Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2537/20 (N. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Dokaz
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2537/20
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2537/20, rješavajući apelaciju Nikole Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Boškovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 32139 20 Kž 3 od 25. juna 2020. godine.
I.Uvod
1. Nikola Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 32139 20 Kž 3 od 25. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 7. augusta 2020. godine. Tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U postupku koji se vodi protiv apelanta i još tri osumnjičena lica (I. A., B. K. i I. C.) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. istog zakona, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 032139 20 Kv 4 od 8. juna 2020. godine. Tim rješenjem je djelomično usvojen prijedlog Tužilaštva, te je apelantu (i ostalim osumnjičenim) produžena mjera pritvora koja je određena Rješenjem broj S1 2 K 032139 20 Krn 9 od 12. marta 2020. godine i produžena Rješenjem broj S1 2 K 032139 20 Kv 3 od 8. aprila 2020. godine zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u odnosu na sve osumnjičene, a u odnosu na osumnjičene I. A. i I. C. i zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka
c) ZKPBiH. Navedeno je da mjera pritvora po tom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, odnosno do 8. augusta 2020. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH 4. juna 2020. godine zaprimio prijedlog Tužilaštva za produženje mjere pritvora apelantu i drugim osumnjičenima. U prijedlogu je navedeno da je tokom istrage u više povezanih predmeta, provodeći istražne mjere i radnje pretresanja različitih teretnih motornih vozila, privremeno oduzeta opojna droga Cannabis sativa u količinama od preko dvije tone. Rezultati istrage u odvojenim krivičnim predmetima su ukazali da je u Bosni i Hercegovini već duži period organizirana grupa za međunarodni transport opojne droge, koja u svojoj strukturi ima veći broj pripadnika i koja je s ciljem izvršenja krivičnih djela nužno povezana s grupama koje su organizirane na teritoriji Republike Crne Gore i Republike Hrvatske, slijedom čega je Tužilaštvo donijelo naredbu o provođenju istrage protiv NN lica kao pripadnika grupe za organizirani kriminal.
7. Sud BiH je prvenstveno razmotrio pitanje osnovane sumnje, koja je osnovna pretpostavka za određivanje, odnosno produženje pritvora osumnjičenima, te je istakao da je iz uvida u ranije dostavljene dokaze utvrdio da ranije utvrđena osnovana sumnja u odluci o određivanju pritvora do tog trenutka nije dovedena u pitanja, niti je umanjena. Navedeno je da je na osnovu analize dostavljenih dokaza, suprotno navodima odbrane, utvrđeno da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, odnosno da su u okviru grupe za organizirani kriminal učestvovali u činjenju krivičnog djela na način koji je opisan u prijedlogu Tužilaštva. Naime, ukazano je da iz sadržaja dostavljenih dokaza proizlazi da je osumnjičeni I. A. kao organizator grupe za organizirani kriminal kojom je rukovodio, u neposrednim ili posrednim kontaktima putem telefonskog aparata tzv. kripta, sa S. J. iz Podgorice, R. M. zv. Taliban iz Nikšića, te drugim licima koja su u Republici Crnoj Gori kao organizatori rukovodila grupama koje su u Albaniji kupovale velike količine opojne droge Cannabis sativa i koje su kupljenu drogu transportirale i skladištile na različitim lokacijama u Republici Crnoj Gori. Potom je, kako je navedeno, dogovarao cijenu, način, vrijeme i mjesto transporta preko međunarodnih graničnih prijelaza na teritoriju Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i dalje prema zemljama Evropske unije, dok su pripadnici organizirane grupe imali svoje uloge i dobijali zadatke u smislu preuzimanja i daljnjeg transporta opojne droge s teritorije Republike Crne Gore na teritoriju Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske do grada Zagreba na lokaciju navedenu u rješenju. Tako su kao grupa za organizirani kriminal, u periodu od 2016. godine do kraja 2019. godine, iz Republike Crne Gore preko teritorija Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku i dalje u zemlje Evropske unije prevezli količinu od najmanje 6.000,00 kg (šest tona) opojne droge Cannabis sativa, za dogovorenu cijenu transporta opojne droge u vrijednosti od najmanje 230,00 EUR-a po kilogramu i na taj način pribavili znatnu imovinsku korist u iznosu ne manjem od 1.300,000,00 EUR-a (u protivvrijednosti 2.542,058,00 KM), a koju su potom zavisno od dodijeljene uloge i zadatka dijelili između sebe. Istaknuto je da su sve radnje koje se osumnjičenima stavljaju na teret dokumentirane u Izvještaju o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima Državne agencije za istrage i zaštitu BiH broj I-16-04/2-04-1-202-92/19 KU-10/20 od 10. marta 2020. godine, a koji je potkrijepljen drugim relevantnim materijalnim dokazima. Također, uvidom u dokaze dostavljene u prilogu prijedloga za određivanje pritvora Sud BiH je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni B. K., a po prethodnim uputama osumnjičenog I. A., vršili prijevoz, utovar, istovar, prepakiranje te organiziranje daljnjeg transporta opojne droge Cannabis sativa u Bosni i Hercegovini, odnosno da postoji osnovana sumnja da je apelant obavljao zadatke skrivanja i skladištenja opojne droge u Bosni i Hercegovini. U nastavku rješenja (str. 11– 13) Sud BiH je interpretirao dokaze iz kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje.
8. Dalje, Sud BiH je ispitao postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, te je utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju na bojazan od skrivanja, odnosno bjekstva apelanta i ostalih osumnjičenih cijeneći da sve okolnosti kod osumnjičenih imaju karakter „drugih okolnosti“ koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Istaknuto je da u svakom konkretnom slučaju, prilikom procjene opasnosti od bjekstva, treba imati u vidu da zakonodavac nije taksativno naveo koje se to okolnosti imaju uzeti kao odlučne prilikom ocjene navedene opasnosti, ali i da je sudska praksa ukazala da se prilikom ocjene postojanja opasnosti od bjekstva u svakom konkretnom slučaju cijene određene okolnosti i činjenice u vezi s ponašanjem osumnjičenih prije ili poslije izvršenja krivičnog djela ili nakon pokretanja krivičnog postupka na osnovu kojih se može izvesti zaključak da će pobjeći ili se kriti. Tako lična svojstva, objektivne okolnosti ili ponašanje osumnjičenih prema općem životnom iskustvu mogu ukazati da postoji opasnost od bjekstva, kao što su: da su osumnjičeni zaista u bjekstvu, da nemaju stalno prebivalište ili boravište, stalno mijenjaju adresu, da su strani državljanin, težina krivičnih djela za koje se terete, visina zaprijećene kazne, a koje okolnosti se najčešće prihvataju kao dokaz da postoji opasnost od bjekstva.
9. Vodeći se navedenim kriterijima, Sud BiH je prvenstveno cijenio činjenicu da apelant, pored državljanstva Bosne i Hercegovine, posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske. Ukazano je da s navedenom državom Bosna i Hercegovina ima zaključen ugovor o izručenju vlastitih državljana, ali do sada uspostavljeni standardi u pogledu izručenja vlastitih državljana nisu dovoljna garancija da osumnjičeni neće pobjeći i na taj način dovesti do opstruiranja predmetnog krivičnog postupka. Pri tome, Sud BiH je uzeo u obzir i činjenicu da bi eventualni postupak ekstradicije dodatno odužio trajanje konkretnog postupka, odnosno prava na okončanje krivičnog postupka u razumnom roku, pa bi tako pravna nesigurnost u odnosu na navedena lica bila neopravdano produžena. Činjenica posjedovanja državljanstva Republike Hrvatske dovedena je u vezu i sa činjenicom da bi se apelant vrlo lako mogao prebaciti u bilo koju drugu državu Evropske unije s obzirom na nepostojanje čvrstih graničnih kontrola unutar zemalja članica Evropske unije, a posebno imajući u vidu da se osnovano sumnja da je apelant vršenjem krivičnih djela pribavio značajnu imovinsku korist, što sve zajedno, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na mogućnost nesmetanog boravka i egzistencije osumnjičenih van njihovih matičnih država. Pored navedenog, Sud BiH je imao u vidu činjenicu postojanja nespornih međunarodnih kontakata apelanta uspostavljenih činjenjem predmetnog krivičnog djela, odnosno da činjenica da se apelantu i ostalim osumnjičenim na teret stavlja počinjenje krivičnog djela čiji se modus operandi dovodi u vezu s djelovanjem u više zemalja, ukazuje na to da očigledno imaju i kontakte u inozemstvu, koja okolnost je, u skladu s praksom Evropskog suda, indikativna prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja prisustva. Dalje, u kontekstu ovog pritvorskog osnova, Sud BiH je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se apelant tereti, odnosno činjenicu da je apelant svjestan svog procesnopravnog položaja, te bi u namjeri da onemogući uspješno okončanje ovog postupka, boravak na slobodi mogao iskoristiti za bjekstvo, na koji način bi postao nedostupan organima gonjenja u BiH. U prilog navedenoj tvrdnji ide i činjenica da su osumnjičeni, kako je to u prijedlogu detaljno opisano i za šta su osnovano sumnjivi, u više navrata kontinuirano uspijevali preko međudržavnih granica prevesti veće količine opojne droge, izbjegavajući mjere granične i policijske kontrole.
10. Dalje, u odnosu na poseban pritvorski razlog propisan u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je priroda predmetnog krivičnog djela takva da uključuje i učešće drugih lica u počinjenju krivičnog djela, i to na međunarodnom nivou. Iz dostavljenih dokaza proizlazi da su prilikom pretresa osumnjičenih I. A. i I. C. oduzeti i mobilni telefoni, između ostalih i tzv. kripte, s instaliranim posebnim aplikacijama, odnosno softverima koji se koriste za kodiranje komunikacija prilikom izvršenja krivičnih djela, a koje je koristio i osumnjičeni B. K. Pri tome, navedeni mobilni telefoni tzv. kripte, u predmetnom softveru imaju i opciju tzv. samouništenja, koja u slučaju ukucavanja određenog koda, odnosno ponovljenog ukucavanja pogrešnog koda za otključavanje automatski briše sve podatke iz mobilnog telefona, uključujući i sadržaj telefonskog imenika i obavljenih komunikacija, što bi Tužilaštvu onemogućilo identifikaciju ostalih lica uključenih u izvršenje ovih krivičnih djela. Sud BiH je također imao u vidu i činjenicu da su prilikom pretresa pomoćnih prostorija – hangara iza kuće I. A., pronađene i palete sa ambalažom i kutijama u kojima je opojna droga pakirana, te da se osumnjičenima na teret stavlja kontinuirano vršenje krivičnog djela prometa velike količine opojne droge, što jasno ukazuje na postojanje osnovane sumnje da se navedena opojna droga skladišti, ne samo u prostoru koji je bio predmet pretresa nego i na drugim, za sada još neutvrđenim lokacijama na području Bosne i Hercegovine. Pri tome, lokacije na kojima se skladišti opojna droga sasvim sigurno su poznate osumnjičenom I. A. kao organizatoru grupe, ali i apelantu, koji je osoba u koju osumnjičeni I. A. ima puno povjerenje i koji je u potpunosti upoznat sa lokacijama i načinima na koji se opojna droga skladištila, skrivala i prepakivala na području općine Stolac. Sud BiH je uzeo u obzir navod Tužilaštva da su istražne aktivnosti preduzete s ciljem okončanja ove istrage još uvijek u toku upravo zbog složenosti istrage i njezinog međunarodnog karaktera. Takvo stanje stvari u konkretnom slučaju ukazuje na potrebu preduzimanja svih koraka radi zaštite krivičnog postupka koji se sada nalazi u osjetljivoj fazi. Kad se navedeno dovede u vezu s prirodom predmetnog krivičnog djela, načinom njegova izvršenja i njegovim međunarodnim karakterom, dolazi se do zaključka o postojanju rizika od utjecaja, odnosno da bi puštanjem na slobodu osumnjičeni mogli direktno ili indirektno stupiti u kontakt sa saizvršiocima ili potencijalnim svjedocima te izvršiti utjecaj na njih, a sve u svrhu poboljšanja procesnog položaja ili pak umanjenja krivične odgovornosti. Sud BiH je napomenuo i to da nije neophodno da je već izvršena radnja utjecaja od osumnjičenih, na što pojedine odbrane ukazuju kao odsustvo konkretiziranog utjecaja ili pokušaja utjecaja ili pak valjanih razloga u kontekstu ovog pritvorskog osnova, nego je dovoljno da sve okolnosti konkretnog slučaja stvaraju razumnu sumnju da do utjecaja može doći, odnosno da bi osumnjičeni mogli imati koristi od utjecaja. Cilj ovog pritvorskog razloga, između ostalog, jest da se spriječi utjecaj na eventualne svjedoke i saizvršioce, a za ostvarenje ovog cilja mora se poći od činjenične procjene poznatih elemenata, odnosno specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, kao i stepena vjerovatnosti da će se događaji koje treba spriječiti zaista i desiti.
11. Cijeneći navedeno, Sud BiH je zaključio da je u ovom procesnom trenutku neophodno očuvati integritet krivičnog postupka i istrage tako da se osumnjičenima onemogući svaki kontakt s drugim saučesnicima, kao i s potencijalnim svjedocima koje tek treba saslušati, te spriječiti skrivanje ili uništenje dokaza relevantnih za ovaj krivični postupak, a što je, kako je ocijenjeno, za sada moguće jedino zadržavanjem osumnjičenih u pritvoru. Iz navedenih razloga je pritvor osumnjičenima produžen i iz ovog pritvorskog osnova.
12. Dalje, Sud BiH je naveo, uz pozivanje na član 135. stav 3. ZKPBiH, da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje su dosegle standard naročito važnih razloga i kao takve opredijelile na produženje mjere pritvora za dva mjeseca. Te okolnosti se ogledaju u kompleksnosti predmetne istrage, čemu doprinosi i njen međunarodni karakter, odnosno način izvršenja predmetnog krivičnog djela, što za posljedicu ima potrebu pribavljanja dokaza putem međunarodne pravne pomoći. Očigledno je da se u konkretnom slučaju radi o objektivnim okolnostima koje su utjecale na dužinu trajanja istrage. U tom smislu je navedeno da u narednom periodu slijedi preduzimanje istražnih radnji, kao što su sudsko osiguranje dokaza, vršenje radnji prepoznavanja, te finansijsko vještačenje, a koje iz objektivnih razloga uzrokovane pandemijom virusa COVID-19 ranije nisu mogle biti urađene s obzirom na međunarodni karakter istrage, sve s ciljem njenog okončanja. Sve te okolnosti opravdavaju produženje pritvora osumnjičenima za naredna dva mjeseca. Istaknuto je da je Sud BiH uzeo u obzir i okolnost da se osumnjičeni terete za počinjenje krivičnog djela, za koja se mogu izreći kazne zatvora u trajanju od pet godina ili teža, odnosno u trajanju od najmanje tri godine, što također predstavlja uvjet za produženje mjere pritvora u ovakvim situacijama.
13. Sud BiH je ocijenio i da se u konkretnom postupku svrha osiguranja prisustva osumnjičenih i uspješno vođenje krivičnog postupka može postići isključivo mjerom pritvora, te da niti jedna druga blaža mjera u ovom slučaju i u ovoj fazi krivičnog postupka ne bi bila svrsishodna. Konačno, u pogledu prigovora odbrane koji se odnosi na nedostavljanje dokaza u skladu sa članom 47. ZKPBiH, Sud BiH je podsjetio da je, kako je to ranije i obrazloženo u rješenju o određivanju i produžavanju pritvora, a zbog očuvanja integriteta same istrage, odbranama uskraćeno pravo na uvid u sve dokaze u ovoj fazi krivičnog postupka.
14. Rješenjem drugostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj S1 2 K 32139 20 Kž 3 od 25. juna 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i ostalih osumnjičenih podnesene protiv rješenja Suda BiH od 8. juna 2020. godine.
15. Drugostepeno vijeće je navelo da je iz osporenog rješenja jasno da je prvostepeno vijeće prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora imalo u vidu sve dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje i produženje mjere pritvora, te da je prilikom ocjene postojanja osnovane sumnje u odnosu na sve osumnjičene dalo detaljnu i jasnu analizu koja nedvosmisleno upućuje na zaključak da postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Drugostepeno vijeće je na str. 7–15. detaljno pobrojalo i elaboriralo iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela, i to apelant kao jedan od pripadnika organizirane grupe. Ukazano je da je preduvjet za određivanje, odnosno produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela, ali osnovana sumnja u ovoj fazi postupka kada je istraga još uvijek u toku predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinjeno od određenog lica, u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage i prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice. Ovakvo stanje stvari konkretnog slučaja ukazuje na viši stepen vjerovatnosti da je apelant kao pripadnik grupe za organizirani kriminal opisanim radnjama počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, kako se to zaključuje iz pobijanog rješenja, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere pritvora. Naglašeno je da u ovom procesnom trenutku kada se odlučuje o pritvoru, a ne o krivnji, navedeno predstavlja sasvim dovoljan stepen vjerovatnosti da su osumnjičeni počinili predmetne inkriminacije.
16. Drugostepeno vijeće je u vezi s navodima branilaca osumnjičenih da je nedostavljanjem dokaza osumnjičenima, odnosno braniocima povrijeđeno pravo na odbranu zbog čega se ne mogu izjasniti, odnosno osporavati osnovanu sumnju kao opći uvjet za određivanje pritvora, ponovilo stav da je uskraćivanje prava odbrani na dostavu dokaza u ovom procesnom trenutku opravdano, a iz razloga osiguranja nesmetanog, efikasnog i ekspeditivnog vođenja i okončanja istrage u ovoj krivičnopravnoj stvari. Naime, kako je to i u pobijanom rješenju konstatirano, Sudu BiH su dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora, koji su u kontekstu člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH i razmotreni, te je prihvaćena tužiočeva diskreciona ocjena da bi dostavljanje dokaza odbrani u ovoj fazi postupka moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Takva odluka je ispravna i opravdana, imajući u vidu potrebu preduzimanja svih koraka radi zaštite krivičnog postupka u ovoj osjetljivoj fazi. Drugostepeno vijeće je istaklo da očekuje da će Tužilaštvo s dužnom pažnjom cijeniti moment kad neki od dokaza ne bude ugrožavao ciljeve istrage da se oni tada objelodane osumnjičenima, odnosno njihovim braniocima.
17. Dalje je drugostepeno vijeće istaklo da je analizirajući pobijano rješenje u kontekstu žalbenih prigovora u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH zaključilo da branioci nisu doveli u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, odnosno ocjenu odlučnih činjenica i zaključak iz pobijanog rješenja. U prilog tome je ukazano i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koji je u predmetu Barfuss protiv Češke (odluka od 31. jula 2000. godine) ocijenio da se navodi nacionalnih sudova o kompleksnosti predmeta, ozbiljnosti optužbi i opasnosti da bi postupak bio opstruiran ako bi optuženi bio pušten na slobodu prilikom zasnivanja odluke o pritvoru bili „dovoljni“ i „relevantni“ da opravdaju lišavanje slobode pojedinca. Također, ukazano je na odluku Evropskog suda u predmetu Kreps protiv Poljske (odluka od 26. jula 2001. godine) u kojoj je utvrđeno da su dva osnovna razloga koja opravdavaju trajanje pritvora optuženom: ozbiljna priroda krivičnog djela za koje se optuženi tereti i potreba da se omogući neometano vođenje postupka. Pored toga, ukazano je i na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 6/08 od 13. maja 2007. godine u kojoj je navedeno sljedeće: „Pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora prema osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret je, svakako, relevantan element za odlučivanje“.
18. Kod procjene koluzione opasnosti, drugostepeno vijeće je istaklo da je pobijanim rješenjem pravilno cijenjen niz ključnih okolnosti konkretnog slučaja koje realno ukazuju na bojazan od ometanja krivičnog postupka, te da je mjera pritvora u ovom slučaju iz ovoga razloga u potpunosti opravdana. Obrazloženjem pobijanog rješenja detaljno je i jasno ukazano na sve relevantne okolnosti i činjenice konkretnog slučaja koje dosežu standard naročitih okolnosti i kao takve, u ovom procesnom trenutku, upućuju na opravdanost određivanja mjere pritvora i po ovom osnovu i sa iznesenim razlozima se i drugostepeno vijeće slaže. Posebno je istaknuto da je cilj ovog pritvorskog razloga, između ostalog, da se spriječi utjecaj na svjedoke i saizvršioce, a za ostvarenje ovog cilja mora se poći od činjenične procjene poznatih elemenata, kao i stepena vjerovatnosti da će se događaji koje treba spriječiti zaista i desiti. Dovodeći u vezu sve navedeno s prirodom i načinom izvršenja predmetnih krivičnih djela, može se zaključiti da je sumnja da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj grupi rasprostranjenoj na cijeloj teritoriji BiH, ali i inozemstva, opravdana, te bi osumnjičeni, na direktan ili indirektan način, boravkom na slobodi zasigurno u ovoj fazi krivičnog postupka mogli utjecati na pomagače ili saizvršioce, kao i potencijalne svjedoke, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite krivične odgovornosti tako i krivične odgovornosti saučesnika. Konačno, u skladu s navedenim, pravilno je cijenjena i od prvostepenog vijeća okolnost da prikupljanje dokaza još uvijek nije okončano, kao i da treba da se identificiraju saučesnici i prikrivači, s obzirom na to da je priroda predmetnog krivičnog djela takva da uključuje i učešće drugih lica u počinjenju djela, a čiji identitet je poznat samo osumnjičenima.
19. Konačno, drugostepeno vijeće se osvrnulo na prigovore koji su se odnosili na potrebu da se mjera pritvora produži i zbog postojanja naročito „važnih razloga“, a što odbrana u podnesenim žalbama nastoji dovesti u pitanje. Drugostepeno vijeće je primijetilo da je prvostepeni sud trajanje mjere pritvora smanjio na najkraću moguću mjeru i djelimično usvojio prijedlog Tužilaštva, te umjesto na tri mjeseca kako je propisano odredbama člana 135. stav 3. ZKPBiH, mjeru pritvora produžio za dva mjeseca, smatrajući da je to dovoljno vremena za okončanje istrage u predmetu. Drugostepeno vijeće je istaklo da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnom predmetu s međunarodnim karakterom, te velikim brojem potencijalnih saučesnika, zbog čega je opravdano omogućiti kvalitetan dovršetak istrage.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava BiH, te člana 5. Evropske konvencije. Tvrdi da Sud BiH prilikom odlučivanja o produženju pritvora nije uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, niti je konkretizirao razloge za primjenu pritvorskih razloga, što obrazloženja ovih rješenja, prema njegovom stavu, čini paušalnim i proizvoljnim. Apelant nalazi da okolnosti koje se odnose na pritvorske razloge zbog opasnosti od bjekstva i opasnosti od ometanja istrage koje su navedene u osporenim odlukama nisu prihvatljive u odnosu na njega. U prilog tome, apelant se pozvao i na određene stavove iz odluka Ustavnog suda br. AP 4479/16, AP 3339/10, te AP 6/06 i AP 2210/17. Također, povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost apelant nalazi u činjenici da mu nisu dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora kako kod određivanja tako i kod produženja mjere pritvora. Istakao je da mu je, suprotno članu 47. stav 1. ZKPBiH, „bio uskraćen pristup gotovo svim dokumentima, a na kojima je sud zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje“. Apelant smatra da ograničenje pristupu dokazima nije bilo u cijelosti opravdano, te posebno da sud nije obrazložio iz kojih to razloga konkretni dokazi ne trebaju biti otkriveni odbrani osumnjičenih, odnosno drugostepeni sud uopće nije obrazložio kako bi dostavljanje dokaza odbrani u ovoj fazi istrage moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Konačno, apelant odluke osporava i zbog nepravilne ocjene suda da postoje naročito važni razlozi za produženje mjere pritvora, te da apelant jedini snosi teret spore istrage Tužilaštva.
b)Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju podsjetio da se apelant sumnjiči da je bio dio organizirane grupe za neovlašteni promet opojne droge, što je detaljno obrazloženo u osporenim odlukama suda, te također da je sud uvjeren kako postoje okolnosti iz kojih se može zaključiti da postoji kako opasnost od njegovog bjekstva tako i opasnost od ometanja istrage. Dalje, istaknuto je da su sudu dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora, koji su u kontekstu člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH i razmotreni, te je prihvaćena tužiočeva diskreciona ocjena da bi dostavljanje dokaza odbrani u ovoj fazi postupka moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Takva odluka je ispravna i opravdana, imajući u vidu potrebu preduzimanja svih koraka radi zaštite krivičnog postupka u ovoj osjetljivoj fazi, pri kojoj sud i dalje ostaje i nalazi da time nisu prekršena apelantova prava. I konačno, kada je u pitanju ocjena naročito važnih razloga za mjeru pritvora i potrebu da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru, Sud BiH je podsjetio da je sagledao sve okolnosti predmeta, te u tom smislu djelimično i prihvatio prijedlog Tužilaštva, pa mjeru produžio za dodatna dva mjeseca, umjesto kako je zakonom propisano kao moguće, za dodatna tri mjeseca. V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 47. st.(1) i (2) Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
Član 131. stav (4) Opće odredbe (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.
Član 132. stav (1) tač. a) i b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, Član 135. stav (3) Trajanje pritvora u istrazi (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 32139 20 Kž 3 od 25. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
30. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena, a potom i produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je kao pripadnik grupe za organizirani kriminal počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. istog zakona, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Apelant se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije tvrdeći da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produžavanje pritvora pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga. Također, apelant osporava postojanje „naročitih razloga“ za produžavanje mjere pritvora i smatra da „jedini snosi teret spore istrage Tužilaštva“, a ističe i da mu nisu dostavljeni dokazi kako bi mogao osporavati zakonitost odluka o pritvoru.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos načelu pretpostavke nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
33. U pogledu apelantovih navoda kojim osporava postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je odlučujući o apelantovoj ranije podnesenoj apelaciji donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1805/20 od 2. jula 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijena apelacija izjavljena protiv rješenjâ (o produženju pritvora) Suda BiH br. S1 2 K 32139 20 Kž od 24. aprila 2020. godine i S1 2 K 032139 20 Kv3 od 8. aprila 2020. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava i garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode, ispitao apelacione navode ukazavši da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za produžavanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. U tom smislu, Ustavni sud je zapazio da je u obrazloženju redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje na dvije instance detaljno obrazloženo kako su sudovi došli do zaključka da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Pri tome, Ustavni sud je naveo da su redovni sudovi, uz detaljno navođenje dokaza, za njihovu ocjenu i detaljno obrazloženje ocjene dali logična i uvjerljiva obrazloženja i obrazložili svoje zaključke u tom pogledu. Činjenicu da apelant osporava te zaključke, pri tome iznoseći svoje viđenje stvari i način na koji oni cijene te dokaze, Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnov za zaključak o povredi ustavnih prava budući da se, na osnovu navedenih dokaza kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja, može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je Ustavni sud ocijenio da je zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za produženje pritvora u skladu sa standardima koje propisuje član
5. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu da apelant podnesenom apelacijom kojom je osporio odluke o produženju pritvora u pogledu postojanja osnovane sumnje nije istakao nikakve nove okolnosti u odnosu na one koje je već isticao u predmetu broj AP 1805/20, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci u pogledu postojanja osnovane sumnje u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tačke 39. i 40).
35. Dalje, Ustavni sud je u navedenoj odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1805/20 od 2. jula 2020. godine ispitao i apelantove navode kojim je osporavao posebne pritvorske razloge. U odnosu na postojanje posebnog razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud je zapazio da je Sud BiH obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora podsjetio na pravilne, jasne i logične razloge koje je navelo prvostepeno vijeće, pri čemu je uzeta u obzir okolnost da su u izvršenju krivičnih djela, kako se osnovano sumnja, zajedno s apelantom učestvovala i druga lica od kojih pojedina još uvijek nisu identificirana, iz zemalja Evropske unije, zbog čije povezanosti i uz čiju bi eventualnu pomoć apelant mogao lako preći na teritoriju druge države. Pravilno je, prema ocjeni drugostepenog vijeća, cijenjena i okolnost da apelant pored državljanstva BiH ima i državljanstvo Republike Hrvatske. Također je prilikom ocjene ovog pritvorskog razloga cijenjena visina zaprijećene kazne za krivična djela koja mu se stavljaju na teret, koja bi mogla proizvesti dodatni motiv za bjekstvo. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je ocijenio da su redovni sudovi uzeli u obzir niz okolnosti s obzirom na koje su zaključili da postoji opasnost od bjekstva, o čemu su dali relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
36. U odnosu na posebne razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a, Ustavni sud je ukazao da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59).
37. Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08). Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće pri ocjeni neosnovanosti ovih žalbenih prigovora podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja prvostepenog rješenja iz kojeg proizlaze konkretni razlozi u pogledu utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, odnosno mogućnost uništenja, skrivanja, izmjene ili krivotvorenja dokaza i tragova važnih za krivični postupak. Napomenuto je da u fazi istrage nije neophodno da se utjecaj zaista i dogodio, nego je dovoljno da sve okolnosti stvaraju razuman i ozbiljan rizik da do utjecaja može doći i da bi apelanti mogli imati koristi od tog utjecaja.
38. Imajući u vidu da apelant podnesenom apelacijom, kojom je osporio odluke o daljnjem produženju pritvora, u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga nije istakao nikakve nove okolnosti u odnosu na one koje je već isticao u predmetu broj AP 1805/20, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu njihovog postojanja poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
39. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da mu nisu dostavljeni dokazi, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant izveden pred sud koji je, cijeneći dokaze koje mu je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje mjere pritvora, preispitao odlučne razloge za i protiv pritvora. U prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, a na osnovu ocjene predočenih dokaza, ponuđeni su valjani razlozi i obrazloženja koja bi objektivnog posmatrača uputila na zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Nadalje, apelant je saslušan pred sudom, te su detaljno raspravljeni njegovi prigovori, a koje je ponovio i u apelaciji, tj. da mu nisu predočeni dokazi na kojima je zasnivan zaključak o postojanju osnovane sumnje. Također, Ustavni sud zapaža da je Tužiteljstvo zatražilo da se, na osnovu člana 47. stav 1. ZKPBiH, dostavljeni dokazi ne dostavljaju osumnjičenim i njihovim braniocima zbog toga što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga, koji je prijedlog Sud BiH usvojio. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o produženju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud nema sumnje da su sudije koje su odlučivale u predmetu u oba stepena u cijelosti imale uvid u sve dokaze, te da su provele test balansiranosti javnog interesa s apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Sud BiH uzeo u obzir nesporan javni interes – provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu koji se tiče organiziranog kriminala u vezi s neovlaštenim prometom opojnih droga. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neosnovano poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produženje pritvora budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo drugostepeno vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Konačno, Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za što se tereti, iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. Osim toga, apelant je imao mogućnost da podnese zapažanja u odnosu na glavne optužbe protiv njega i da učestvuje u procesu odlučivanja, koliko je to bilo moguće, i bez otkrivanja svih detalja i materijala koje je „optužba“ željela zadržati tajnim do određene faze istrage. Naime, Ustavni sud primjećuje da je odluka Suda BiH da apelantu i njegovom braniocu te drugim osumnjičenim u predmetnom postupku uskrati pristup dokazima zasnovana na članu 47. ZKPBiH. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ukazujući na konkretne dokaze na kojima je zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta u dovoljnoj mjeri prezentirao njihov sadržaj koji apelanta i njegovog branioca nisu lišili mogućnosti da se o njima izjasne i ospore njihov sadržaj. Slijedom navedenog, apelantove tvrdnje su i u ovom dijelu neosnovane.
40. Dalje, Ustavni sud će ispitati apelantove navode koji se odnose na osporavanje postojanja „naročito važnih razloga“, te navode o „sporosti“ predmetne istrage. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da odredbe člana 131. stav (4) propisuju: „Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.“ U vezi s navedenom odredbom zakona, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni citirane odredbe zakona jer smatra da je Sud BiH u okolnostima konkretnog slučaja dao jasno i argumentirano obrazloženje, ukazujući na okolnosti konkretnog slučaja, za produžavanje pritvora apelantu. Naime, nesporno je da je apelantu osporenim rješenjima pritvor produžen u skladu sa članom 135. stav 3. ZKPBiH nakon što su redovni sudovi utvrdili da postoje naročito važni razlozi za produženje pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredbe člana 135. ZKP-a propisuju dužinu trajanja pritvora u istrazi, a stav (3) citiranog člana, koji su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, propisuje mogućnost da se pod određenim okolnostima pritvor u istrazi može produžiti za još najduže tri mjeseca. Ustavni sud podsjeća da za produženje pritvora od jednog do tri mjeseca zakon ne određuje uvjete pod kojima se produženje mora dopustiti, osim uvjeta vezanih za zaprijećenu kaznu i naročito važne razloge. Koji su to „naročito važni razlozi“ zakon izričito ne propisuje, pri čemu sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koji su to razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnom predmetu čemu doprinosi i njegov međunarodni karakter, odnosno način izvršenja predmetnog krivičnog djela, što za posljedicu ima potrebu pribavljanja dokaza putem međunarodne pravne pomoći. U tom smislu je navedeno da u narednom periodu slijedi preduzimanje istražnih radnji, kao što su sudsko osiguranje dokaza, vršenje radnji prepoznavanja, te finansijsko vještačenje, a koje iz objektivnih razloga uzrokovane pandemijom virusa COVID-19 ranije nisu mogle biti urađene s obzirom na međunarodni karakter istrage, sve s ciljem okončanja istrage. Istaknuto je da je Sud BiH uzeo u obzir i okolnost da se osumnjičeni terete za počinjenje krivičnog djela, za koja se mogu izreći kazne zatvora u trajanju od pet godina ili teža, odnosnu u trajanju od najmanje tri godine, što također predstavlja uvjet za produženje mjere pritvora u ovakvim situacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Sud BiH imao u vidu prilikom odlučenja da apelantu produži pritvor za daljnja dva mjeseca ne čine proizvoljnim jer navedeni razlozi, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju dužinu trajanja apelantovog pritvora, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti i u ovom dijelu čine neosnovanim.
41. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o produžavanju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja o zaključku o postojanju razloga za produžavanje pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH, te kada apelantu nisu u vrijeme donošenja odluke o produžavanju pritvora dostavljeni dokazi zbog zaštite interesa vrlo kompleksne i delikatne istrage, a glavne optužbe protiv apelanta su bile navedene u rješenju o produžavanju pritvora u dovoljnoj mjeri da apelant zna što mu se stavlja na teret jer su dokazi dostavljeni sudu koji ih je razmotrio i na njima zasnovao svoju odluku vodeći računa o javnom interesu i apelantovim pravima, za što su dati konkretni razlozi koji su relevantni i dovoljni da opravdaju produženje pritvora apelantu u skladu sa članom 135. stav 3. ZKPBiH.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević