Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-133/19 (M.A. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-133/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 133/19, rješavajući apelaciju M. A. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija M. A., A. A., Z. A. i A. Č.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu broj 65 0 Rs 362575 14 Rsž.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima M.
A., A. A., Z. A. i A. Č. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima M. A., A. A., Z.
A. i A. Č. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija M. A., A. A., Z. A. i A. Č.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 362575 14 Rsž od 7. juna 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. A iz Srebrenika, A. A. iz Tuzle, Z. A. iz Gradačca i A. Č. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 10. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 362575 18 Rev od 6. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 362575 14 Rsž od 7. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4909/18 od 11. oktobra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 30. augusta 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 362575 14 Rsž od 7. juna 2018. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Federacije BiH – Sudska policija Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 9. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. juna do 10. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 28. juna 2013. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 362575 13 Rs od 9. jula 2014. godine obavezana je tužena da apelantima na ime razlike plaće po osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i na ime razlike naknade za minuli rad za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (sve bliže označene u izreci presude). Prvostepenom presudom obavezana je tužena da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nesporna činjenica da su apelanti zaposlenici tužene. Dalje je ukazao da je članom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, kojim je izmijenjen član 9. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) kojim je propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije BiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, te da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije BiH obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca i da se to povećanje odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Zatim je naveo da tužena kao poslodavac nije uskladila apelantima plaću za utuženi period u skladu s Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH br. V-290/08 od 15. aprila 2008. godine i koja se kao takva ima primijeniti u nominalnom iznosu na sve plaće, pa i na plaće apelanata jer je izvršeno povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života većih od troškova života, većih od 5%. U vezi s tim naveo je da je Vlada FBiH u 2008. godini donijela odluku na koju se apelanti pozivaju, a koja je svojim donošenjem potvrdila da je došlo do povećanja troškova života, odnosno u Federaciji BiH je utvrđeno da je najniža bruto satnica od 3,26 KM, dok je najniža neto satnica 1,95 KM. Općinski sud je istakao da se navedena odluka ima primijeniti na način kako su to propisale izmjene OKU, dakle, da se svaka mjesečna plaća apelanata poveća za 34,80 KM, odnosno prosječan broj ostvarenih sati na mjesečnom nivou poveća za 0,20 KM. Zatim je naveo da nije od utjecaja to što Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) nije usklađen s izmjenama OKU, te imajući u vidu načelo povoljnosti, tj. činjenicu da je u ovom pogledu najpovoljnije pravo za apelante OKU koji se primjenjuje na sve poslodavce. Općinski sud je naveo da je tačno da nakon stupanja na snagu izmijenjenog člana 9. OKU Vlada FBiH nikada nije donijela odluku o usklađivanju najniže bruto satnice, niti je od tada pa do danas Zavod za statistiku FBiH objavio zvanične podatke o povećanju troškova života, ali to ne znači da je odluka kojom je zbog porasta troškova života utvrđeno povećanje bruto satnice u skladu s ranije važećim propisima prestala da važi. Dalje je ukazao da je i vještak potvrdio, a što je vidljivo i dostavljenim podacima od Federalnog zavoda za statistiku, da on nije pratio troškove života kao posebnu ekonomsku kategoriju, niti je objavljivao zvanične podatke o porastu troškova života, ali je vještak, također, u svom nalazu i mišljenju obračunao razliku plaće apelantima u spornom periodu utvrđujući iznos povećanja plaće u skladu s Odlukom Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine. Općinski sud je naveo da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio iz nalaza vještaka finansijske struke, na koji stranke nisu imale primjedbi, a koji je sud prihvatio kao tačan i objektivan, uređen u skladu s pravilima nauke i struke. Osim toga, istakao je da kako je našao da je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na povećanje osnovne plaće po osnovu povećanja bruto satnice osnovan, to je našao da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje naknade za minuli rad jer je tužena prilikom obračuna i isplate navedene naknade bila dužan primijeniti član 13. OKU kao povoljniji materijalno-pravni osnov.
9. Tužena je protiv presude Općinskog suda podnijela žalbu, te je Kantonalni sud 11. septembra 2014. godine primio predmetni spis na postupanje po žalbi.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 362575 14 Rsž od 7. juna 2018. godine uvažena je žalba tužene i preinačena prvostepena presuda tako što je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tužena u žalbi osnovano navodi da je odlukama prvostepene presude o zahtjevima za isplatu razlike plaće došlo do povrede materijalnog prava te ukazao na član 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama OKU kojim je izmijenjen član 9. OKU. Zatim je naveo da s obzirom na to da je u konkretnom predmetu taj iznos utvrđen nalazom vještaka, a ne prema zvaničnim podacima Federalnog zavoda za statistiku, tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan, što je i zauzeti stav Vrhovnog suda prema kojem „sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. OKU vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“ (ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine).
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 362575 18 Rev od 6. novembra 2018. godine odbačena je revizija apelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) kojom je propisano je da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U vezi s tim je istakao da su apelanti u ovom sporu obični formalni suparničari i kako je procesni položaj svakog od njih samostalan, to se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno za svakog od njih. Budući da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude (odbijajući) ni za jednog od apelanata ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da revizija po tom zakonskom osnovu nije dopuštena. Zatim je naveo da je, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
15. Apelanti su ukazali da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iz predmeta broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, a što je pogrešno i nepravilno. Apelanti smatraju da im je razlike plaća trebalo dosuditi primjenom Odluke Vlade Federacije BiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana
9. Općeg kolektivnog ugovora. Apelanti su naveli da osporeno rješenje Vrhovnog suda nije zakonito jer taj sud ima različite parametre i aršine kada odlučuje o reviziji. Zatim su ukazali da je u konkretnom slučaju došlo do povrede pravne sigurnosti, zabrane diskriminacije i povrede prava na imovinu jer je Vrhovni sud u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine usvojio tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje kao što je potraživanje apelanata, te zbog različitih odluka nižih sudova prema kojima neki tužioci ostvaruju pravo na isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života većih od 5%, dok drugi tužioci to pravo neće ostvariti zbog različite sudske prakse (apelanti su uz apelaciju dostavili samo Odluku Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine).
16. U vezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku apelanti su istakli da im je presudom Kantonalnog suda, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje „kako zbog dužine trajanja postupka tako i zbog proizvoljnog zaključka i proizvoljne primjene prava od strane drugostepenog suda“.
b)Odgovori na apelaciju
17. Općinski sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka, te je istakao da je u svojoj presudi obrazložio razloge zbog kojih je usvojio tužbeni zahtjev.
18. Kantonalni sud je naveo da u vezi s navodima iz apelacije smatra da u ovom slučaju taj sud nije povrijedio član 6. stav 1. Evropske konvencije, niti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je predmet 11. septembra 2014. godine primljen na postupanje po žalbi.
19. Tužena je navela da je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je zasnovao svoju odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Tužena smatra da u postupanju Kantonalnog suda nema elemenata proizvoljnosti, te da su navodi apelanata neosnovani.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
21. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.“
22. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:
I.
U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:
najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti AP 4909/18 od 11. oktobra 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 362575 14 Rsž od 7. juna 2018. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 362575 18 Rev od 6. novembra 2018. godine odbačena kao nedopuštena (zastupnik apelanata je to rješenje primio 12. decembra 2018. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 362575 14 Rsž od 7. juna 2018. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4909/18 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je zastupnik apelanata 3. jula 2018. godine primio osporenu presudu Kantonalnog suda, a da je apelacija broj AP 4909/18 podnesena 30. augusta 2018. godine, proizlazi da je podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
31. U vezi s apelacionim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
33. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine, AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, AP 5336/18 od 15. januara 2020. godine, AP 4932/18 od 4. juna 2020. godine i AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
34. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi OKU koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno a fortiori jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je zasnovao odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je identično predmetu tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
35. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
36. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na povredu načela pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao identične apelacione navode (da su nižestepeni sudovi u istim predmetima donosili različite odluke, s tim da se u apelaciji poziva i dostavlja samo Odluka Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje tužilaca kao što je potraživanje apelanata u konkretnom predmetu) u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući prije svega u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, zaključio da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana pravna nesigurnost, te na taj način povrijeđeno načelo pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi koji se odnose na povredu načela pravne sigurnosti neosnovani, te se umjesto posebnog obrazloženja o neosnovanosti tih navoda, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni prava, te povredi načela pravne sigurnosti zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja žalbenog postupka Relevantna načela
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti isključivo ukazuju da im je Kantonalni sud povrijedio pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Shodno tome, Ustavni sud će kao dužinu trajanja postupka razmatrati samo period trajanja predmetnog žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, tj. od 11. septembra 2014. godine, kao datuma kada je drugostepeni sud primio predmetni spis na postupanje po žalbi, pa do 7. juna 2018. godine, kao datuma kada je Kantonalni sud donio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja žalbenog postupka jeste period od tri godine i oko devet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
41. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva bilo potraživanje naknada po osnovu radnog odnosa, dakle, radi se o postupku koji je hitne prirode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju samo odlučivao o žalbi apelanata, odnosno da pred tim sudom nisu izvođeni neki novi dokazi i nije održano ročište, te da se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke pozvao na zauzeti stav Vrhovnog suda povodom spornog pravnog pitanja, pa Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, niti da su apelanti doprinijeli dužini trajanja postupka pred Kantonalnim sudom.
42. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak trajao duži period (tri godine i oko devet mjeseci), a da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka pred tim sudom. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, pogotovo da se radi o postupku koji je po zakonu hitne prirode, Ustavni sud zaključuje da je žalbeni postupak trajao neopravdano dugo, imajući u vidu da je Kantonalni sud odluku o izjavljenom pravnom lijeku donio nakon tri godine i oko devet mjeseci, za što u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja žalbenog postupka.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina žalbenog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.
46. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
47. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
48. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava, različita sudska praksa), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanata prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je žalbeni postupak, u radnom sporu koji je po zakonu hitne prirode, trajao tri godine i oko devet mjeseci, a Kantonalni sud u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.
50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u situaciji kada je Kantonalni sud za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i precizne razloge, uz pozivanje na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, te kada su apelacioni navodi koji se odnose na povredu načela pravne sigurnosti neosnovani.
51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević