Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-412/19 (S. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-412/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-412/19, rješavajući apelaciju Svjetlane Segić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svjetlane Segić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016467 16 Uvp 2 od 7. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Svjetlana Segić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016467 16 Uvp 2 od 7. novembra 2018. godine. Apelantica je na traženje Ustavnog suda 22. septembra 2020. godine dopunila apelaciju dostavom relevantne dokumentacije.

2. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što su prethodno donesene odluke upravnih organa više puta poništavane i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Resor za imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Resor) broj 18.03/3-1-02-125/00 (ranije 05-050-02-02-125/00) od 5. novembra 2014. godine, potvrđeno je da je Mira Plićanić (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava) 1. aprila 1992. godine bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), nosioca prava raspolaganja i davaoca stana na korišćenje „Veletekstil“ Banjaluka; dozvoljeno je Zlatku Plićaniću, kao članu porodičnog domaćinstva i sinu nositeljice stanarskog prava, vraćanje u posjed predmetnog stana odmah te je određeno da apelantica, kao raniji privremeni korisnik, ne ispunjava uslove za priznavanje prava na alternativni smještaj, jer nije izbjeglo ili raseljeno lice, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju rješenja Resor je naveo sve odluke organa uprave i suda koje su prethodno donesene u postupku po zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed, te ukazao da je u postupku administrativnog izvršenja prvostepenog rješenja od 18. oktobra 2006. godine u posjed predmetnog stana 29. januara 2007. godine uveden Zlatko Plićanić, a iz njega iseljena apelantica (kao privremeni korisnik). Dalje je naveo da je apelantica predmetni stan koristila na osnovu ugovora o korištenju kojeg je zaključila 8. februara 1995. godine sa MP Zavod za izgradnju Banjaluka. Resor je istaknuo da je u toku postupku utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava umrla 12. januara 1995. godine. Dalje je naveo da je Zlatko Plićanić 30. oktobra 1974. godine prijavljen na adresu predmetnog stana, a odjavljen sa te adrese 6. jula 1990. godine za Sesvete, po vlastitoj izjavi radi dobijanja pasoša u Hrvatskoj sa kojim je išao na privremeni rad u Austriju, ali je i dalje u predmetnom stanu ostala da živi njegova supruga i on je povremeno dolazio 5-6 puta godišnje. Istaknuo je da je Zlatko Plićanić 7. februara 1992. godine dao punomoć advokatu da podnese tužbu za razvod braka protiv supruge i da ga zastupa do okončanja postupka, što je dokaz da je boravio u Banjaluci početkom 1992. godine. Također je istaknuo da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 29. oktobra 1993. godine razveden navedeni brak. Resor je naveo da je po popisu stanovništva objavljenim u periodu 1.-15. aprila 1991. godine Zlatko Plićanić popisan kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Dalje je naveo da s obzirom da je Zlatko Plićanić u periodu 1991. i 1992. godine bio na privremenom radu u Austriji, Kućni savjet-Zajednica etažnih vlasnika i stanari i nisu mogli da ga vide u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava, a privremenim radom ne prestaje svojstvo člana porodičnog domaćinstva (presuda U.2068/80-1 od 13. januara 1981. godine). Istaknuo je da je Komisija za obilazak stanova davaoca predmetnog stana na raspolaganje, prilikom obilaska predmetnog stana, zapisnikom konstatovala da nositeljica stanarskog prava živi sama a da je Zlatko od kraja 1974. godine u Austriji, koji zapisnik ona nije potpisala. S tim u vezi, obrazložio je da je činjenica navedena u zapisniku da Zlatko živi u Austriji od 1974. godine u suprotnosti sa adresom na kojoj je Zlatko prijavljen, odnosno adresom predmetnog stana, na kojoj adresi je popisan 1991. godine sa suprugom.

4. Resor je ukazao i da je Zlatko Plićanić prijavljen na adresi predmetnog stana u Vojnoj evidenciji ranijeg Ministarstva odbrane. Istaknuo je da potvrda zajednice etažnih vlasnika ide u prilog činjenici da je Zlatko Plićanić u periodu do 1992. godine odlazio na rad u inostranstvo, pa ga stanari nisu ni mogli vidjeti, naročito poslije 1992. godine, kao i kopija „spiska stanara“ na kom su upisani imena, a pored Zlatko Plićanić da se odjavio 1990. godine za Austriju. Dalje je istaknuo da je Zlatko Plićanić bio na privremenom radu u Njemačkoj i Austriji i po 5-6 puta u toku godine dolazio u predmetni stan pa mu svojstvo člana porodičnog domaćinstva nije moglo prestati. Resor je zatim ukratko naveo izjave saslušanih svjedoka, i dao njihovu ocjenu, bliže navedeno u obrazloženju rješenja. Po mišljenju Resora, budući da je Zlatko Plićanić bio na privremenom radu u Austriji i Njemačkoj i da je njegova supruga ostala u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava, svojstvo člana domaćinstva sa nositeljicom stanarskog prava nije mu moglo prestati, jer je bio uredno prijavljen sve do 1990. godine kada je zbog posla odnosno pribavljanja pasoša odjavljen sa adrese predmetnog stana.

5. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R14/15 od 25. marta 2015. godine, odbijene su žalbe apelantice i nosioca prava raspolaganja na predmetnom stanu.

6. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje je naveo da su u obrazloženju rješenja prvostepenog organa navedeni razlozi za donošenje odluke, navedeni su razlozi zbog kojih je određenim dokazima poklonjena vjera, a zbog kojih se drugim dokazima vjera nije mogla pokloniti, odnosno kojim dokazima je prvostepeni organ dao više povjerenja u odnosu na druge, a posebno su pravilno navedeni razlozi zbog kojih je poklonjeno više vjere u istinitost izjava svjedoka Zlatka Plićanića, a manje izjavama svjedoka predloženih od strane apelantice. Istaknuo je da je prvostepeni organ pravilno cijenio i izjavu Zlatka Plićanića kao dokazno sredstvo u pogledu činjenice koja se odnosi na fiktivnost odjave prebivališta iz 1990. godine, iz razloga što je tokom postupka nesporno utvrđeno da je Zlatko Plićanić osoba koja je zbog svojih postupaka često dolazila u sukob sa zakonom i zbog toga osuđivan, te je takvo lice objektivno imalo problema u vezi sa izdavanjem putne isprave u Banjaluci kao mjestu njegovog tadašnjeg prebivališta. Ministarstvo je cijenilo i ostale žalbene razloge i zaključio da nemaju bitnog uticaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

7. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 016467 15 U od 26. februara 2016. godine, odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva, te odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog organa da se boravkom na privremenom radu u inostranstvu ne gubi svojstvo člana porodičnog domaćinstva. Dalje je naveo da je Zlatko Plićanić nesumnjivo od 1990. do 1992. godine odlazio na privremeni rad u inostranstvo i vraćao se kući (5-6 puta na godinu), zbog čega mu svojstvo člana porodičnog domaćinstva ne može prestati, jer je tamo imao boravište. Po mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak Ministarstva da je odjava sa adrese predmetnog stana 6. jula 1990. godine bila formalne, a stvarne prirode, s ciljem dobijanja putnih isprava, zbog odlaska na privremeni rad u Austriju, tako da boravak na privremenom radu nekom licu ne predstavlja osnov za gubitak statusa člana porodičnog domaćinstva, jer odlazak na privremeni rad u inostranstvo znači promjenu boravišta, a ne prebivališta nekog lica. Istaknuo je da se nesporno može zaključiti da Zlatku Plićaniću pripada pravo na povrat predmetnog stana, jer je u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima bio član porodičnog domaćinstva 30. aprila 1991. godine pokojne nositeljice stanarskog prava, zbog čega je i odlučeno u smislu odredbe člana 17. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 016467 16 Uvp 2 od 7. novembra 2018. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, te odbijen njen zahtjev za naknadu troškova postupka.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije osnovan suštinski prigovor apelantice koji se svodi na to da je Okružni sud neosnovano prihvatio zaključak organa uprave vezan za činjenicu da je Zlatko Plićanić 6. jula 1990. godine odjavio prebivalište iz Banjaluke sa adrese predmetnog stana za Zagreb iz razloga koje je sam naveo (lakše dobijanje pasoša zbog kriminalne prošlosti). S tim u vezi, obrazložio je da nije tačna apelantičina tvrdnja da navedeno evidentno znači promjenu prebivališta, jer prijava prebivališta i stvarno prebivalište fizičkog lica u smislu življenja u određenom mjestu ne moraju nužno da se poklapaju, ma koji razlozi doveli do toga. Dalje je obrazložio da Okružni sud ispravno navodi da se činjenica da li je određeno lice bilo član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ne utvrđuje samo na osnovu podataka iz prijavno-odjavne evidencije MUP RS, već na osnovu svih raspoloživih dokaza. Istaknuo je da u tom kontekstu pravilno Okružni sud podržao zaključivanje nižestepenih organa da su u provedenom upravnom postupku izvedeni brojni drugi dokazi (izvod iz popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991. godine, izvod iz evidencije Ministarstva odbrane Republike Srpske Odsjek Banjaluka, izvod iz biračkog spiska Grada Banjaluka, dokumenti o razvodu braka sa suprugom iz 1992. i 1993. godine) iz kojih, kada se dovedu u vezu sa izjavom Zlatka Plićanića i iskazima saslušanih svjedoka, proizilazi da je Zlatko Plićanić od useljenja svojih roditelja u predmetni stan sve do izbijanja rata na ovim prostorima, u njemu živio, i tu zasnovao brak sa suprugom, koja je u ovom stanu živjela do faktičkog prekida bračne zajednice te je bila uredno prijavljena na ovoj adresi u CJB Banjaluka.

11. Vrhovni sud je istaknuo da na navedenu okolnost ne utiče, niti može uticati utvrđena činjenica da je Zlatko Plićanić godinama prije izbijanja rata na ovim prostorima bio na privremenom radu u inostranstvu (Austrija, Njemačka) odakle je u Banjaluku dolazio pet-šest puta godišnje, jer sa odsustvom ove vrste iz predmetnog stana nije izgubio status člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je naveo da zbog navedenog načina života Zlatka Plićanića u predmetnom stanu, o čemu se decidno izjasnio veliki broj svjedoka koji su ga dobro poznavali i bili u kontaktu s njim, nisu netačni iskazi svjedoka - komšija iz zgrade i članova Zajednice etažnih vlasnika koji su tvrdili da ga nisu viđali neprekidno u stanu. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, jesu netačni u dijelu gdje se tvrdi da je Zlatko Plićanić u julu 1990. godine napustio predmetni stan, budući da iz dokumenata vezanih za razvod braka sa suprugom nesporno proizilazi da je on u predmetnom stanu boravio i u februaru 1992. godine. S tim u vezi, obrazložio je da je 7. februara 1992. godine, u Banjaluci dao i potpisao punomoć advokatu da ga zastupa u brakorazvodnoj parnici, te je u tužbi podnesenoj istog dana, i presudi o razvodu braka donesenoj 29. oktobra 1993. godine navedeno da Zlatko Plićanić živi na adresi predmetnog stana, koje sve dokaze su pravilno i u vezi sa drugim prethodno navedenim dokazima ocijenili organi uprave, a podržao Okružni sud.

12. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica ističe da organi uprave smatraju da uopće nije bitna činjenica to što je Zlatko Plićanić odjavio svoje prebivalište 1990. godine iz Banjaluke za Zagreb, prije bilo kakvih ratnih dešavanja. Također smatra da organi uprave uopće nisu poklonili pažnju, odnosno podcijenili su dokumentaciju koja negira Zlatku Plićaniću svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, koju je detaljno navela i obrazložila (zahtjev za prijavu prebivališta na drugoj adresi iz 2005. godine, uvjerenje CJB Banjaluka iz 2006. godine, zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed i grafološko vještačenje potpisa na zahtjevu, da u razvodu braka nijedna stranka nije lično učestvovala). Apelantica smatra da su redovni sudovi i organi uprave proizvoljno i diskriminirajuće na apelantičinu štetu tumačili odredbu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, kao i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, tvrdi da u toku postupka nije dokazano da je Zlatko Plićanić ostvario dovoljno jaku vezu sa predmetnim stanom, da bi se mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelacionim navodima o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje da organi uprave uopće nisu poklonili pažnju, odnosno podcijenili su dokumentaciju koja negira Zlatku Plićaniću svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, Ustavni sud u prvom redu podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom, te da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78.). Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u toku upravnog postupka, koji je više puta ponavljan upravo zbog ocjene izvedenih dokaza, izvedeni brojni dokazi, koji su ocijenjeni od strane upravnih organa i data njihova ocjena, te obrazloženje zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Navedena ocjena dokaza je prihvaćena u postupcima pred redovnim sudovima, te su data obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud podržao odluke nižestepenih organa uprave i Okružnog suda u zaključku da iz provedenih dokaza proizilazi da je Zlatko Plićanić od useljenja svojih roditelja u predmetni stan sve do izbijanja rata na ovim prostorima, u njemu živio, i tu zasnovao brak sa suprugom, koja je u ovom stanu živjela do faktičkog prekida bračne zajednice. Dakle, na osnovu čitavog postupka je izvedenim dokazima nesporno utvrđeno da Zlatku Plićaniću pripada pravo na povrat predmetnog stana, jer je bio član porodičnog domaćinstva 30. aprila 1991. godine pokojne nositeljice stanarskog prava u smislu člana

6. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je apelantica predmetni stan koristila na osnovu ugovora o korištenju iz 1995. godine, te da je, kao privremeni korisnik, iz njega iseljena 2007. godine. Suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud cijenio i navode koje se odnose na odjavu prebivališta i boravak u inostranstvu, te dao jasne razloge zbog čega Zlatko Plićanić time nije izgubio status člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Pri tome nespornim proizilazi da apelantica zapravo, niti u postupku okončanom osporenom presudom niti u apelaciji, ni na koji način ne dovodi u pitanje odluke organa uprave i suda u dijelu u kojem je zaključeno da je ona privremeni korisnik koji ne ispunjava uslove za priznavanje prava na alternativni smještaj, već suštinu svojih navoda bazira isključivo na ocjenu dokaza povodom zahtjeva članu porodičnog domaćinstva za povrat predmetnog stana a što su, kako je naprijed navedeno, organi uprave i sudovi detaljno ispitali i obrazložili zašto su navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-412/19 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio