Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3025/20 (L. R.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3025/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3025/20, rješavajući apelaciju Ljiljane Rašo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljiljana Rašo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 322902 18 Rsž 2 od 3. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 322902 18 Rs 2 od 27. marta 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljana Rašo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 18. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 322902 18 Rsž 2 od 3. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 322902 18 Rs 2 od 27. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se naloži tuženom (Federacija Bosne i Hercegovine, Parlament Federacije BiH Sarajevo), da apelantici izvrši isplatu duga na ime neisplaćene naknade za obavljanje poslova stručno savjetodavnog i pravno finansijskog karaktera za potrebe Administrativne komisije Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH za period i u novčanom mjesečnom iznosu naznačenim izrekom prvostepene presude, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantici naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da je apelantica zaposlenik Zajedničke službe Parlamenta Federacije BiH – državni službenik, na radnom mjestu šefa računovodstva i da je Administrativna služba Zastupničkog doma Parlamenta F BiH donijela Odluku kojom se apelantici određuje mjesečna naknada u novčanom iznosu. Kantonalni sud je naveo da je sporna dokazna snaga navedene odluke, čiju validnost u toku postupka osporava tuženi u pogledu sadržaja i u odnosu na pravilnost sastavljanja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u odnosu na osporenu odluku i njenu dokaznu snagu kao javne isprave, ispitao relevantne odredbe zakonskih i podzakonskih akata, između ostalih i odredbe člana 6. Odluke o Zajedničkoj službi Parlamenta Federacije BiH (koja propisuje da su sekretari oba doma naredbodavci za materijalno finansijsko poslovanje Zajedničke službe u okviru svog djelokruga), člana 21. i 22. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Zajedničke službe Parlamenta FBiH od 22. decembra 2005. godine (koji propisuju da su naredbodavci za materijalno-finansijsko poslovanje Zajedničke službe sekretari Doma naroda i Predstavničkog doma Parlamenta F BiH i da sve akte iz nadležnosti Zajedničke službe potpisuju sekretari oba doma). Kantonalni sud je kao pravilan prihvatio zaključak prvostepenog suda da su isključivo sekretari oba doma naredbodavci za materijalnofinansijsko poslovanje i jedini potpisnici svih akata iz nadležnosti Zajedničke službe Parlamenta F BiH. Kantonalni sud je naveo da je, slijedom navedenog, pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice, zaključivši da Odluka o utvrđivanju mjesečne naknade za dodatne poslove od 22. decembra 2011. godine, na kojoj apelantica temelji svoj tužbeni zahtjev a koja je osporena od strane tužene, nisu potpisali sekretari oba doma, čime je njena dokazna snaga u pogledu pravilnosti sastavljanja dovedena u pitanje, kao i sadržaj osporene odluke. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u odnosu na prigovor apelantice o nepravilnom zastupanju tuženog, našao da je kao tužena pravilno označena Federacije BiH, kao političkoteritorijalna zajednica koja jedino može biti nositelj procesnih prava i dužnosti, a uz koju je označen Parlament Federacije BiH. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 8. stav 3. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji stručne službe Doma naroda Parlamenta F BiH propisano da sekretar Doma naroda rukovodi i upravlja stručnom službom, te da u odnosu na stručnu službu ima status rukovodioca samostalne federalne uprave, odnosno ustanove. Zatim. Da je članom 14. Uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanje određenih prava iz radnog odnosa je propisano da rukovodilac samostalne uprave i samostalne ustanove, između ostalog zastupa i predstavlja upravu, odnosno ustanovu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su, kako su sekretari oba doma Parlamenta rukovodioci Zajedničke službe Parlamenta F BiH, shodno članu 14. Uredbe, ovlašteni su i za zastupanje tuženog. Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani i ničim potkrijepljeni navodi apelantice da je prvostepeni sud napravio propust prihvativši punomoći različitih nivoa vlasti u jednoj instituciji, čime je učinjena diskriminacija i prekršeno pravo na ravnopravnost oba konstitutivna naroda.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica navodi da je u postupku došlo do povrede pravila o parničnom postupku nezakonitim postupanjem sudije u prvostepenom postupku, da su u ovom postupku date punomoći različitih nivoa vlasti a u čemu su učestvovali pripadnici samo jednog naroda, što predstavlja kršenje ustavnih načela i diskriminaciju Hrvata. Apelantica navodi i da je, suprotno utvrđenjima sudova, predmetna odluka na kojoj je temeljila svoj zahtjev zakonita.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević