Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2545/20 (Š. C.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2545/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2545/20, rješavajući apelaciju Špire Crepulje, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Špiro Crepulja protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022343 19 Uvp od 6. svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Špiro Crepulja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Strojice, kojeg zastupa Boško Diljević odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 21. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022343 19 Uvp od 6. svibnja 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, uvažen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude podnesen od strane tuženog (Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske), te je prvostupanjska presuda preinačena tako da je apelantova tužba odbijena kao neosnovana (tužbom traženo da se poništi akt tuženog od 12. veljače 2018. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog organa od 11. prosinca 2017. godine kojim je utvrđena preplata novčanog primanja u iznosu 3.257,03 KM, te je određeno vraćanje preplate, obustavom u visini od 1/3 od prve naredne penzije, sve do konačnog namirenja).

3. U obrazloženju odluke, prvostupanjski sud je naveo da je postupajući u izvršenju presude od 10. travnja 2017. godine (kojom je uvažena apelantova tužba i poništeno rješenje tuženog od 12. svibnja 2016. godine), tuženi donio rješenje od 10. svibnja 2017. godine, kojim je poništio rješenje prvostupanjskog organa od 8. ožujka 2016. godine i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak, te je istovremeno poništio sve sprovedene ovršne radnje na obustavi mirovine tužitelja. Dalje je ukazao da je u ponovnom postupku, prvostupanjski organ donio rješenje od 11. prosinca 2017. godine.

4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski organ donio rješenje od 16. veljače 2015. godine kojim je apelantu utvrđena mirovina, prema mirovinskom osnovu kao borcu I. kategorije. Međutim, naveo je da je to rješenje poništeno rješenjem od 18. svibnja 2015. godine u postupku vršenja revizije, te je naloženo prvostupanjskom organu da apelantu odredi mirovinu kao borcu III. kategorije. Dalje je naveo da je rješenjem od 11. lipnja 2015. godine, apelantu određena mirovinu kao borcu III. kategorije na osnovu odredaba člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a u skladu sa odredbama članka 9. istog zakona. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je naveo da je preplata mirovine apelantu određena zbog činjenice da mu isplata izvršena po poništenom rješenju od 16. veljače 2015. godine (pogrešno obračunat penzijski osnov kao borcu I. a ne III. kategorije) te je nastala preplata isplaćenog iznosa mirovine. S obzirom na to, naveo je da je pobijanom presudom nepravilno tužba uvažena i osporeni akt poništen, jer se sud upustio u raspravljanje činjenice je li apelantu mirovina ponovo određena kao korisniku invalidske penzije zbog gubitka radne sposobnosti zbog povređivanja u oružanim sukobima, koje činjenice nisu predmet konkretne upravne stvari. Konačno, ukazao je da postoji valjan pravni osnov za određivanje preplaćenog iznosa penzije, a to je konačno rješenje od 11. lipnja 2015. godine.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da se u konkretnom postupku radi o presuđenoj stvari s obzirom da je u ranijem upravnom sporu odlukom upravnog suda od 10. travnja 2017. godine (koja je konačna) poništeno rješenje kojim je utvrđen preplaćeni iznos mirovine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2545/20 (Š. C.) | Sudska praksa | Aktio