Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1867/19 (LU "Kozara" Laktaši)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1867/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1867/19, rješavajući apelaciju LU "Kozara" Laktaši, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija LU "Kozara" Laktaši.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 160606 18 Gž 2 od 22. februara 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. LU "Kozara" Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 160606 18 Gž 2 od 22. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 160606 17 Mal 2 od 20. avgusta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac - Šumsko gazdinstvo Gradiška (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 13. avgusta 2020. do 26. avgusta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 160606 17 Mal 2 od 20. avgusta 2018. godine djelimično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i obavezan je apelant da tužiocu na ime naknade materijalne štete za oštećeni automobil, precizno opisan u izreci presude, isplati iznos od 1.456,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, te je obavezan apelant da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da se 18. aprila 2012. godine na magistralnom putu Klašnice-Prnjavor u mjestu Čardačani, opština Laktaši, dogodila saobraćajna nesreća kojom prilikom je na vozilo tužioca koje se kretalo kolovozom naletjela divljač-srndać na koji način je došlo do oštećenja tužiočevog vozila, ali je bila sporna pasivna legitimacija na strani apelanta, kao i osnov i visina tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete (član 173), da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi (član 174), te da se imalac oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazi van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti, kao i u slučaju ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica (član 177 st. 1 i 2). Nadalje je ukazao da je odredbom člana 57 stav 1 Zakona o lovstvu propisano da je korisnik lovišta dužan da preduzima mjere za sprečavanje štete koju divljač može pričiniti ljudima ili njihovoj imovini na zemljištu i vodi na kojima se nalazi lovište. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je za predmetnu štetu pasivno legitimisan korisnik lovišta sa kog je na magistralni put kritične prilike iskočio srndać, te da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. S tim u vezi je istakao da je apelant, kao korisnik lovišta, bio dužan da preduzima mjere za sprečavanje štete koju divljač može pričiniti ljudima ili njihovoj imovini i obezbijediti i organizaciju službe čuvanja lovišta, u smislu odredbe člana 68 Zakona o lovstvu. Pri tome je naglasio da se apelantova tvrdnja da je za predmetnu štetu odgovoran tužilac, jer njegov radnik koji je upravljao predmetnim vozilom nije prilagodio brzinu uslovima puta, nije dokazana i da apelant na te okolnosti nije sprovodio dokaz saobraćajnim vještačenjem. Osnovni sud je, takođe, ocijenio kao nedokazanu apelantovu tvrdnju da je vlasnik divljači neko od građana, jer apelant tu tvrdnju nije potkrijepio nikakvim dokazima. Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka R.L. proizilazi da mjesto na kojem je došlo do predmetne saobraćajne nesreće pripada opštini Laktaši, te da činjenica kojem udruženju pripada [navedena lokacija] „piše u Lovno privrednoj osnovi u kome su detaljno opisane granice lovišta sa geografskim kartama“. Takođe je istakao da je činjenicu da se predmetna saobraćajna nesreća desila unutar apelantovog lovišta potvrdio i svjedok A.R. Pored toga, Osnovni sud je naveo da iz iskaza R.L. i zapisnika o uviđaju predmetne saobraćajne nesreće proizilazi da na tom dijelu puta nije postavljen saobraćajni znak „divljač na putu“. Slijedom navedenog, Osnovni sud je dosudio tužiocu iznos štete utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke primjenom odredbe člana 185 stav 1 ZOO.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 160606 18 Gž 2 od 22. februara 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari i troškovima postupka, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je apelant osporavao prvostepenu presudu ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te naglašavajući da tužilac nije dokazao činjenicu da je šteta nastala u području, odnosno u granicama lovnog područja kojim gazduje apelant, i da je ostalo nejasno ko je korisnik lovišta kroz koje prolazi magistralni put na mjestu nesreće. Okružni sud je naveo da je apelant u toku postupka sporio pasivnu legitimaciju na njegovoj strani, ali da na tu okolnost nije izvodio dokaze. S tim u vezi je istakao da apelantova pasivna legitimacija proizilazi iz činjenice da je njegov lovočuvar nakon obavještenja da se dogodila predmetna saobraćajna nesreća pristupio na lice mjesta, pokazao službenu legitimaciju prisutnima i nakon obavljenog uviđaja, uklonio divljač, kao i iz činjenice da se mjesto saobraćajne nesreće nalazi na području opštine Laktaši. Slijedom navedenog je zaključio da se apelantova odgovornost temelji na odredbama čl. 173 i 174 ZOO, te odredbama člana 57 Zakona o lovstvu, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tužilac u predmetnom parničnom postupku nije dokazao da je predmetna šteta nastala u području, odnosno granicama lovnog područja kojim gazduje apelant, kao ni činjenicu da je apelant imalac divljači koja je prouzrokovala predmetnu saobraćajnu nesreću. Navodi da Okružni sud nije dao obrazloženje na apelantove prigovore kojim je isticao da nije jasno da li je apelant zaključio ugovor o korišćenju lovišta sa nadležnim ministarstvom i u kojim granicama, te da li je do predmetne štete došlo u lovnom području kojim upravlja apelant. Navodi da se, shodno odredbi člana 32 [pogrešno navedeno član 2] Zakona o lovstvu, privredno-sportska i sportsko-rekreativna lovišta dodjeljuju na korišćenje na period od 10 godina i da o dodjeli lovišta Ministarstvo zaključuje ugovor sa korisnikom. U konačnici, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 27 i 32 Zakona o lovstvu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva i predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
11. Osnovni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva i predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
12. Tužilac je naveo da apelant nije dokazao da nije pasivno legitimisan za predmetnu štetu i da iz priloga apelantovog dopisa broj 247/18 od 25. maja 2018. godine, u kome se nalazi opis granica lovišta, proizilazi da se štetni događaj desio u lovištu kojim upravlja apelant. Takođe, navodi da pasivna legitimacija na apelantovoj strani proizilazi i iz činjenice da je nakon predmetne saobraćajne nesreće na lice mjesta pristupio apelantov radnik-lovočuvar koji je pokazao službenu legitimaciju i nakon izvršenog uviđaja uklonio divljač. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Oslobođenje od odgovornosti Član 177.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.
(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.
(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.
(4) Ako je nastanku štete delimično doprinelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmjerno težini svoje krivice.
(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem.
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. stav (1) (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
14. Zakon o lovstvu (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 60/09 i 50/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o lovstvu (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 60/09) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 27.
(1) Vlada, na prijedlog Ministarstva, ustanovljava lovišta i vrši promjenu njihovih granica na osnovu ekološke, ekonomske i infrastrukturne dokumentacije.
(2) Odlukom o ustanovljavanju lovišta određuju se: naziv, namjena lovišta, granice i površina lovišta, vrste divljači osnovnog lovnog fonda i drugi uslovi potrebni za održivo gazdovanje lovnim resursima.
Član 32.
(1) Posebna, privredno-sportska i sportsko-rekreaciona lovišta dodjeljuju se na korišćenje za period od deset godina.
(2) O dodjeli lovišta na korišćenje Ministarstvo zaključuje ugovor sa korisnikom.
(3) Ugovor iz stava 2. ovog člana sadrži: period na koji se lovište daje na korišćenje, godišnja visina naknade za korišćenje, mjere koje je korisnik dužan da preduzme radi poboljšanja kvaliteta lovnog fonda i životnih uslova divljači u lovištu, uslovi održivog korišćenja lovišta, uslovi pod kojim se mijenja, dopunjuje ili raskida ugovor i drugo.
VI - SPREČAVANJE ŠTETE I NAKNADA ŠTETE
Član 57.
(1) Korisnik lovišta dužan je da preduzima mjere za sprečavanje štete koju divljač može pričiniti ljudima ili njihovoj imovini na zemljištu i vodi na kojima se nalazi lovište (održavanjem broja divljači prema kapacitetu lovišta i podnošljive brojnosti, obezbjeđenje prehrane u lovištu, angažovanje čuvara i drugo).
(2) Vlasnici zemljišta i stoke, odnosno korisnici zemljišta na kome se nalazi lovište ili koja su u blizini lovišta dužni su da na tom zemljištu i objektima preduzimaju sve mjere za sprečavanje štete od divljači i na divljači.
(3) Mjere za sprečavanje štete su postavljanje efikasnih ograda, električnog pastira, postavljanje plašila, zaštita mladih sadnica omotavanjem ili premazivanjem, ispaša stoke sa čobanom na površinama dozvoljenim za pašu, postavljanje plašilica na kosačice, kombajne i drugo. Član 58.
(1) Za štetu koju pričini lovostajem zaštićena divljač naknadu pričinjene štete plaća korisnik lovišta.
(2) Štetu koju učini divljač za koju je propisana stalna zabrana lova dužan je da nadoknadi subjekat koji je propisao zabranu.
(3) Izuzetno, za štetu koju učini medvjed naknadu plaća Republika iz budžeta u visini od 45%, opština u visini od 25% i korisnik lovišta u visini od 30% procjene štete.
(4) Pravo na naknadu štete iz st. 1. i 2. ovog člana pripada vlasniku (korisniku) zemljišta, odnosno stoke, samo pod uslovom da je preduzeo propisane mjere za sprečavanje štete od divljači.
(5) Nema odgovornosti za štetu koju učini medvjed na stoci bez čobana i u području na kome je paša zabranjena.
(6) Obaveza oštećenog je da sačuva sve tragove koji ukazuju na učinjenu štetu i počinioca Član 68.
(1) Korisnik lovišta dužan je da obezbijedi i organizuje službu čuvanja lovišta (u daljem tekstu: lovočuvarska služba).
(2) Korisnik lovišta dužan je da angažuje stručno lice za poslove lovstva, koje je ovlašćeno i odgovorno za proljećno prebrojavanje divljači, prirast i planiranje odstrela divljači u lovištu.
(3) Stručno lice iz stava 2. ovog člana treba da ima najmanje četvrti stepen stručne spreme, šumarske, poljoprivredne ili veterinarske struke.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 160606 18 Gž 2 od 22. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. marta 2019. godine a apelacija je podnesena 25. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
25. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argumenat koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili sprovesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).
26. Ustavni sud nalazi da je predmet spora u konkretnom slučaju naknada materijalne štete na tužiočevom motornom vozilu koju je prouzrokovala divljač izlijetanjem na magistralni put kojim se predmetno vozilo kretalo.
27. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3412/18 od 8. aprila 2020. godine, u kojoj je rješavao slično činjenično i pravno pitanje, imao u vidu svoje ranije odluke u kojima je već rješavao apelacije podnesene u predmetima u kojima je predmet spora bila naknada štete na motornom vozilu nastala izlijetanjem divljači na put (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3412/18 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj Odluci broj AP 3412/18 od 8. aprila 2020. godine istakao: „Ustavni sud napominje da su okolnosti svakog predmeta specifične i bitne za donošenje pojedinačne odluke u svakom predmetu, a u smislu garancija ustavnog prava na pravično suđenje, bitno je da redovni sudovi uzmu u obzir sve relevantne zakonske odredbe, u ovakvim slučajevima relevantne odredbe ZOO, Zakona o lovstvu i Zakona o javnim putevima, te utvrde i obrazlože bitne činjenice za odluku u svakom konkretnom slučaju.“ Naime, u navedenoj odluci, tačka 36, Ustavni sud je ukazao da je „nesporno da se predmetna nesreća dogodila na javnom putu, koji prolazi kroz lovište kojim upravlja tuženi (i koji put čini nelovnu površinu), te da je štetu počinila divljač za koju se pretpostavlja da potiče iz lovišta kojim upravlja tuženi. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju utvrđivana činjenica da li se radi o divljači za koju je propisana stalna zabrana lova, odnosno da li je za divlju svinju propisana stalna zabrana lova, u kojem slučaju bi, u smislu člana 58 stav 2 Zakona o lovstvu, odgovarao subjekt koji je propisao zabranu. Zatim, nesporno je da iz odredbe člana 23 Zakona o lovstvu proizilazi da lovište čine lovne i nelovne površine, te da javni put spada u nelovne površine, kao i da je odredbom člana 40 tačka đ) Zakona o javnim putevima propisano da se zaštitom javnih puteva, u smislu tog zakona, smatra zaštita od nekontrolisanog izlaska na put većeg broja ljudi, djece, stoke i divljači...“. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 36/19 od 9. septembra 2020. godine, takođe, ukazao da „… smatra da je u konkretnom slučaju trebalo imati u vidu sve relevantne odredbe ZOO, Zakona o lovstvu i Zakona o cestama FBiH (kao eventualno i drugih pozitivnopravnih propisa), te u skladu s tim odredbama utvrditi sve bitne okolnosti za rješavanje konkretnog slučaja, odnosno utvrditi da li je apelant kao korisnik lovišta odgovoran za predmetnu nesreću“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 36/19 od 9. septembra 2020. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi obavezali apelanta na naknadu predmetne štete primjenom odredaba čl. 173 i 174 ZOO, te odredaba člana 57 Zakona o lovstvu. Naime, redovni sudovi su zauzeli stanovište da apelant nije dokazao da nije pasivno legitimisan, te da apelantova pasivna legitimacija za predmetnu štetu proizilazi iz činjenice da se saobraćajna nesreća desila na području opštine Laktaši, kao i iz činjenice da je na mjesto događaja pristupio apelantov lovočuvar koji je prisutnima pokazao službenu legitimaciju i nakon obavljenog uviđaja uklonio divljač, a što su potvrdili saslušani svjedoci. Dakle, iz navedenog proizilazi da je Okružni sud obavezao apelanta na naknadu predmetne štete primjenom odredbe člana 57 Zakona o lovstvu, a da pri tome nije razmotrio mogućnost primjene odredbe člana 58 navedenog zakona na predmetnu činjeničnu situaciju, niti je prilikom rješavanja predmetnog spora uzeo u obzir relevantne odredbe Zakona o javnim putevima (iako iz obrazloženja prvostepene odluke proizilazi da se predmetna saobraćajna nesreća desila na magistralnom putu, te da na tom dijelu puta nije postavljen saobraćajni znak „divljač na putu“). Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud donio osporenu odluku „bez navođenja i elaboriranja svih relevantnih odredaba materijalnog prava, kao i uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja“ (vidi, op. cit., AP 36/19, tačka 38), odnosno da je propustio razmotriti sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za utvrđivanje da li je apelant kao korisnik lovišta odgovoran za predmetnu štetu.
29. Sublimirajući sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada obrazloženje osporene odluke Okružnog suda ne sadrži elaboriranje svih relevantnih odredaba materijalnog prava, niti iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da su u konkretnom slučaju uzete u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević