Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2324/19 (Općina Kakanj)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2324/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2324/19, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Kakanj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 040321 18 Gž od 22. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 040321 17 P od 23. oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa općinski pravobranilac Vesna Ajanović, podnijela je 23. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 040321 18 Gž od 22. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 040321 17 P od 23. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i O. Č. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 6. augusta 2020. do 28. augusta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 040321 17 P od 23. oktobra 2018. godine obavezana je apelantica da tužiocu za njegov stambeni objekt u mjestu Brnj, Općina Kakanj, isplati naknadu materijalne štete u iznosu od 11.230,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. maja 2014. godine i da mu nadoknadi troškove postupka, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.683,93 KM, kao i dio zahtjeva za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet spora tužiočev zahtjev kojim je tražio da mu apelantica nadoknadi štetu nastalu na njegovom stambenom objektu kao posljedica klizišta izazvanog obilnim padavinama u iznosu od 18.914,65 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Naveo je da je u predmetnom postupku bilo sporno da li je apelantica odgovorna za nastalu štetu, odnosno da li je propustila da prije izdavanja dozvola i saglasnosti za gradnju predmetnog objekta provede postupak propisan zakonom, da li je tužilac postupao po izdatim rješenjima, odnosno da li postoji njegov doprinos prouzrokovanoj šteti, te da li je nastupila zastara predmetnog potraživanja. Općinski sud je ukazao da je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da onaj ko drugom uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154. stav 1), da je šteta umanjenje nečije imovine (član 155), te da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ uzrokuje trećem licu u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija (član 172. stav 1). Nadalje je ukazao da je odredbama Zakona o prostornom uređenju, koji je važio u vrijeme izdavanja dozvola, propisano da se u svrhu planske izgradnje naselja, stvaranja i održavanja povoljnih uvjeta za život, rad i odmor čovjeka u prostoru utvrđuju građevinska, poljoprivredna, šumska zemljišta, vodne površine, zaštićena i rekreaciona područja, saobraćajne površine, neplodna zemljišta (član 4), da se građenje naselja i građevina može vršiti samo na građevinskom zemljištu (član 5), propisani su uvjeti korištenja područja ugroženih erozijom i bujicama (član 49), da se mjere zaštite, uređenja i korištenja područja utvrđuju odgovarajućim propisima, koja područja se unose u odgovarajući plan (član 50), te je utvrđena zabrana građenja ili propisivanja posebnih mjera zaštite prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti ili odobrenja za građenje (čl. 51. i 52). Također je ukazao da je Odlukom o prostornom uređenju Općine Kakanj propisano da se planom utvrđuju zaštitne zone i da se u svrhu planskog razvoja područja općine, izgradnje naselja i objekata, stvaranja i održavanja povoljnih uvjeta za život utvrđuju neplodna i ugrožena zemljišta (član 4. stav 1. tačka 5), te da se ugrožena bujična, plovna zemljišta, kao i klizišta utvrđuju prostornim planom Općine (član 10). S obzirom na to da je tužilac sagradio predmetni stambeni objekt nakon pribavljanja urbanističke i građevinske saglasnosti izdatih od apelanticinih organa, Općinski sud je zaključio da se apelanticina pasivna legitimacija zasniva na odredbi člana 172. stav 1. ZOO u vezi s odredbom člana 146. Zakona o prostornom uređenju. U vezi s tim je istakao da je vještak geološke struke u nalazu i mišljenju naveo da je apelantica prilikom izdavanja dozvola za gradnju predmetnog objekta previdjela više činjenica i faktora koji su morali biti uzeti u obzir prilikom izrade planskih dokumenata, te da je na ročištu za glavnu raspravu pojasnio da su za formiranje klizišta potrebna najmanje tri faktora, od kojih su dva (predisponiranost kosine za mogući nastanak klizišta i deluvijalni sedimenti u kojima je izgrađen predmetni objekat) postojala u vrijeme građenja predmetnog objekta, te da su treći faktor bile obilne padavine 2014. godine kada je predmetna šteta nastala. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da apelanticin propust da prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti i dozvole za gradnju predmetnog objekta preduzme istraživanje s ciljem utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti, od koje činjenice je zavisilo donošenje odluke o tome da li se i pod kojim uvjetima može graditi, predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi s odredbama čl. 4, 5, 49. i 50. Zakona o prostornom uređenju i odredbama čl. 4. i 10. Odluke o prostornom uređenju Općine Kakanj. U vezi s tim zaključkom Općinski sud se pozvao na stav izražen u presudama Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-09-001482 od 28. januara 2010. godine, broj 36 0 P 024291 15 Rev od 29. marta 2018. godine, broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine, broj 36 0 P 032071 17 Rev od 27. augusta 2018 godine, te presudama Kantonalnog suda broj 36 0 P 037258 18 Gž od 7. maja 2018. godine i broj 36 0 P 038578 18 Gž od 4. juna 2018. godine. Pri tome je istakao da su obilne padavine iz 2014. godine bile samo „okidač“ za nastanak štete s obzirom na to da je vještak geološke struke potvrdio da su na tom lokalitetu puno ranije bili prisutni faktori koji su formirali klizište, a koju činjenicu apelantica nije sporila. Pored toga, Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelanticino pozivanje na činjenicu da je u vrijeme izdavanja građevinske dozvole područje na kojem je sagrađen predmetni objekt utvrđeno kao urbano područje ,,u kojem nisu evidentirane promjene u vidu erozije ili klizišta“, zbog čega nije bila predviđena obaveza pribavljanja elaborata o geološkom i geomehaničkom ispitivanju lokacije. U vezi s tim je istakao da je apelantica bila dužna da u svrhu pribavljanja svih potrebnih saglasnosti i uvjeta iz čl. 124. i 144. Zakona o prostornom uređenju provede sve potrebne radnje s ciljem utvrđivanja građevinsko-tehničkih uvjeta i uvjeta u odnosu na gradilište. Općinski sud je dalje ocijenio neosnovanim i apelanticino pozivanje na činjenicu da je Prostorni plan sačinio Urbanistički zavod SRBiH, za koju činjenicu apelantica smatra da je oslobađa odgovornosti za predmetnu štetu. U vezi s tim je istakao da eventualno postojanje propusta Prostornog plana ne može biti od utjecaja na ostvarenje tužiočevog prava na naknadu štete, te da je navedeni prostorni plan usvojen u aprilu 1989. godine nakon izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole za predmetni objekt. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor zastare predmetnog potraživanja, uz obrazloženje da iz tužiočevog iskaza, koji je potvrđen nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke, proizlazi da su se oštećenja na predmetnom objektu pojavila 2014. godine, dok je predmetna tužba podnesena 13. aprila 2017. godine, unutar rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO. Pri tome je istakao da je tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju usmjeren na naknadu štete na stambenom objektu, slijedom čega je zaključio da se zastarni rokovi ne odnose na nedostatke na zemljištu, kako je to isticala apelantica. S obzirom na to da tužilac prilikom gradnje predmetnog objekta nije u cijelosti postupio u skladu s izdatom urbanističkom saglasnošću i dozvolom za gradnju (nije prijavio početak radova, nije bilo nadzora, nije vršeno iskolčavanje objekta u prisustvu apelanticinih organa i tužilac nije podnio zahtjev za tehnički prijem predmetnog objekta i zahtjev za izdavanje upotrebne dozvole), Općinski sud je zaključio da je doprinio povećanju predmetne štete u smislu odredbe člana 192. ZOO, te je ocijenio visinu tog doprinosa na 35%. Kako je vještak građevinske struke procijenio vrijednost predmetne štete na iznos od 17.278,04 KM, Općinski sud je obavezao apelanticu da tužiocu nadoknadi štetu u iznosu od 11.230,72 KM (65% od 17.278,04 KM) sa zakonskom zateznom kamatom od 14. maja 2014. godine kao dana nastanka štete, dok je ostatak tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 040321 18 Gž od 22. marta 2019. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova drugostepenog postupka.

8. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio odredbe čl. 154. st. 1, 155, 172. st. 1, 185. st. 1. i 3, 186, 190, 192, 277. st. 1. i 376. ZOO, odredbe čl. 4, 5, 49, 50, 51. i 52. Zakona o prostornom uređenju, te odredbe čl. 4. i 10. Odluke o prostornom uređenju Općine Kakanj kada je, nakon što je odbio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, a usvojio prigovor podijeljene odgovornosti u omjeru 35% : 65%, tužiočev tužbeni zahtjev djelimično usvojio. Naveo je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, te je u vezi s tim istakao da potraživanje naknade štete, shodno odredbi člana 376. ZOO, zastarijeva u subjektivnom roku od tri, odnosno objektivnom roku od pet godina, koji rokovi se računaju od dana konačnog nastanka štete, a ne od izgradnje objekta, kako smatra apelantica. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da za nastanak predmetne štete postoji apelanticin doprinos od 65% zato što, u situaciji kada je objekt građen na uvjetno nestabilnom terenu zahvaćenom klizištem, prije izdavanje dokumentacije za gradnju nije izvršio geomehaničko ispitivanje nosivosti i stabilnosti tla s obzirom na to da bi od utvrđenja tih činjenica zavisilo donošenje odluke da li se na toj lokaciji može graditi i pod kojim uvjetima. Dalje je ocijenio neosnovanim apelanticin ponovljeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije uslijed činjenice da je predmetna šteta nastala kao posljedica više sile i činjenice da se, prema Prostornom planu Urbanističkog zavoda SRBiH, područje na kojem je izgrađen predmetni objekt nije nalazilo u zaštitnoj zoni i da u vrijeme izdavanja dozvola i saglasnosti nije bilo klizišta. U vezi s tim je istakao da navedene činjenice ne isključuju apelanticinu obavezu preduzimanja svih potrebnih mjera radi provjeravanja sigurnosti terena na kome će se graditi. Pri tome je naglasio da je izdavanjem odobrenja za građenje apelanticin nadležni organ garantirao sigurnost građenja na odobrenoj lokaciji, pa njen propust da u postupku izdavanja navedenog odobrenja zatraži preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi s odredbama čl. 4, 5, „61, 62, 63. i 64.“ Zakona o prostornom uređenju i čl. 4. i 10. Odluke o prostornom uređenju Općine Kakanj. U konačnici, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da zakonske zatezne kamate u konkretnom slučaju ne mogu teći od nastanka štete zato što je nakon toga Komisija za procjenu šteta utvrdila da se šteta povećala i da su kamate mogle biti dosuđene od donošenja presude ili od sačinjavanja nalaza vještaka građevinske struke. U vezi s tim je istakao da se prilikom određivanja materijalne štete, shodno odredbama čl. 186. i 277. stav 1. ZOO, zatezna kamata određuje od dana nastanka štete.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica navodi da je netačna tvrdnja da je izdala rješenje o odobrenju izgradnje i urbanističku saglasnost za predmetni objekt u opasnoj zoni – zoni klizišta jer iz Prostornog plana proizlazi da područje na kojem je sagrađen predmetni objekt nije ugroženo klizištem, niti predstavlja erozijom ugroženo tlo, već urbano područje. Navodi da je ispitivanje tla izvršeno prilikom izrade Prostornog plana od strane Urbanističkog zavoda SRBiH, te da stoga u konkretnom slučaju nema nezakonitog i nepravilnog rada apelantice u smislu odredbe člana

172. ZOO, niti pasivne legitimacije na njenoj strani. Navodi da ne može trpjeti posljedice za propuste u izradi Prostornog plana s obzirom na to da je, postupajući u skladu s odredbom člana

101. Zakona o prostornom uređenju, angažirala organ koji je stručan za ispitivanje tla. Dalje navodi da je predmetna šteta nastala kao rezultat poplava koje predstavljaju višu silu, te da apelantica stoga, shodno odredbi člana 177. ZOO, ne može odgovarati za predmetnu štetu. Apelantica navodi i da je nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja pozivajući se na zastarni rok od deset godina propisan za odgovornost izvođača (ugovor o građenju) za nedostatke na zemljištu odredbom člana 644. ZOO, za koji rok smatra da se ima primijeniti na predmetni slučaj na osnovu odredbe člana 11. ZOO. Navodi da je proizvoljan zaključak da se zastarni rok u konkretnom slučaju ima računati od dana nastanka štete u smislu odredbe člana

376. ZOO jer je, prema stavu sudova, šteta nastala zbog nedostataka na zemljištu. Dalje navodi da je na njenu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti s obzirom na to da su osporene odluke u suprotnosti sa stavom koji je zauzeo Vrhovni sud u Presudi broj 070-0-Rev-08-001072 od 17. decembra 2009. godine i Presudi broj 36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine. U konačnici, apelantica navodi da sudovi nisu savjesno i pažljivo razmotrili sve aspekte predmetnog slučaja i da nisu dali jasne i valjane razloge za svoju odluku.

b)Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da su osporene odluke zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

11. Općinski sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonodavstvom, te Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

12. Tužilac je naveo da su apelacioni navodi u cijelosti neosnovani i predložio je da Ustavni sud odbaci apelaciju kao prima facie neosnovanu ili da je odbije kao neosnovanu. Naveo je da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali tvrdnju o povredi prava na koja se u apelaciji poziva, već uglavnom ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, koje su sudovi razmotrili i obrazložili. Dalje navodi da su u predmetnom postupku jasno utvrđeni, prvenstveno na osnovu vještačenja po vještaku geološke struke, apelanticini propusti u kojima se ogleda njena odgovornost za predmetnu štetu, te da se apelacioni navodi zasnivaju na apelanticinoj vlastitoj interpretaciji činjeničnog stanja i vlastitoj ocjeni dokaza, koja nema uporište u stanju predmetnog sudskog spisa. Navodi da se presude Vrhovnog suda na koje se apelantica poziva odnose na drugačije činjenično i pravno pitanje, kao i da apelantica nije dokazala da su zbog postojanja različitih odluka stvorene duboke i dugoročne razlike koje bi dovele do povrede prava na pravnu sigurnost (AP 357/18). U konačnici, tužilac se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima broj AP 4151/18 i AP 3636/18 koji su se ticali istog činjeničnog i pravnog pitanja i u kojima je apelacija iste apelantice odbačena, odnosno odbijena. V.Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

PROUZROKOVANJE ŠTETE

Odsek 1.

OPŠTA NAČELA

Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. st. (1) i (3) (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

Kad dospeva obaveza naknade Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospelom od trenutka nastanka štete.

Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Podeljena odgovornost Član 192.

(1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

Kad se duguje Član 277. stav (1) (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

[…]

14. Zakon o prostornom uređenju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ broj 9/87) u relevantnom dijelu glasi:

II — OSNOVE URBANIZMA I UREĐENJA PROSTORA

1. Izgradnja i uređenje prostora Član 4.

U svrhu planske izgradnje naselja, stvaranja i održavanja povoljnih uslova za život, rad i odmor čovjeka i dugoročnog upravljanja prirodnim dobrima, u prostoru se utvrđuje:

a) građevinsko zemljište, […] Građevinsko zemljište utvrđuje se zakonom i planom i mora biti ograničeno od zemljišta koja to nisu, a u skladu sa budućim urbanim i privrednim razvojem i trajnim očuvanjem uslova čovjekove sredine.

[…] Član 5.

Građenje naselja i građevina može se vršiti samo na građevinskom zemljištu.

[…]

3. Zaštita tla i ugroženih područja Član 49.

Radi održavanja najvrednijih namjena zemljišta sa stanovišta ekološke ravnoteže i uređenja sredine, zaštićuju se, uređuju i kontrolisano koriste:

- šume i ostala vegetacija,

- poljoprivredna zemljišta visoke vrijednosti ili posebno pogodna za specifične kulture,

- područja ugrožena erozijom i bujicama,

- ostala ugrožena tla (kras, plavna i močvarna područja, degradirane šume, zemljišta i slično),

- područja odnosno tla koja su u opasnosti da postanu ugrožena ili kojima je potrebna posebna zaštita.

Član 50.

Mjere zaštite, uređenja i korišćenja područja i vrijednosti iz prethodnog člana utvrđuju se odgovarajućim propisima, planom, vodoprivrednom i šumsko-privrednom osnovom, planom korišćenja poljoprivrednog zemljišta. Ova područja unose se u odgovarajući plan.

Član 51.

Planom se utvrđuju zaštitne zone i odgovarajuće mjere zaštite odnosno asanacije. Zaštitne zone uspostavljaju se naročito:

- na strmim obroncima, klizištima i vododerinama, na gornjoj granici vegetacije šumskog pojasa i drugim ekstremnim staništima, gdje je potrebno posebnim mjerama uzgoja i korišćenja spriječiti ili zaustaviti pojave degradacije tla i biljnog pokrova ili unaprijediti razvoj biljnog pokrova,

- kao zone koje štite poljoprivredno ili drugo zemljište, erodirana područja, obale vodotokova, dijelove vodnih slivova i druge površine od dejstva erozije i vjetrova.

Zaštitne zone uspostavljaju se i na spoljnim dijelovima naselja, oko izvorišta, crpilišta ili javnih objekata za snabdijevanje vodom za piće, kao i kod drugih prirodnih ili građevinskih objekata koji se zaštićuju ili od kojih se zaštićuje. Pored navedenih zona u st. 2. i 3. ovog člana mogu se utvrditi i druge zaštitne zone.

Član 52.

Na zaštitnoj zona zabranjena je svaka izgradnja ako planom nije drukčije određeno.

Izgradnja u zaštitnoj zoni može se planom predvidjeti ili izgradnju može izuzetno odobriti nadležni republički organ uprave ako plan nije donesen, pod ustavom da služi svrši zaštite ili opštem interesu (objekti javne namjene, infrastrukture i slično).

Ukoliko u zaštitnoj zoni postoje objekti ili su izvršeni radovi, suprotni svrsi zbog koje je zona uspostavljena, na njih se odnosi režim zabrane građenja.

Objekti izgrađeni u zaštićenoj zoni čije postojanje onemogućuje odnosno ugrožava svrhu zbog koje je zona uspostavljena, ukloniće se u roku utvrđenim planom odnosno rješenjem nadležnog organa.

U prostoru obuhvaćenom zaštitnom zonom parcelacija zamljišta može se vršiti samo u cilju uspostavljanja, odnosno uređivanja zone.

Održavanje odnosno uređivanje zaštitne zone vrši nadležni organ odnosno organizacija koju odredi skupština opštine, ako zakonom nije drukčije regulisano. Zone se moraju označili posebnim oznakama i obavijestiti stanovništvo o mjerama zaštite unutar zone.

Član 146.

Odobrenje za građenje obuhvata, prema potrebi, pripremne radove za izgradnju građevine (objekti i radovi privremenog karaktera koje je potrebno radi izgradnje građevine izvesti prije početka ili u toku građenja, a koji će poslije građenja ukloniti ili adaptirati za trajnu namjenu u smislu člana 21. stav 2. ovog zakona). Za izgradnju građevine koja zahtijeva složenije pripremne radove može se izdati posebno odobrenje za građenje odnosno za izvođenje pripremnih radova, ukoliko je to neophodno.

Posebno odobrenje za građenje mora se pribaviti i za pripremne radove ako se ovim radovima odnosno građenjem ili korišćenjem tih objekata može prouzrokovati opasnost po život i zdravlje ljudi, po bezbjednost saobraćaja, susjednih objekata ili okoline, ako postoji opasnost ugrožavanja čovjekove sredine ili ako se ti objekti grade pod posebnim urbanističkim uslovima, tehničkim i drugim propisima.

Obavljanje prethodnih radova istražnog karaktera (prethodne studije, istraživanja i ispitivanja terena, izrada idejnih, rješenja, izrada investicionog programa, prikupljanje podataka za projektovanje i drugi poslovi koji služe za izradu tehničke dokumentacije i za donošenje odluke o izgradnji investicionog objekta) može se vršiti na osnovu izdate urbanističke saglasnosti.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 P 040321 18 Gž od 22. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

22. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su povrijedili apelanticino pravo na obrazloženu sudsku odluku, te da je na njenu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

24. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obavezali apelanticu na naknadu predmetne štete smatrajući da je apelantica bila dužna da prilikom izdavanja odobrenja za građenje predmetnog objekta preduzme istraživačke radove s ciljem utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti, te da propuštanje preduzimanja navedenih radnji predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi s odredbama čl. 4, 5, 49, 50, 51. i

52. Zakona o prostornom uređenju i čl. 4. i 10. Odluke o prostornom uređenju Općine Kakanj. Pri tome su zaključili da predmetno potraživanje nije zastarjelo s obzirom na to da od dana nastanka predmetne štete do dana podnošenja tužbe nije protekao rok od tri godine propisan odredbom člana 376. ZOO, kao i da činjenica da je prostorni plan za apelanticino područje izradio Urbanistički zavod SRBiH ne isključuje apelanticinu obavezu preduzimanja svih potrebnih mjera radi provjeravanja sigurnosti terena na kome će se graditi jer je izdavanjem odobrenja za građenje apelanticin nadležni organ garantirao sigurnost građenja na odobrenoj lokaciji. Dovodeći navedene odredbe ZOO i Zakona o prostornom uređenju u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već rješavao o sličnim apelacionim navodima iste apelantice i da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda u mutatis mutandis identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3636/18 od 23. juna 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku uzeli u obzir i razmotrili sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, te da su za svoju odluku dali jasne, precizne i detaljne razloge, te stoga zaključuje da su apelanticini navodi u tom pravcu neosnovani.

25. Nadalje, u pogledu apelanticinih navoda o povredi načela pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim pozivanja na dvije odluke Vrhovnog suda Federacije BiH, od kojih je jednu dostavila uz apelaciju (36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine), nije ukazala na postojanje konzistentne prakse u predmetima s činjenično i pravno sličnom situacijom, od koje je u konkretnom slučaju odstupljeno, što bi pokretalo pitanje pravne sigurnosti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u više odluka koje su se ticale sličnog činjeničnog i pravnog pitanja, a koje su bile predmet ispitivanja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom, a koje su donesene nakon odluka na koje se apelantica poziva, Vrhovni sud Federacije BiH zauzeo stav identičan stavu redovnih sudova u predmetnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3636/18 od 23. juna 2020. godine, te Odluka o dopustivosti broj AP 3454/18 od 13. februara 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dakle, nakon odluke na koju se apelantica poziva, Vrhovni sud Federacije BiH, kao najviši redovni sud u čijoj je ingerenciji da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45; Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ] br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII), uspostavio je konzistentnu praksu koja je suprotna pravnom stavu zauzetom u odluci na koju se apelantica poziva. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da uvjeti pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne podrazumijevaju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi Evropski sud, Unédic protiv Francuske, presuda od 18. decembra 2008. godine, broj predstavke 20153/04, stav 74), kao i da razvoj sudske prakse nije per se suprotan ispravnom administriranju pravde s obzirom na to da bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog stava stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja (vidi Evropski sud, Atanasovski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 14. januara 2010. godine, broj predstavke 36815/03, stav 38). Stoga, Ustavni sud zaključuje da, suprotno apelanticinim navodima, osporenim odlukama nije dovedeno u pitanje načelo sigurnosti.

26. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

27. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je apelantica, čiji organ je izdao odobrenje za građenje predmetnog objekta, odgovorna za štetu koja je na objektu nastupila uslijed činjenice da je izgrađen na uvjetno nestabilnom terenu zahvaćenom klizištem, koje razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.

29. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te tvrdnje ocijenio neosnovanim.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2324/19 (Općina Kakanj) | Sudska praksa | Aktio