Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7472/18 („Glas Srpske“ a.d. Banja Luka, B. R. P. i G. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Sloboda izražavanja
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Dokazni postupak
  • Miješanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7472/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7472/18, rješavajući apelaciju „Glasa Srpske“ a.d. Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Glasa Srpske“ a.d.

Banja Luka, Borjane Radmanović Petrović i Gorana Maunage podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 193538 17 Gž od 27. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Glas Srpske“ a.d. Banja Luka, Borjana Radmanović Petrović i Goran Maunaga (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantkinja i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 193538 17 Gž od 27. septembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužioca Muamera Ferhatovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 16. i 17. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 20. i 27. januara 2020. godine. Tužilac nije dostavio traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 193538 14 Mal od 19. maja 2017. godine, donesenoj po tužiočevoj tužbi protiv apelanata, obavezani su apelanti da tužiocu na ime štete izazvane iznošenjem klevete zbog povrede časti i ugleda solidarno isplate iznos od 2.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da objave ovu odluku u dnevnom listu „Glas Srpske“ o svom trošku, na strani i na „način na koji su objavljeni inkriminisani tekstovi“. Istom presudom obavezani su apelanti da tužiocu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka (u iznosu od 721,20 KM).

6. Osnovni sud je nakon provedenih materijalnih dokaza (preciziranih na stranici 2 predmetne presude), koji su cijenjeni shodno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrdio da je u dnevnom listu „Glas Srpske“ od 11. marta 2014. godine na stranici 6 u gornjem dijelu objavljen naslov „Bivši zamjenik šefa policije narko-diler?“ i objavljena je tužiočeva slika. Dalje, u istom dnevnom listu od 17. marta 2014. godine na strani 6 u gornjem dijelu objavljeni su naslovi „Prijavljen zbog prijetnji i uvreda“ i slika tužioca i M. K., te je objavljen i tekst na Fejsbuk profilu M. K. (kojim je prijetio i vrijeđao srpski narod zbog teksta objavljenog u „Glasu Srpske”) i u podnaslovu „Ovo nije prvi Kuljančićev ispad“, dok se u samom tekstu, između ostalog, navodi „da građani Vlasenice tvrde da on drogu prodaje za svog šefa, bivšeg zamjenika komandira Policijske stanice Vlasenica, Muamera Ferhatovića“. Utvrđeno je da je prvoapelant osnivač i izdavač dnevnog lista „Glas Srpske”, da je drugoapelantkinja glavni i odgovorni urednik, dok je trećeapelant zaposlenik prvoapelanta i autor navedenih tekstova (za koje je izjavio da su bazirani na dopisu građana Vlasenice, a dopis je stigao MUP-u). Na osnovu uvjerenja nadležnih organa (Okružnog suda u Istočnom Sarajevu i Policijske stanice Vlasenica) utvrđeno je da protiv tužioca nije potvrđena optužnica, niti je izrečena nepravosnažna osuđujuća presuda za krivično djelo za koje je propisana kao glavna kazna novčana kazna ili zatvor do pet godina, odnosno da prema podacima kaznene evidencije tužilac nije osuđivan. Iz teksta pod naslovom „Skandal u Vlasenici“ (objavljen na internet stranici www.radiobambi.com) proizlazi da je portparol MUPRS (Mirna Šoja) „Glasu Srpske” potvrdila da je pismo građana Vlasenice stiglo i da su povodom toga preduzete mjere. Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da je kod tužioca došlo do pogoršanja psihičkog stanja u vidu depresivnog duševnog oboljenja, da je duševnu bol trpio u svim fazama masmedijskog saopštavanja (naročito u fazama aktuelizacije neprijatnih medijskih saopštavanja za javnost), da je duševnu bol trpio i zbog moralnog straha (bol jakog intenziteta od marta 2014. do juna 2014. godine) i da će duševnu bol tužilac trpjeti povremeno u fazama aktuelizacije i asocijacije po sličnosti za proživljeno.

7. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet parnice naknada nematerijalne štete na osnovu člana 11 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), te je citirao odredbe čl. 1, 5 i 7 ZZK, kao i odredbe člana 10 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) istaknuvši da ZZK i Evropska konvencija nastoje obezbijediti najširi princip slobode izražavanja, ali da sloboda izražavanja nije apsolutna i bez ograničenja. Dalje, sud je naveo da je za odštetu odgovornosti apelanata neophodno utvrditi da li je predmetno iznošenje i prenošenje u štampanom mediju istinitog ili neistinitog sadržaja (te u vezi s tim da li se može definisati kao kleveta), te da li je pričinjena šteta tužiocu i u čemu se ta šteta sastoji. Takođe, sud je citirao odredbe čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) istaknuvši da je svaka stranka u postupku dužna da predloži relevantne dokaze, odnosno označi dokazna sredstva kojima dokazuje istinitost svojih navoda (subjektivni teret dokazivanja), kao i da tim sredstvima dokaže svoje činjenične navode (objektivni teret dokazivanja) izvođenjem tih dokaza, ili pak dokaže navode na kojima zasniva svoje prigovore, odnosno svoj zahtjev da se neki zahtjev suprotne stranke odbije.

8. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je naveo da su apelanti objavljivanjem spornih tekstova prekoračili granice zaštićene principom iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije kojim je regulisano da su mediji dužni da objave tačne, nepristrasne i objektivne informacije s provjerenim činjenicama uz poštovanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih, odnosno da sporni tekstovi i ono što se njima implicira, u odnosu na tužioca, ne može se pokrivati principom slobode izražavanja. Prilikom donošenja odluke Osnovni sud je cijenio i navode apelanata da je tužilac lice koje obavlja javnu djelatnost i samim tim izložen je većoj pažnji javnosti. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o kritici nego o konkretnim nedokazanim optužbama zbog činjenja radnji koje po svojim obilježjima čine krivično djelo sa konkretnim navođenjima (da se tužilac bavi organizovanjem dilanja droge, da je narko-diler, da se bavi trgovinom stoke), što može dovesti do rušenja tužiočevog ugleda (koji je policijski službenik) u sredini u kojoj živi, te da se to odrazilo i na njegove emocije, kako to proističe iz nalaza vještaka. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da apelanti nisu u toku postupka dokazali istinitost iznesenih informacija u svom štampanom izdanju, pri čemu se tužiocu stavlja na teret eventualno izvršenje krivičnog djela. S obzirom na to da apelanti nisu dokazali da su objavljene informacije istinite, Osnovni sud je zaključio da postoje razlozi propisani ZZK za odgovornost apelanata za klevetu i naknadu štete nanesenu tužiočevom ugledu, te je usvojio tužbeni zahtjev i dosudio tužiocu naknadu štete u ukupnom iznosu od 2.100,000 KM u skladu s odredbom člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, Osnovni sud je na osnovu člana 199 ZOO-a obavezao apelante da o svom trošku objave predmetnu presudu u dnevnom listu „Glas Srpske“ na strani i na način „na koji su „objavljeni inkrimisani tekstovi“. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe člana 386 ZPP-a Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata i uspjeha stranaka u predmetnom postupku.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Mal 193538 14 Mal od 11. jula 2017. godine izvršena je ispravka presude od 19. maja 2017. godine u dijelu odluke o troškovima postupka tako da umjesto navedenog iznosa na ime troškova postupka (od 721,00 KM) treba da stoji iznos od 2.954,00 KM, dok je u preostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 193538 17 Gž od 27. septembra 2018. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i preinačeno je rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostepenoj presudi (koje je ispravljeno rješenjem od 11. jula 2017. godine) tako što su obavezani apelanti da tužiocu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 1.420,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.954,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

11. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda svoju podlogu imaju u provedenim dokazima, koji ni žalbom apelanata nisu sa uspjehom dovedeni u sumnju, pa ih kao pravilne prihvata i ovaj sud. Dalje, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, pravilno proveo postupak i utvrdio sve pravno relevantne činjenice, izvršio ocjenu dokaza u skladu s odredbama čl. 8 i 123 stav 2 ZPP-a, naveo sve razloge o odlučnim činjenicama i pravilno sudio. Okružni sud je ukazao na odredbe člana 5 ZZK, odredbe člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, te ponovio relevantne činjenice utvrđene od prvostepenog suda zajedno sa sadržajem spornih tekstova objavljenih u dnevnom listu „Glas Srpske“. U spornim tekstovima je, između ostalog, navedeno da je tužilac „Ferhatović oformio mrežu dilera od kojih je većina poznata organima gonjenja, ali sve se završilo na jednom pretresu i privođenju jednog njegovog dilera“ i „da on (Mehmed Kuljančić) drogu prodaje za svog šefa bivšeg zamjenika komandira Policijske stanice Vlasenica, Muamera Ferhatovića“, te su objavljene fotografije Mehmeda Kuljančića i tužioca. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da, shodno navedenim zakonskim odredbama, postoji osnov za tužiočevo obeštećenje s obzirom na to da su u spornim tekstovima iznesene neistinite činjenice u vezi s tužiocem, što predstavlja radnju klevete kojom je nanesena šteta tužiocu u vidu duševne boli i patnje. Dalje, Okružni sud navodi da su apelanti prije objave u sredstvima javnog informisanja bili dužni da provjere istinitost takvih činjenica navedenih u objavljenim tekstovima. Takođe, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe člana 200 stav 2 ZOO-a za ovaj vid štete tužiocu dosudio iznos od 2.100,00 KM jer je pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda regulisano ZZK, a posebno što je do povrede časti i ugleda došlo iznošenjem klevetničkog sadržaja putem sredstava javnog informisanja. Okružni sud smatra da je dosuđena naknada, s obzirom na činjenicu da tužilac nakon saznanja za objavu tekstova nije tražio demant, proporcionalna težini povrede tužiočevog ugleda i predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu, odnosno u srazmjeri je sa pretrpljenom štetom.

12. Okružni sud je istakao da je neosnovan žalbeni navod da je u konkretnom slučaju bitan samo iskaz svjedoka S. V. a ne konačan rezultat istrage protiv tužioca s obzirom na to da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza (shodno odredbi člana 8 ZPP-a) odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. U vezi s tim, Okružni sud je ponovio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da protiv tužioca nije potvrđena optužnica, niti je izrečena nepravosnažna osuđujuća presuda, da prema podacima kaznene evidencije tužilac nije osuđivan, te da je svjedok M. M. izjavio da ne postoji prijava protiv Mehmeda Kuljančića. Suprotno navedenom, svjedok S. V. je izjavio da je tužilac glavni narko-diler u Vlasenici, da se već dugo nalazi na mjerama MUPRS i Srbije i da poznaje Mehmeda Kuljančića koji je više puta hapšen i kod kojeg su policijski službenici nalazili lake droge (dok je fotografije na kojima se nalaze tužilac i Mehmed Kuljančić lično dostavio trećeapelantu), te da su protiv tužioca vođeni disciplinski postupci i istraga. Okružni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud, cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, kada prilikom utvrđivanja mjerodavnih činjenica u predmetnom postupku nije poklonio vjeru iskazu svjedoka S. V. jer je on suprotan provedenim materijalnim dokazima i iskazu svjedoka M. M. Takođe, Okružni sud smatra neosnovanim žalbene navode da je obaveza objave presude protivna svojoj svrsi jer primjena odredbe člana 199 ZOO-a isključuje novčanu naknadu. Ovo iz razloga što zahtjev za ovu vrstu nenovčanog zadovoljenja ne isključuje i zahtjev za novčanu naknadu nematerijalne štete (kumulirana satisfakcija) pod uslovom da je povreda prava ličnosti prouzrokovala duševne bolove, što u konkretnom slučaju proizlazi na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke koji je prvostepeni sud prihvatio kao valjan i objektivan dokaz. Neosnovani su i žalbeni navodi o povredi principa proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja slobode medija i ugleda tužiočeve ličnosti i da je pogrešno primijenjen član 10 stav 2 Evropske konvencije budući da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio standarde i svoju odluku zasnovao na analizi relevantnih činjenica u smislu navedenog člana Evropske konvencije. Naime, kako dalje navodi Okružni sud, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti jeste opravdan cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju nije postojala iskrena namjera tuženih i nisu uloženi razumni napori za potvrđivanje činjenica koje su iznesene, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica. Neosnovani su i žalbeni navodi da nije dokazana pasivna legitimacija drugoapelantkinje budući da je ona u postupku dala odgovor na tužbu u svojstvu glavnog i odgovornog urednika, kao i činjenice da je trećeapelant izjavio da je drugoapelantkinja u vrijeme objave predmetnih tekstova obavljala tu dužnost. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zakonito i pravilno na utvrđeni iznos naknade nematerijalne štete dosudio i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana presuđenja kao dana kada je takva šteta i utvrđena (shodno članu 277 u vezi sa članom 324 ZOO-a), pri čemu je bez uticaja činjenica da je u izreci pogrešno označen 12. maj 2017. godine kao datum presuđenja (u uvodu je pravilno označen 19. maj 2017. godine kao datum presuđenja).

13. S druge strane, Okružni sud je naveo da žalba apelanata osnovano ukazuje da je rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostepenoj presudi nepravilno i nezakonito, te je istakao da je odredbom člana 387 stav 1 ZPP-a propisano da će sud pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice (u skladu sa advokatskom tarifom). Dalje, Okružni sud je ponovio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio troškove postupka koji pripadaju tužiocu (troškovi pristupa na ročišta, naknada na ime odsustva punomoćnika iz kancelarije, troškovi vještačenja, takse na tužbu i presudu, te troškovi za svjedoka) u ukupnom iznosu od 1.420,00 KM, te je istakao da je prvostepeni sud bez osnova dosudio troškove za prevoz tužiočevog punomoćnika upotrebom sopstvenog automobila i nagrade za vrijeme odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja. Naime, tačno je da advokatu pripada naknada u vidu troškova prevoza, međutim, u konkretnom slučaju troškove prevoza tužiočev punomoćnik nije dokazao. Osim toga, tužilac je mogao angažovati advokata iz mjesta gdje je sjedište suda, a ukoliko je želio drugog advokata (u konkretnom slučaju iz Živinica) navedeni troškovi ne mogu pasti na teret tuženih (apelanata). Imajući u vidu navedeno, kao i tužiočev uspjeh u postupku (100%), Okružni sud je obavezao apelante da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.420,00 KM. S druge strane, Okružni sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe iz razloga što su apelanti sa žalbom uspjeli samo u pogledu troškova postupka kao sporednog potraživanja zbog čega njihov uspjeh u parnici nije ni promijenjen.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da su osporenom odlukom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelanti su naveli hronologiju predmetnog postupka, te su istakli da tužilac u konkretnom slučaju nije dokazao pasivnu legitimaciju drugoapelantkinje, odnosno da je ona bila glavni i odgovorni urednik u vrijeme kada su objavljeni sporni članci. Dalje, apelanti smatraju da ocjena dokaza nije bila objektivna, kao i da je nerazumljiva izreka presude kojom su obavezani na naknadu nematerijalne štete tužiocu zbog klevete. U vezi s tim, apelanti su naveli da je prema istorijatu tužbe i navodima prvostepene odluke sporan čitav članak, dok prema mišljenju apelanata neke citirane konstatacije u članku predstavljaju vrijednosni sud – mišljenje, a ne iznošenje činjenica. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo (odredbe čl. 199 i 200 ZOO-a, te odredbe čl. 2, 6 i 7 ZZK), kao i da sudovi nisu obrazložili uslove za ograničavanje slobode izražavanja apelanata iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Naime, apelanti smatraju da su obaveze koje su im naložene (objava presude u dnevnim novinama u kojima su objavljeni sporni tekstovi) protivne svrsi i smislu odredbe člana 199 ZOO-a koji načelno isključuje novčanu naknadu (koju je tužilac dobio u skladu sa članom 200 ZOO-a). Apelanti suprotno utvrđenju sudova smatraju da je sporno izražavanje suštinski istinito i da su sudovi zanemarili iskaz svjedoka S. V., te da njihovu krivicu i (ne)dobronamjernost u odnosu na tužioca treba posmatrati u odnosu na sadržinu iskaza navedenog svjedoka. Apelanti su istakli da su u konkretnom slučaju radili svoj posao i da se, imajući u vidu iskaz svjedoka S. V., ne može tvrditi da su imali neiskrenu namjeru prema javnosti i tužiocu, da je predmet spornog saopštavanja potpuno legitimna tema za javnost koja se ne tiče tužiočevog privatnog života, odnosno da je predmet saopštenja bila djelatnost policijskih organa otkrivanja i gonjenja u vezi s tužiocem, kao i da tužilac nije preduzeo nikakve „mjere ublažavanja“ u skladu sa članom 8 ZZK.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, te je istakao da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji.

16. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju postupao u skladu sa odredbama ZPP-a, ZOO-a i ZZK, te da je pravilnom primjenom relevantnih odredbi navedenih zakona donio svoju odluku.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

18. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[...]

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v)ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

STANDARD DOKAZIVANJA

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

NAKNADA ŠTETE

Član 11.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

2. Sud ne može doneti mere o zabrani ili ograničavanju iznošenja i pronošenja izražavanja pre prvog objavljivanja tog izražavanja.

3. Privremene sudske mere o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja mogu biti određene samo kada oštećeni može učiniti sasvim verovatnim da je izražavanje izazvalo štetu oštećenom i da će oštećeni trpeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja. Stalna sudska mera o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja može se primenjivati samo na posebno izražavanje/izražavanja, odnosno izražavanja za koja je utvrđeno da su nezakonita, kao i na posebno lice/lica za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje izražavanja.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Objavljivanje presude ili ispravke Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 193538 17 Gž od 27. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 18. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti smatraju da su osporenom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati navode apelanata o navodnoj povredi prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

26. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

27. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

28. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

29. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je u brojnim odlukama ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66 i 67).

30. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste, budući da su u postupku okončanom osporenom presudom apelanti obavezani na naknadu štete, što predstavlja miješanje u slobodu izražavanja garantovanu članom 10 stav 1 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud, takođe, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK, ZOO-a i ZPP-a i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužioca.

32. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u slobodu izražavanja apelanata bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud u smislu navedenog treba ispitati da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li je Okružni sud u osporenoj presudi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavio pravičnu ravnotežu između prava apelanata na slobodu izražavanja i tužiočevog interesa za zaštitu njegovog ugleda.

33. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije u vezi sa zaštitom tužiočevog prava na njegov ugled kao policijskog službenika, u smislu člana 8 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi u postupku koji je okončan osporenom odlukom postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8 Evropske konvencije.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem koje je u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica koje je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

35. Primjenjujući konkretne kriterijume na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da su sporni tekstovi o tužiocu pod nazivom „Bivši zamjenik šefa policije narko-diler?“ i „Prijavljen zbog prijetnji i uvreda“ objavljeni od 11. i 17. marta 2014. godine u dnevnom listu „Glas Srpske“ (prvoapelant) čiji je autor nesumnjivo trećeapelant (dok je drugoapelantkinja u spornom periodu bila glavni i odgovorni urednik), koji tekstovi su se u suštini bavili pitanjem eventualne tužiočeve umiješanosti u organizovanje dilanja droge i trgovine stokom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je tužilac u vrijeme objavljivanja spornih tekstova radio kao policijski službenik. Ustavni sud prihvata da je pitanje tužiočevog ponašanja vezano za obavljanje njegovog poziva policijskog službenika i poslova koje obavlja u sklopu svog poziva (zaštite ustavnog uređenja od nasilnih promjena, zaštite života i lične bezbjednosti građana, sprečavanja vršenja krivičnih djela za koja se goni po službenoj dužnosti i hvatanje njihovih učinilaca, kao i poslove uspostavljanja javnog reda i mira) predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da su sporni tekstovi koji su se bavili pitanjem tužiočeve navodne umiješanosti u nezakonite radnje, kao takvi, predstavljali doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa u smislu eventualne umiješanosti tužioca kao policijskog službenika u nezakonite radnje.

36. U pogledu navoda iznesenih u spornom tekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i prvostepene presude proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporna izražavanja apelanata u pomenutim tekstovima i na osnovu provedenih dokaza utvrdili da navedeni tekstovi sadrže neistinite tvrdnje budući da apelanti tokom trajanja predmetnog postupka nisu dokazali tačnost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. Dakle, tokom trajanja postupka na osnovu izvedenih dokaza sudovi su utvrdili da su neistiniti navodi apelanata o tužiočevoj navodnoj umiješanosti u nezakonite radnje koje po svojim obilježjima čine krivično djelo sa konkretnim navođenjima (da se tužilac bavi organizovanjem dilanja droge, da je narko-diler, da se bavi trgovinom stoke). Takođe, redovni sudovi su, između ostalog, utvrdili da protiv tužioca nije potvrđena optužnica, niti je izrečena nepravosnažna osuđujuća presuda (za krivično djelo za koje je propisana kao glavna kazna novčana kazna ili zatvor do pet godina), kao i da tužilac nije osuđivan, te su dali dovoljno jasna i logična obrazloženja za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama pri čemu su cijenili kako iskaz svjedoka M. M., tako i iskaz svjedoka S. V. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i prvostepene odluke proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu poslove koje je tužilac obavljao u vrijeme objavljivanja spornih tekstova kao i funkciju koju ima štampa u demokratskom društvu, ali isto tako i činjenicu da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke zapravo, iako se redovni sudovi o tome nisu eksplicitno izjašnjavali, proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da apelanti nisu postupali u dobroj vjeri. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i prvostepene odluke i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su apelanti kontaktirali nadležne organe radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda. Sve navedeno ukazuje da apelanti, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nisu postupili bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije.

37. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da je objavljivanjem spornih tekstova „Bivši zamjenik šefa policije narko-diler?“ i „Prijavljen zbog prijetnji i uvreda“ tužilac pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete i objavljivanja presude u dnevnom listu „Glas Srpske“ kako je to definisano u dispozitivu prvostepene presude.

38. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na svoj stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, već citirana, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju ipak izveden i dokaz vještačenjem po vještaku neuropsihijatru u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.

39. Dakle, prilikom odmjeravanja visine štete redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Pri tome su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiočevog ugleda i časti, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 2.100,00 KM, pri čemu je pri odmjeravanju visine štete cijenjena i okolnost da tužilac nije preduzeo radnje koje su mu stajale na raspolaganju u smislu člana 8 ZZK, i objave presude u dnevnim novinama „Glas Srpske“ proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, te da je osporena odluka donesena u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.

40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koja su dali redovni sudovi u postupku okončanom osporenom presudom za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.

41. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

42. U vezi s prigovorima kojima apelanti pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, smatra da iz datih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, na što apelanti neosnovano ukazuju. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su apelanti obavezani na naknadu štete, pri čemu su primijenjene relevantne odredbe ZZK, ZOO-a i ZPP-a, a čija se primjena u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljnom i na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenom odlukom Okružnog suda naloženo apelantima da tužiocu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz datih obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza u osporenim odlukama kojima su apelanti obavezani da tužiocu solidarno isplate precizirani novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7472/18 („Glas Srpske“ a.d. Banja Luka, B. R… | Sudska praksa | Aktio