Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1638/19 (M.Z.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1638/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1638/19, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. Z.
zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 258187 17 I, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Boško Zekić advokat iz Zvornika, podnijela je 9. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 258187 17 I.
2. Apelantica je 31. marta 2017. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (Republika Srpska, Ministarstvo Unutrašnjih Poslova), na osnovu izvršne isprave-platne liste za mjesec oktobar, novembar i decembar 2016. godine, radi naplate troškova prevoza u ukupnom iznosu od 383,90 KM sa zakonskim zeteznim kamatama i troškovima postupka. Predloženo je da Osnovni sud donese rješenje o izvršenju kojim će naložiti izvršeniku da uplati dugovane iznose odmah, a ukoliko to ne učini da se predloženo izvršenje sprovede na novčanim sredstvima izvršenika. Odlučujući o apelantičinom prijedlogu, Osnovni sud je 13. aprila 2017. godine donio rješenje kojim je predmetni prijedlog odbacio, protiv kojeg je apelantica 21. aprila 2017. godine izjavila žalbu. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je 9. novembra 2017. godine zaprimio spis Osnovnog suda na nadležno postupanje. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud je donio rješenje broj 71 0 I 258187 17 Gž od 6. juna 2018. godine kojim je žalbu uvažio, rješenje prvostepenog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Okružni sud je 14. juna 2018. godine dostavio predmetni spis Osnovnom sudu na nadležno postupanje. U ponovljenom postupku, Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju od 24. maja 2019. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika, istovremeno obavezujući izvršenika da u roku od osam dana po prijemu rješenja izmiri apelantičino potraživanje, zajedno sa troškovima izvršnog postupka u iznosu od 187,20 KM. Osnovni sud je 27. maja 2019. godine predmetno rješenje o izvršenju dostavio Ministarstvu finansija RS, Sektor trezor. Apelantica je 3. juna 2019. godine uložila prigovor na predmetno rješenje o izvršenju. Odlučujući o apelantičinom prigovoru, Osnovni sud je 23. oktobra 2019. godine donio rješenje kojim je usvojio prigovor u pogledu odmjeravanja visine troškova izvršnog postupka, te je isto izmjenio na način da je troškove izvršnog postupka odredio u iznos od 655,20 KM, dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo nepromjenjeno. Osnovni sud je 31. oktobra 2019. godine predmetno rješenje od 23. oktobra 2019. godine dostavio na provođenje Ministarstvu finansija RS, Sektor trezora. Apelacioni navodi
3. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela tok postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da Osnovni sud ni nakon perioda od dvije godine nije odlučio o njenom prijedlogu za izvršenje, ističući da se radi o jednostavnom postupku-potraživanjima iz radnog odnosa (naplata prevoza radi dolaska i povratka sa posla). Apelantica navodi da treba imati u vidu da nakon rješenja o izvršenju tek onda slijedi mogućnost pravnih lijekova od strane izvršenika i sigurno po apelantici najteži dio izvršnog postupka a to je naplata potraživanja zbog čega smatra da svoja potraživanja neće naplatiti ni za pet godina. Predlaže da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog neodlučivanja u razumnom roku isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM, istovremeno tražeći da joj Republika Srpka na ime troškova sastava ove apelacije isplati iznos od 800,00 KM. Odgovori na apelaciju
4. Osnovni sud je u odgovorima na apelaciju naveo da su djelimično tačni apelantičini navodi koje je iznijela u apelaciji, ali da apelantica nije podnijela prijedlog za izvršenje za isplatu plata po platnim listama nego troškova prevoza, (da apelantica „svakih mjesec dva“ podnosi prijedloge za naknadu troškova prevoza), tako da po Osnovnom sud apelantica nije uskraćena za odlučivanje o navedenoj naknadi prevoza. S tim u vezi je navedeno da je nadležno ministarstvo Vlada RS zajedno sa sindikatom sklapala i određene dogovore o načinu izmirenja preostalog duga po osnovu naknada pa čak i za naknade koje su bile utvrđene pravosnažnim sudskim odlukama. Osnovni sud je naveo da je tačno da je u ovom kompletnom predmetu odbačen zahtjev za odobravanje izvršenja na osnovu platnih lista iz razloga što je ovaj sud smatrao da naknada troškova prevoza nije radni spor i obračun plate, te da je Okružni sud nevedeno rješenje ukinuo. Osnovni sud ističe da postupajući sudija zbog velikog broja predmeta u ponovnom postupku nije odmah donijela novo rješenje, te da smatra da je tražena šteta zbog neodlučivanja u razumnom roku previsoko odmjerena iz razloga što se radi o zahtjevu za prevoz za mjesec oktobar, novembar i decembar 2016. godine. Osnovni sud ističe da je postupio po odluci Okružnog suda i donio rješenje o izvršenju te da je isto dostavio kako izvršnim strankama tako i Ministarstvu finansija RS-trezor na provođenje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer se ne radi o izvršenju radi naplate plate nego naknadama koje nisu sastavni dio plate.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U konkretnom slučaju apelantica tvrdi da joj je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007.godine, stav 26).
8. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Na temelju predočenih dokumenata i odgovora na apelaciju Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ovaj predmet činili složenim. S obzirom na činjenicu da je apelantica predmetni izvršni postupak pokrenula na osnovu platnih lista radi naplate naknade za prijevoz, ne može se izvesti zaključak da je predmetni postupak za nju od većeg značaja.
9. U odnosu na ponašanje strana u postupku i nadležnog suda, Ustavni sud konstatira da apelantica nije doprinijela dužini trajanja izvršnog postupka. S druge strane, posmatrajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u kratkom roku, nakon 13 dana, odlučio o podnesenom prijedlogu na način da je isti odbacio. U kasnijem toku postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo oko 11 mjeseci da u ponovnom postupku odluči o apelantičinom prijedlogu i donese rješenje o izvršenju, što svakako nije optimalna ažurnost u skladu sa pravom na pravično suđenje. Kao opravdanje za navedeni period pasivnosti Osnovni sud je naveo veliki broj predmeta sa kojim je zadužen postupajući sudija. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da preopterećenost sud velikim brojem predmeta prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, ne može smatrati objektivno prihvatljivim razlogom ne postupanja u izvršnim predmetima. U nastavku postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud predmetno rješenje o izvršenje u vrlo kratkom roku (tri dana) dostavio Ministarstvu finansija RS, Sektor trezora, kao i da je u relativno razumnom roku odlučio o apelantičinom prigovoru uloženom protiv predmetnog rješenja o izvršenju koje je 31. oktobra 2019. godine dostavio na provođenje Ministarstvu finansija RS, Sektor trezora čime je proveo radnju kojom se izvršenje dovršava pred tim sudom u smislu člana 64. ZIP-a. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se predmetni spis Osnovnog suda nalazio na odlučivanju pred Okružnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku donio u razumnom roku. Dakle, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su se redovni sudovi, izuzev navedene neaktivnosti Osnovnog suda, u predmetnom postupku ponašali u skladu sa svojom pozitivnom obavezom postupanja ekonomično i bez nepotrebnog odlaganja, kao i da je Osnovni sud navedena rješenja u razumnim rokovima dostavio nadležnom ministarstvu na daljnje provođenje. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U pogledu zahtjeva apelantice da joj se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizilazi da te troškove snose isključivo apelanti.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević