Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2569/20 (E. F. i drugi)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Aktivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2569/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-2569/20, rješavajući apelaciju Ekrema Fejzića, Slaviše Glavočevića, Želje Glavočevića i Amira Mutapa, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ekrem Fejzić, Slaviša Glavočević, Željo Glavočević i Amir Mutap protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 101256 17 Gž od 28. prosinca 2017. godine, Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 O P101256 15 P od 28. listopada 2016. godine i Dopunske presude Općinskog suda u Travniku broj 51 O P101256 15 P broj od 16. listopada 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Fejzić, Slaviša Glavočević, Željo Glavočević i Amir Mutap (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Suzana Nadarević odvjetnica iz Sarajeva, podnijeli su 24. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 101256 17 Gž od 28. prosinca 2017. godine, Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 O P101256 15 P od 28. listopada 2016. godine i Dopunske presude Općinskog suda u Travniku broj 51 O P101256 15 P broj od 16. listopada 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1761/18 od 23. travnja 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda od 28. prosinca 2017. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 O P101256 18 Rev od 27. travnja 2020. godine, revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Odlukom prvostupanjskog suda obvezani su prvoapelant i drugoapelant da tužiteljima (F.F. i S.F.) solidarno nadoknade štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknade troškove parničnog postupka, dok je ostatak tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Dalje je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obvežu trećeapelant i četvrtoapelant da tužiteljima solidarno naknade štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom, kao i da naknade troškove parničnog postupka.
4. Dopunskom presudom prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka.
5. Osporenom odlukom Kantonalnog suda, žalbe tužitelja i apelanata su djelomično uvažene i prvostupanjska presuda koja je dopunjena dopunskom presudom preinačena je na način da je, prvoapelant obvezan tužiteljima naknaditi štetu u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, kao i u odnosu na drugoapelanta odbijen kao neosnovan. Također, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i u odbijajućem dijelu prvostupanjske presude, te je potvrđena prvostupanjska presuda (u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na treće i četvrtoapelanta). Osim toga, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet ove parnice tužbeni zahtjev tužitelja kao naručitelja radova da im apelanti kao izvođači solidarno naknade štetu koju su pretrpjeli zbog neadekvatno izvedenih radova na uvođenju i instaliranju centralnog grijanja u stambenom objektu. S tim u vezi, naveo je da je prvostupanjskom presudom djelomično udovoljeno tužbenom zahtjevu te su prvo i drugoapelant obvezani da tužiteljima solidarno naknade štetu u određenom novčanom iznosu sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na treće i četvrtoapelanta odbijen kao neosnovan. Nadalje, naveo je da su tužitelji (majka i sin) zajedno ugovarali uvođenje i instaliranje centralnog grijanja u stambeni objekt čiji je vlasnik prvotužiteljica, a u kojem stanuje drugotužitelj (njen sin sa svojom obitelji), te je usmeni ugovor o djelu zaključen u prisustvu i uz suglasnost oba tužitelja. Pri tome, je naveo da su ugovorenu obvezu nabavke materijala i plaćanje cijene radova, tužitelji izvršili na način kako su se međusobno dogovorili. Dakle, aktivno sudjelovanje drugotužitelja kao sukorisnika stambenog objekta u ovom ugovornom odnosu potvrđuje njegovu aktivnu legitimaciju u sporu. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da su osnovani prigovori žalbe da drugoapelant nije pasivno legitimiran, samo iz razloga što je prisustvovao zaključenju usmenog ugovora između tužitelja i prvoapelanta, pružao pomoć prvoapelantu prilikom mjerenja stambenog objekta, te što je pomagao prvoapelantu kod izvođenja radova. Drugim riječima, položaj drugoapelanta u ovoj parnici je istovjetan položaju treće i četvrtoapelanta u odnosu na koje je pobijanom presudom odbijen tužbeni zahtjev, jer su sva trojica na ugovorenom poslu radili po nalogu prvoapelanta kao izvođača radova. Pri tome je naveo da su tužitelji u tužbi jasno i određeno naveli da su angažirali prvoapelanta za izvođenje radova provođenja centralnog grijanja u njihovoj kući, a u svom iskazu su potvrdili da su s prvoapelantom ugovarali posao. Kako je odredbom članka 611. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) isključena odgovornost osobe odnosno suradnika koji su po nalogu izvođača radili na poslu koji je on preuzeo da izvrši, Kantonalni sud je naveo da je preinačio prvostupanjsku presudu, te je u odnosu na drugoapelanta odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Osim toga, naveo je da je odbio kao neosnovane i žalbene prigovore tužitelja kojima se inzistira na odgovornosti treće i četvrtoapelanta. Nadalje, naveo je da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena zbog čega je sukladno odredbi članka 397. stavak 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno o cjelokupnim troškovima postupka. Odredbom članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku propisano je da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova. Kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku potrebno je prilikom određivanja troškova uspjeh ocjenjivati ne samo kvantitativno, već i kvalitativno. Imajući u vidu da su stranke s obzirom na usvojeni i odbijeni dio tužbenog zahtjeva djelomično uspjele u parnici, Kantonalni sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Apelacioni navodi
7. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti u apelaciji osporavaju aktivnu legitimaciju drugotužitelja. Osim toga, apelanti osporavaju odluku o troškovima postupka. Naime, apelanti ističu da je tužba u odnosu na drugo, treće i četvrtoapelanta odbijena, te su uspjeli u postupku sa 100% dok je prvoapelant uspio sa 66,70% zbog čega je nepravilan stav da svaka strana snosi svoje troškove.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević