Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3004/20 (J. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3004/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3004/20, rješavajući apelaciju Jelene Savić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jelena Savić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 230204 19 Rev od 5. maja 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 230204 18 Gž od 13. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 230204 16 P od 16.

maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Đorđo Šuman, advokat iz Banjaluke, podnijela je 17. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 230204 19 Rev od 5. maja 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 230204 18 Gž od 13. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 230204 16 P od 16. maja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno je da su tužiteljice (S.S., Lj. M. i S.K.) na osnovu održaja stekle prava susvojine sa po 1/3 dijela na nekretninama pobliže navedenim u izreci prvostepene presude, pa su tužene (apelantica i G.S.) obavezane da to priznaju i trpe da se tužiteljice upišu u javnim evidencijama kao suvlasnici istih sa 1/3 dijela. Obavezane su tužene da tužiteljicama isplate novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su se tužene 1986. godine pismenim putem saglasile da njihov brat, N.S., inače prednik tužiteljica, sagradi kuću na predmetnim parcelama pobliže navedenih u obrazloženju presude. Nadalje je utvrđeno da je taj posjed prednik tužiteljica sa svojom porodicom uživao mirno sve do 1995. godine kada je umro, a nakon toga tužiteljice sve do 2016. godine, kada im je prilikom podnošenja predmetne tužbe to pravo osporila tužena strana. Vrhovni sud je naveo da je, slijedom navedenog, pravilan zaključak nižestepenih sudova, da su tužiteljice savjesni posjednici predmetnih nekretnina više od 20 godina, te je osnovan zahtjev tužiteljica da su po osnovu održaja stekle pravo susvojine sa po 1/3 dijela na predmetnim nekretninama. Vrhovni sud je ukazao da je, shodno odredbama člana 344. stav 2. Zakona o stvarnim pravima mjerodavno pravo za razrješenje spora Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Vrhovni sud je naveo da sama činjenica, da su nižestepeni sudovi donijeli odluku na osnovu Zakona o stvarnim pravima, ne utiče na zakonitost i pravilnost odluke, tim prije što su rješenja u pogledu uslova za sticanje prava vlasništva po osnovu održaja i u jednom i u drugom zakonu ista. Prema odredbama člana 28.stav 4. ZOSPO, savjestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem, protekom 20 godina. Vrhovni sud je naveo da su stoga neosnovani navodi apelantice da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo i da su neosnovani navodi apelantice da je došlo do prekida roka za održaj kada su tužene 27. oktobra 2016. godine podnijele prijedlog za fizičku diobu nekretnina, jer su tužiteljice, kao savjesni posjednici ispunile rok za održaj u toku 2006. godine. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica navodi da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida održaja, jer se održaj može računati prema vlasniku samo od momenta kada je on postao vlasnik određene nekretnine. Apelantica navodi da je u predmetnom postupku tužen sadašnji vlasnik, a ne njegov prednik, te da se samim tim određuje održaj prema tuženom a ne prema njegovim prednicima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđene činjenice i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da su utvrđene činjenice ili primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelantice na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3004/20 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio