Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3234/20 (d.o.o. „Bihaćka trgovina“ Bihać)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3234/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3234/20, rješavajući apelaciju d.o.o. „Bihaćka trgovina“ Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. „Bihaćka trgovina“ Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 063464 18 Rev od 15. aprila 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1.d.o.o. „Bihaćka trgovina“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Safeta Alijagić advokat iz Bihaća, podnio je 28. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 063464 18 Rev od 15. aprila 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Grad Bihać, pravni sljednik Općine Bihać) da apelantu isplati iznos od po 4.409,65 KM mjesečno za period od 1. oktobra 2009. do 1. oktobra 2014. godine sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su pravni prednici parničnih stranaka 1. oktobra 1992. godine zaključili ugovor o međusobnom prijenosu prava raspolaganja. Vrhovni sud je naveo da je osnovom ovog ugovora pravni prednik apelanta prenio pravnom predniku tuženog pravo raspolaganja na nekretninama, bliže opisane u ovom ugovoru, dok se pravni prednik tuženog obavezao da će za te nekretnine, u čiji posjed je već stupio, u roku od jedne godine od dana potpisivanja ovog ugovora na pravnog prednika apelanta prenijeti pravo raspolaganja na druga dva poslovna prostora, na kojima je nosilac prava raspolaganja, ali da u ugovorenom roku, koji rok je istekao 1. oktobra 1993. godine, nije prenio pravo raspolaganja poslovnih prostora na pravnog prednika apelanta. Vrhovni sud je naveo da su apelant i pravni prednik tuženog 19. septembra 2014. godine zaključili ugovor o poravnanju (u daljnjem tekstu: ugovor o poravnanju) kojim su sporazumno utvrdili da postoji potraživanje apelanta prema tuženom na osnovu ugovora od 1. oktobra 1992. godine, da se prednik tuženog obavezao da će na ime tog potraživanja prenijeti pravo raspolaganja na poslovnom objektu-kuća, posjed i vlasništvo pravnog prednika tuženog, na ime poslovnih prostora koje je preuzeo ugovorom od 1. oktobra 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da u ugovoru o poravnanju apelantu nije priznato utuženo potraživanje u smislu člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je u ugovoru o poravnanju tuženi sa apelantom utvrdio da postoji potraživanje tuženog po osnovu ugovora od 1. oktobra 1992. godine za prijenos raspolaganja na druga dva poslovna prostora, ali ne i za potraživanje naknade štete u ovoj parnici. Vrhovni sud je naveo da je ugovor o poravnanju uvijek vezan za osnovni posao, a šteta je nastala u vezi zaključenja ugovora od 1. oktobra 1992. godine, pa je prema tome utuženo potraživanje po osnovu izgubljene dobiti u vidu mjesečnog najma poslovnih prostora, kao poseban vid imovinske štete, vezano za osnovni posao. Vrhovni sud je naveo da je apelant istekom ugovorenog roka po ugovoru od 1. oktobra 1992. godine saznao da je došlo do povrede ugovorne obaveze, pa time i za štetu i počinioca u smislu člana 376. stav. 1. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je nastupila zastara predmetnog potraživanja, jer je šteta nastala 1993. godine istekom roka za ispunjenje ugovora, pa kako je apelant tužbeni zahtjev za naknadu štete postavio 2014. godine, to je rok zastare potraživanja od 3 godine iz člana 376. stav 1. ZOO istekao. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim potraživanjima, nego o naknadi štete koja sukcesivno nastaje i koja se može tražiti sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, pa se u tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju po članu 376. stav 1. ZOO, a za svako slijedeće utuženje teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan (član 392. stav 3. ZOO). S obzirom da je apelant u pravosnažno okončanom postupku 2006. godine (a što proizlazi iz sadržaja presude Vrhovnog suda od 15. januara 2008 godine) već potraživao naknadu štete zbog neizvršavanja ugovora za period od 1997. do 2003. godine, Vrhovni sud je naveo da je osnovan prigovor zastarjelosti i osnovom člana 392. stav 3. ZOO, jer je od pravosnažno okončanog postupka do podnošenja tužba u ovoj pravnoj stvari 8. decembra 2014 godine sporno potraživanje zastarilo, zbog čega je odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tuženi ugovorom od 19. septembra 2014. godine nije priznao izričito zakupnine ali je priznao potraživanje vezano za predaju dva poslovna prostora, a naknada štete u vidu zakupnina se odnosi upravo na to neispunjeno potraživanje, pa slijedi da su sudovi pogrešno računali početak zastarnog roka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević