveže izvršenika da snosi troškove apelacije. b)Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni sud smatra da su apelacioni navodi neosnovani, te ističe da u svemu ostaje kod razloga datih u osporenom rješenju.

16. Općinski sud detaljno navodi tok postupka. Smatra da je apelantu pruženo dovoljno mogućnosti da iznese svoj predmet, jer mu ni u jednom momentu ni na koji način nije onemogućeno da pristupi sudu, niti je povrijeđeno njegovo pravo na ravnopravnost stranaka u postupku s obzirom na činjenicu da mu je sud blagovremeno dostavio sve dopise, odluke i druga pismena u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, te da mu je omogućen pristup sudu. Smatra da nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 29/11, 74/11, 35/12, 35/12, 46/16, 36/17, 55/18 i 25/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 29/11, 74/11, 35/12, 35/12, 46/16, 36/17 i 55/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 28. stav 2.

Naplata zateznih kamata (2) Ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate.

Član 35. stav 4.

Potvrda o izvršnosti (4) Neosnovanu potvrdu o izvršnosti ukinuće rješenjem isti sud odnosno organ vlasti, na prijedlog izvršenika, koji mora biti podnesen u roku od osam dana od dana prijema rješenja o izvršenju.

Član 47. stav 1. tačka 8.

Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:

8) je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja;

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 277. stav 1.

(1) Dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 313.

Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 114869 18 Pžip od 15. novembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. decembra 2018. godine a apelacija je podnesena 29. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, posebno ukazujući na povredu principa ravnopravnosti stranaka u postupku, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate zakonskih zateznih kamata na troškove parničnog postupka, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

27. U konkretnom slučaju apelant smatra da je u postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku.

28. U vezi sa navodima koji se odnose na činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud primjećuje da Općinski sud u rješenju navodi da je presuda Općinskog suda od 20. januara 2014. godine na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje postala izvršna 18. augusta 2017. godine. S druge strane, Kantonalni sud u osporenom rješenju navodi da je navedena presuda postala pravosnažna 18. jula 2017. godine, a izvršna 29. augusta 2017. godine. Kako apelant u apelaciji ne ukazuje na različito navođenje datuma izvršnosti navedene presude, niti osporava odluke u tom pravcu, a oba navedena datuma su nakon datuma kada je izvršenik dobrovoljno ispunio svoju obavezu (17. augusta 2017. godine), Ustavni sud, postupajući u okviru člana 31. Pravila Ustavnog suda, neće smatrati to spornim pitanjem koje bi zahtijevalo dodatnu analizu.

30. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe ZOO i ZIP-a, te da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio kada je dospjela obaveza naknade parničnih troškova. U kontekstu ovih apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je ocijenio da je Općinski sud pravilno primijenio relevantne odredbe ZIP-a, kada je prigovor izvršenika usvojio kao osnovan i rješenje o izvršenju stavio van snage i ukinuo sve provedene izvršne radnje. Naime, Kantonalni sud je jasno ukazao na činjenicu da je izvršenik prije pokretanja predmetnog izvršnog postupka i prije nastupanja izvršnosti prvostepene presude od 20. januara 2014. godine dobrovoljno ispunio svoju obavezu, čime je prestala njegova obaveza u odnosu na apelanta u cijelosti kako u pogledu glavnog duga, tako i u pogledu sporednih potraživanja. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je u postupku nesporno utvrđeno da je izvršenik ispunio svoju obavezu onako kako je ona glasila u izvršnoj ispravi s obzirom na to da apelant nije tražio isplatu zakonskih zateznih kamata u parničnom postupku, nego tek u izvršnom postupku, u smislu člana 28. stav 2. ZIP-a. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio zašto nemaju utjecaja apelantovi navodi da je u izvršnoj ispravi naloženo izvršeniku da obavezu plaćanja iznosa na ime parničnih troškova izvrši u roku od 30 dana od dana donošenja prvostepene presude, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZIP-a i ZOO, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelantovom mišljenju, dao dovoljno jasno, logično i argumentirano obrazloženje za svoj zaključak da u konkretnom slučaju apelantu ne pripada zakonska zatezna kamata na dosuđene troškove parničnog postupka, u smislu člana 28. stav 2. ZIP-a, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.

31. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjećuje da apelant tu odluku nije dostavio uz apelaciju, pa ne može ni razmatrati te apelantove navode. Nadalje, u pogledu Rješenja Kantonalnog suda broj 32 0 Mals 116471 15 Pž od 12. aprila 2018. godine, koje je apelant dostavio uz apelaciju, Ustavni sud primjećuje da se radi o rješenju donesenom u parničnom postupku, pa se ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju koje bi moglo imati utjecaja na konkretan predmet.

32. U odnosu na apelantove navode da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa izvršenikom, što uključuje predlaganje dokaza, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga se i ovi apelantovi navodi pokazuju kao neosnovani.

33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Troškovi apelacije

35. Osim toga, u vezi sa apelantovim zahtjevom da Ustavni sud obaveže izvršenika da snosi troškove apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio zašto u konkretnom slučaju apelantu nisu mogle biti isplaćene zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka u smislu člana 28. stav 2. ZIP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, iz činjenica konkretnog slučaja ne proizlazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti u postupku.

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-16/19 (TRIGLAV OSIGURANJE D.D. SARAJEVO… | Sudska praksa | Aktio