Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2940/20 (B. P.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Naknada
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2940/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2940/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Boro Popadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boro Popadić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 V 028888 19 Gž od 24. juna 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 V 028888 18 V od 6. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Popadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnio je 10. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 V 028888 19 Gž od 24. juna 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 V 028888 18 V od 6. avgusta 2019. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 V 028888 18 V od 6. avgusta 2019. godine apelantu je određena pravična naknada u novčanom iznosu od 28.788,00 KM za nekretnine potpuno eksproprisane rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove-Područna jedinica Prnjavor od 25. decembra 2017. godine, pobliže označene izrekom prvostepenog rješenja, te je obavezan protivnik predlagača (Republika Srpska) da apelantu na ime određene pravične naknade isplati novčani iznos preciziran izrekom prvostepenog rješenja, da mu nadoknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 1.305,00 KM, te da na dosuđeni iznos naknade isplati i zakonsku zateznu kamatu od donošenja rješenja, pa do konačne isplate.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da se u smislu člana 61. Zakona o eksproprijaciji cijena naknade za eksproprisane nepokretnosti određuje prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, te da je novčana obaveza protivnika predlagača dospjela u momentu donošenja prvostepenog rješenja od kada je protivnik predlagača u docnji. Osnovni sud je naveo da je stoga na dosuđeni iznos pravične naknade, saglasno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima, protivnik predlagača dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana donošenja predmetnog rješenja prvostepenog suda, pa do isplate. Osnovni sud je takođe naveo da su troškovi postupka određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata od 12. marta 2005. godine i to primjenom Tarifnog broja 3., budući da se navedena odredba, u slučaju uspjeha u postupku, primjenjuje prilikom odmjeravanja troškova vanparničnog postupka u „neprocjenjivim predmetima, kakav je slučaj i u predmetnom postupku“.
4. Odlučujući o žalbama apelanta i protivnika predlagača izjavljenim protiv rješenja Osnovnog suda od 6. avgusta 2019. godine, Okružni sud je osporenim Rješenjem broj 78 0 V 028888 19 Gž od 24. juna 2020. godine odbio predmetne žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se, u smislu odredaba člana 61. Zakona o eksproprijaciji, cijena naknade za eksproprisane nepokretnosti određuje prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, te da je novčana obaveza protivnika predlagača dospjela u momentu donošenja prvostepenog rješenja od kada je protivnik predlagača u docnji. Takođe, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je na dosuđeni iznos pravične naknade, saglasno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima, protivnik predlagača dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana donošenja predmetnog rješenja prvostepenog suda pa do isplate. Okružni sud je dalje naveo da su stoga neosnovani navodi apelanta da je protivnik predlagača dužan da plati zakonsku zateznu kamatu na dosuđenu pravičnu naknadu počev od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, te da je takav stav zauzela i sudska praksa, a sadržan je u Rješenju Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-001 209 od 8. aprila 2010. godine. Apelacioni navodi
5. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidu u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u dijelu osporene odluke koji se odnosi na zakonske zatezne kamate i troškove postupka. Apelant ističe da je zakonske zatezne kamate trebalo dosuditi od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a ne od dana donošenja prvostepenog rješenja o određivanju pravične naknade. Apelant također smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio pravo u dijelu primjene tarifnog broja, odnosno da je pogrešno primijenio Tarifni broj 3. Tarife o nagradama iako se kod postupaka za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine radi o procjenjivim stvarima i utvrđuje se visina naknade odnosno vrijednost.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u dijelu koji se odnosi na odluku o zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, a takva obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije proizvoljan stav redovnih sudova da zakonska zatezna kamata teče od dana donošenja prvostepenog rješenja kojim je određena naknada. Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4539/14 od 18. jula 2017. godine i AP-3581/17 od 24. aprila 2019. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-4778/18 od 20. maja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), u kojima nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se zakonska zatezna kamata na naknadu za eksproprisane nekretnine dosuđuje od dana donošenja prvostepene odluke. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u vezi primjene tarifnog broja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-7158/18 od 12. marta 2019. godine i AP-4778/18 od 20. maja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovan.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević