Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2648/20 („Sinecoop“ d.o.o. Trn)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2648/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2648/20, rješavajući apelaciju „Sinecoop“ d.o.o. Trn, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Sinecoop“ d.o.o. Trn protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 110564 19 Pž 19. ožujka 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 110564 14 Ps od 27. studenog 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Sinecoop“ d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured "PUCAR" iz Banjaluke, podnio je 28. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 110564 19 Rev od 20. svibnja 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 110564 19 Pž od 19. ožujka 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 110564 14 Ps od 27. studenog 2018. godine

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1009/19 (u odnosu na predmet AP-2613/19) od 17. srpnja 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Višeg privrednog suda od 19. ožujka 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, obavezan je apelant da tužitelju („Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo) na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka.

4. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da je prvostupanjski utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o osiguranju (apelant osiguranik, tužitelj osiguravatelj), kojim su ugovorile plaćanje premije u mjesečnim ratama, iako se po pravilu premija plaća unaprijed. Dalje je naveo da je ugovoren period važenja osiguranja i to u vremenu od 30. rujna 2012. do 30. rujna 2013. godine, a kako ugovor nije raskinut, ugovorena polica osiguranja je dospjela za naplatu na dan 30. rujna 2013. godine (apelant policu nije platio ni nakon poziva tužitelja 2. travnja 2014. godine). Dakle, istakao je da je predmetni ugovor o osiguranju proizvodio pravno djelovanje sve do 30. rujna 2013. godine. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da je apelant u žalbi prigovarao da je predmetna tužba neuredna iz razloga što se ne zna tko je tužbu potpisao. Međutim, iz sadržaja podnesene tužbe nesporno proizlazi da je potpisana od strane direktora Ž.P., što je ovjereno i pečatom tužitelja, dok se iz dokaza - uvjerenja o činjenicama iz službene evidencije suda, vidi da je u sudskom registru između ostalih kao jedno od osoba ovlaštenih za zastupanje u svojstvu izvršnog direktora naveden i Ž.P. Imajući to u vidu, Viši privredni sud je u pogledu žalbenih navoda apelanta o neurednosti tužbe, cijenio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta, jer predmetna tužba sadrži sve potrebne elemente propisane člankom 53. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, naveo je da iz dokaza (police osiguranja, obavijesti o dospijeću premije - opomene za plaćanje, dospjele premije) proizlazi da su parnične stranke ugovorile mjesečno plaćanje ugovorene premije, te da je tužitelj obavijestio apelanta o dospjelosti dugovane premije i pozvao ga da istu plati. Pored toga, nesporno je da je apelant putem zaključenih kompenzacija sa tužiteljem smanjio svoj dug po osnovu dugovane premije po polici za određeni novčani iznos, što je konstatirao i vještak ekonomske struke. S obzirom na to, Viši privredni sud je ukazao da kod utvrđenja da je u konkretnom slučaju došlo do prestanka ugovora o osiguranju zbog neplaćanja dospjele premije shodno članu 913. ZOO, pravilan je zaključak prvostepenog suda da se dospjela premija mora platiti kao svaka druga dospjela ugovorna obaveza. Pri tome je istakao da činjenica da je došlo do prekida predmetnog ugovora po sili zakona, ne oslobađa apelanta obaveze plaćanja preuzetih i dospjelih obaveza, pogotovo zbog toga što je tužitelj kao osiguravatelj za vrijeme trajanja ugovora snosio rizik eventualne štete za koju bi u slučaju da se dogodio osigurani slučaj morao apelant isplatiti naknadu u skladu sa članom 912. ZOO. Kako je apelant samo djelomično izmirio svoju obavezu prema tužitelju, Viši privredni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno obvezao apelanta na isplatu preostalog iznosa, odnosno pravilno je usvojio tužbeni zahtjev. Također, istakao je da su neosnovani žalbeni navodi apelanta o tome da je u konkretnom slučaju nastupila prekluzija prava tužitelja da potražuje isplatu premije (tužitelj podnio tužbu 29. kolovoza 2014. godine). Nadalje, naveo je da su neosnovani žalbeni navodi apelanta o tome da prvostepeni sud nije cijenio dopunu nalaza i mišljenja vještaka, iz razloga što se iz sadržaja zavedene dopune vidi da je vještak u cijelosti ostao kod mišljenja iznesenog u svom ranijem nalazu i mišljenju. Dakle, činjenica da se prvostepeni sud u svom obrazloženju poziva na prvobitni nalaz i mišljenje, a ne njegovu dopunu nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari. Konačno, naveo je da su troškovi parničnog postupka obračunati po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Republike Srpske i na osnovu odredbi članka 386. i 387. ZPP, te odredbi Zakona o sudskim taksama Republike Srpske.

Apelacioni navodi

5. U Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da je tužba neuredna jer je nije potpisala ovlaštena osoba te je trebala biti odbačena. Dalje ističe da je nastupila prekluzija prava tužitelja da potražuje premiju osiguranja. Također, naveo je da prvostupanjski sud nije cijenio dopunu nalaza i mišljenja vještaka. Osim toga, apelant ističe da sud nije obračunao troškove prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Republike Srpske.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2648/20 („Sinecoop“ d.o.o. Trn) | Sudska praksa | Aktio