Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-13/19 (E. Č.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini
Predmeti (1)
AP-13/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 13/19, rješavajući apelaciju Emira Čekre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Čekre podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 080024 17 Rev od 16. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Emir Čekro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 3. januara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 073637 17 Rev od 11. juna 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. jula 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 13. jula 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 080024 10 P od 28. avgusta 2014. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), utvrđeno je da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 1637382996 od 18. jula 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), koji je zaključen između tužene kao davatelja kredita i apelanta kao korisnika kredita, tužena nepunovažno otkazala apelantu pismenom obaviješću broj 2301/10-1919 od 11. novembra 2010. godine, pa dosljedno tome, ovaj pravni posao nije prestao. Tužena je obavezana da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos preciziran u izreci prvostepene presude.
6. U obrazloženju presuda je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da su tužena u svojstvu davaoca kredita i apelant u svojstvu korisnika kredita zaključili predmetni ugovor uz valutnu klauzulu u CHF, na osnovu kojeg je tužena stavila na raspolaganje apelantu određeni novčani iznos CHF u protivvrijednosti u konvertibilnim markama (u daljnjem tekstu: KM), uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku zaključivanja ugovora iznosila 6,75% mjesečnog obračuna, 12-M-LIBOR uvećan za maržu 4,25%, sa rokom otplate kredita od 216 mjeseci, računajući od dana prenosa kredita u otplatu. Utvrđeno je da je apelant svojim potpisom na ugovoru potvrdio da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene. U slučaju promjene kamatne stope, tužena će sačiniti novi plan otplate za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope, te će o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate obavijestiti apelanta pismenim putem. Također je utvrđeno da je predmetnim ugovorom regulisan način obezbjeđenja kredita (zasnovano založno pravo uknjižbom na nekretninama, bliže označenim u ugovoru), te prijevremena i konačna isplata kredita.
7. Nadalje, iz obrazloženja odluka proizlazi da je ugovoreno da tužena ima pravo otkazati kredit, proglasiti ga dospjelim i zahtijevati povrat kredita zajedno sa kamatama, naknadama i troškovima prije dospijeća ako apelant ne udovoljava obavezama navedenim u članu 8. predmetnog ugovora, a posebno ako apelant, i pored jedne opomene i odobrenog naknadnog roka, kasni s plaćanjem jednog anuiteta više od 30 dana od dana dolaska u zakašnjenje i ako na zahtjev tužene ne dostavi instrumente osiguranja kredita, te ako se obaveza po kreditu ne otplaćuje u ugovorenim rokovima. U slučaju zakašnjenja sa ispunjenjem bilo koje preuzete obaveze, apelantu će se zaračunati i naplatiti zatezne kamate po stopi propisanoj u odluci o kamatnim stopama, a u slučaju dospjelosti dugovanja, smatrat će se da je predmetni ugovor raskinut danom otpremanja otkaznog pisma od tužene apelantu i založnom dužniku. Također, utvrđeno je da će tužena o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate obavijestiti apelanta pismenim putem, te da je apelant kao korisnik kredita svojim potpisom potvrdio da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, te da se obavezuje da će obaveze po ovom ugovoru izvršavati u KM po srednjem tečaju CHF na dan uplate, saglasno službeno utvrđenom tečaju Centralne banke BiH na dan dospjelosti ili ispunjenja obaveza i otplatnom planu.
8. Nadalje, utvrđeno je da se apelant 4. i 9. februara 2010. godine obraćao tuženoj zahtjevom da izvrši korekciju naplaćenih anuiteta za 2009. godinu, da sačini novi anuitetski plan u skladu sa predmetnim ugovorom imajući u vidu vrijednost LIBOR-a na dan 31. decembar 2009. godine. Očitujući se na upućene apelantove dopise, tužena je 25. februara i 13. maja 2010. godine obavijestila apelanta da je u dva navrata izvršena promjena kamatne stope, i to 1. septembra 2009. godine, kada je povećana kamatna stopa sa 6,75% na 7,25%, dok je 1. februara 2010. godine izvršeno smanjenje kamatne stope sa 7,25% na 7%. Pored toga, utvrđeno je da je tužena obavijestila apelanta da na dan 1. maj 2010. godine njegovo dospjelo dugovanje iznosi 12.281,01 CHF (opomena od 13. maja 2010. godine), te da tužena poziva apelanta da u roku od osam dana od prijema opomene uplati dospjelo dugovanje. Utvrđeno je da apelant ni nakon opomene pred otkaz ugovora o kreditu nije uplatio dospjelo dugovanje na ime dospjelih rata za vremenski period od 20. aprila do 5. oktobra 2010. godine, te da je tužena 11. novembra 2010. godine otkazala apelantu ugovor o kreditu sa 1. novembrom 2010. godine, jer je neizmireno dugovanje iznosilo 595.429,70 KM.
9. Tokom postupka provedeno je finansijsko vještačenje vještaka finansijske struke kojim je utvrđeno da apelant nije uplaćivao rate tuženoj u periodu od 20. aprila do 5. oktobra 2010. godine, a da je nakon izvršenih uplata od 5. oktobra i 5. novembra 2010. godine apelantov dug na dan 1. novembar 2010. godine iznosio 599.429,70 KM, te je tužena apelantu, nakon izvršene posljednje uplate 11. novembra 2010. godine, otkazala predmetni ugovor sa 1. novembrom 2010. godine. Naime, vještak je utvrdio da se CHF LIBOR mijenjao od zaključenja kredita, što je utjecalo na obračun kamatne stope, pa u konačnici i na visinu duga.
10. Redovni sudovi su, prihvatajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao stručne i objektivne, zaključili da je u nalazu utvrđena bitna razlika anuiteta u 2009. godini i u vremenskom periodu neizvršenih uplata rata od apelanta, što, po mišljenju sudova, ukazuje na učinjenu povredu ugovorne obaveze od tužene prilikom obračuna kamatnih stopa koje su znatno veće od ugovorenih, a što je protivno i načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja. S tim u vezi, sudovi su ukazali da je apelant dokazao da se u periodu neizvršenih uplata obraćao tuženoj zahtjevom da izvrši korekciju anuiteta i da se pridržava ugovorenih obaveza prilikom obračuna kamatne stope na koji način je dokazao da je želio da ispuni svoju obavezu iz ugovora. Suprotno tome, redovni sudovi smatraju da ponašanje tužene nije bilo u skladu sa odredbama člana 18. ZOO (dužnost ispunjenja obaveze i ponašanja u izvršenju obaveza i ostvarivanja prava), te da tužena kao ugovarač nije postupila sa pažnjom dobrog privrednika, zbog čega je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Stoga, redovni sudovi su i primjenom odredaba čl. 12, 15, 18, 124, 262, 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s odredbama spornog ugovora (čl. 8. i 11) donijeli presude kao u dispozitivima.
11. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude od 26. oktobra 2016. godine, donio Presudu broj 58 0 P 080024 17 Rev od 16. oktobra 2018. godine kojom je reviziju usvojio i nižestepene presude preinačio tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih presuda, istakao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je, zbog usklađivanja kamatne stope sa promjenama u kursu CHF, dolazilo do povećavanja anuiteta, te da apelant nije izvršavao svoju ugovorenu obavezu i uplaćivao anuitete u ugovorenom roku. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su se u vrijeme zaključenja spornog ugovora na kreditne odnose fizičkih lica i banaka primjenjivale odredbe ZOO, konkretno odredba člana 1065. kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom. Vrhovni sud je naveo da je tužena odobrila apelantu kredit u CHF, da je izražen u protivvrijednosti u KM, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu po srednjem kursu na dan uplate od 6,25% i 12 M-CHF LIBOR, uvećan za maržu od 4,25%, tako da je 2008. godine došlo do promjene kursa CHF i do povećanja visine ugovorene kamatne stope, a time i rata kredita, o čemu je tužena redovno obavještavala apelanta. Vrhovni sud je, također, naveo da je već od 1. oktobra 2008. godine povećana kamatna stopa na 7,25%, a da je zatim tužena izvršila umanjivanje kamatne stope u 2009. godini za 0,50%, a u 2010. godini za 0,25%.Vrhovni sud je potom ukazao da je apelant sukcesivno vršio uplate anuiteta sve do 20. aprila 2010. godine, a nakon toga, iako ga je više puta pozivala tužena, nije vršio uplate sve do 5. oktobra i 5. novembra 2010. godine, a i uplaćeni iznos nije predstavljao cijeli iznos mjesečnog anuiteta. Stoga, tužena je 11. novembra 2010. godine apelantu otkazala ugovor o kreditu sa 1. novembrom 2010. godine, jer je dug na taj dan iznosio 599.429,70 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz odredbe člana 2. stav 2. predmetnog ugovora proizlazi da se apelant kao korisnik kredita obavezao da će kredit otplaćivati u mjesečnim ratama, te da je propustom da izvrši uplatu anuiteta u petom mjesecu 2010. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant već pao u docnju. S obzirom na to da ni nakon opomena tužene nije izvršio uplatu dospjelih rata, Vrhovni sud je zaključio da je tužena, u skladu sa članom 9.a) predmetnog ugovora, imala pravo da otkaže apelantu ugovor, jer apelant kao korisnik kredita nije izvršavao svoju obavezu da otplaćuje kredit u ugovorenim rokovima.
12. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je tužena prekršila načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, jer tužena nije pravilno obračunala promjenjive kamatne stope, dok je apelant želio da ispuni svoju obavezu. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je apelant kao ugovorna strana pristao na uslove pod kojim je tužena plasirala kredit u CHF, plaćan u protuvrijednosti KM, sa valutnom klauzulom. Ugovorom je regulisan srednji kurs preračuna strane valute, pa činjenica da je u međuvremenu došlo do promjene kamatne stope CHF (koja se sastoji od fiksne marže i dvanaestomjesečnog LIBOR-a za CHF utvrđen na 31. decembar 2009. godine i zaokružen na prvu veću četvrtinu), samo po sebi ne predstavlja radnju tužene kojom se narušava jednakost davanja između ugovornih strana, a posebno ne kršenje pravila struke, odnosno ponašanja dobrog privrednika, jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, na te promjene tužena nije mogla utjecati, a takav način plasiranja kredita je u skladu sa Zakonom o deviznom poslovanju. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da banka plasira kredite iz svojih depozita, pa budući da je tužena u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora na depozitu imala CHF, to je ta valuta plasirana kreditima uz valutnu klauzulu. Vrhovni sud je pojasnio da je valutna klauzula zaštita banke od promjene vrijednosti novca u periodu od nastanka do dospijeća obaveze, pa je takva ugovorna odredba zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je ponašanje tužene bilo protivno temeljnim načelima ZOO, i to člana 16. (zabrana prouzrokovanja štete), člana 17. (dužnost ispunjenja obaveze) i člana 18. (ponašanje u izvršenju obaveza i ostvarivanju prava). Međutim, s obzirom na to da je apelant potpisao sporni ugovor čiji su anuiteti bili vezani za vrijednost CHF u odnosu na KM, Vrhovni sud je smatrao da je apelant pristao na nastupanje ugovorenog rizika. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu, te je primjenom odredaba člana 250. stav 1. ZPP donio odluku kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant navodi da je tužbeni zahtjev zasnovao na Zakonu o zaštiti potrošača BiH, ZOO i Zakonu o deviznom poslovanju, ali da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije ocijenio pravnu argumentaciju koju je apelant isticao tokom postupka. Naime, apelant je naveo da je sa tuženom zaključio predmetni ugovor o kreditu u kojem su jasno definisane obaveze kako apelanta kao korisnika kredita, tako i obaveze tužene kao davaoca kredita. S tim u vezi, apelant je ukazao da se tužena obavezala (član 2. stav 3. ugovora) da će savjesno i pošteno izvršiti svoje obaveze onako kako se ugovorom i obavezala. Apelant, zatim, navodi da je tužena tokom 2009. i 2010. godine pogrešno obračunavala veće iznose anuiteta zbog „pogrešnog tumačenja obračuna kamatne stope“ usljed čega je tražio od tužene da sačini novi anuitetski plan otplate kredita, pa s obzirom na to da je tužena odbila da to učini, apelant je prestao ispunjavati svoje obaveze (uplatu dospjelih rata) iz spornog ugovora. Također, apelant je naveo da se tužena i odredbom člana 11. predmetnog ugovora obavezala da će donositi odluke o kamatnim stopama u skladu sa članom 2. stav 3. predmetnog ugovora, a očito je da tužena to nije činila.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da nisu prekršena apelantova ustavna prava na koja se neosnovano pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju apelantove prigovore ocijenila neosnovanim, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
Ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu Član 11.
Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni.
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Zabrana zloupotrebe prava Član 13.
(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
(2) Isto tako, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono ustanovljeno samoupravnim sporazumom.
Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja Član 14.
U zasnivanju obligacionih odnosa učesnici ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga od njih ili za drugog stvara ili iskorišćava monopolski položaj na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu, kojim se stiču materijalna ili druga preimućstva koja se ne zasnivaju na radu ili stvaraju neravnopravni odnosi u poslovanju ili narušavaju druge osnove samoupravnih društveno-ekonomskih odnosa.
Načelo jednake vrednosti davanja Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posledice.
Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.
Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.
(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.
Član 122.
(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako što drugo proističe iz prirode posla.
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Ispunjenje obaveze i posljedice neispunjenja Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Načelo monetarnog nominalizma Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
Valuta obaveze Član 395.
Ako novčana obaveza protivno posebnom saveznom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje ne može se zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze.
UGOVOR O KREDITU
Pojam Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
17. Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 25/06 i 88/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(1) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini [...] uređuje odnose između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine.
(2) Na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulirani ovim Zakonom primjenjivat će se [...] odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. U slučaju nedoumice ili sukoba odredbi, primjenjivat će se odredba koja pruža veći stepen zaštite potrošačima. (3) Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva.
(4) Proizvođač je svako fizičko ili pravno lice koje posluje u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrstu ili oblik vlasništva, javno ili privatno, koje u cijelosti ili djelimično proizvodi proizvod ili pruža uslugu.
[...] (10) Usluga je svaka djelatnost namijenjena da bude ponuđena potrošačima.
Član 2.
Potrošač se ne može odreći niti biti uskraćen za prava koja su mu data ovim Zakonom.
Član 3.
Osnovna prava potrošača su:
[...]
d) pravo na informiranost;
[...]
g) pravo na naknadu štete i kompenzaciju; [...] Član 93.
(1) Ugovorne odredbe obavezuju potrošača samo ako je prije zaključenja ugovora bio upoznat sa sadržajem ugovora, odnosno ako su mu ugovorni uvjeti trebali biti poznati u vrijeme zaključenja ugovora.
(2) Ugovorne odredbe treba da budu razumljive i u vezi s drugim odredbama u istom ili drugom ugovoru između istih strana uzimajući u obzir prirodu proizvoda ili usluge i svih drugih učesnika u vezi sa zaključenjem ugovora.
(3) U slučaju nedoumice u vezi sa značenjem pojedinih odredbi u ugovoru, važit će značenje koje je povoljnije za potrošača.
(4) Smatra se da je potrošač bio upoznat o ugovornim odredbama ako ga je trgovac upozorio i ako su mu one bile dostupne.
Član 94.
(1) Trgovac ne smije zahtijevati ugovorne odredbe koje su nepravedne ili koje bi prouzrokovale štetu potrošaču.
(2) Ugovorne odredbe iz stava (1) ovog člana ništavne su.
Član 95.
Ugovorne odredbe koje potrošač nije lično ugovarao smatrat će se nepravednim ako:
a) stvaraju značajnu nejednakost između prava i obaveza ugovornih strana na štetu potrošača;
b) bi ispunjenje ugovornih obaveza značajno odstupilo od opravdanog očekivanja potrošača;
c) su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima. Član 96.
U općim uvjetima formularnih ugovora naročito nije punovažna odredba:
[...]
d) kojom ugovorna strana predviđa da obećanu činidbu može izmijeniti ili od nje odstupiti isključivo uzimajući u obzir svoj interes;[...]
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 080024 17 Rev od 16. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. januara 2019. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. U vezi sa apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, prije svega, ukazao na Odluku broj AP 5328/15 (odluka o dopustivosti i meritumu od 13. marta 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18, dostupna i na www.ustavnisud.ba) u kojoj su razmatrana gotovo ista pitanja. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, imao u vidu Direktivu Vijeća Evropske zajednice broj 93/13 od 5. aprila 1993. godine („Službeni list EZ“ broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i odluke ESP u predmetima broj C-26/13 od 30. aprila 2014. godine i C-186/16 od 20. septembra 2017. godine, zaključivši nakon detaljne analize da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje (op.cit., AP 5328/15, tač. 33-39).
26. Ustavni sud je u predmetu broj AP 3877/17, upravo slijedeći praksu iz Odluke broj AP 5328/15 na koju se pozvao, zaključio da nema razloga da se donese drugačija odluka u odnosu na isto pitanje koje apelant postavlja u ovoj apelaciji, u skoro istim okolnostima, pozvavši se na obrazloženje koje je dato u ranijoj odluci. U citiranoj odluci Ustavni sud je u pogledu primjene Zakona o zaštiti potrošača, na koji se i apelant poziva u predmetnoj apelaciji, naveo: „Pri tome tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantica u spornom ugovornom odnosu iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana. U vezi s tim, sudovi su, između ostalog, istakli da apelantice niti u tužbi, niti u postupku nisu tvrdile da im odredbe spornog ugovora nisu bile jasne, ili da izjava prvoapelantice za zaključenje spornog ugovora nije bila dana slobodno i ozbiljno, te da na te okolnosti nisu ni predlagale izvođenje dokaza. Osim toga, nema ništa što bi ukazalo, niti su apelantice u tužbi tokom postupka, pa niti u apelaciji tvrdile da im ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne u vrijeme zaključenja ugovora.“ Također, Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da je „…Vrhovni sud (je) istakao da je princip ekonomske ravnoteže zaštićen u obligacionom pravu različitim pravnim sredstvima, odnosno da postoje različiti instrumenti za otklanjanje poremećene ravnoteže uzajamnih davanja do koje dođe u vrijeme ili tokom trajanja ugovora, ali je obrazložio da apelantice nisu koristile te instrumente, odnosno da nisu postavile ni zahtjev za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja, ni zahtjev za raskid ili izmjenu ugovora“. Isto tako, Ustavni sud je u predmetnoj odluci naveo da „…Vrhovni sud je čak ispitao i mogućnost da apelantice, zbog nesrazmjere činidbi, traže izmjenu zelenaškog ugovora, ali je zaključio da se iz izvedenih dokaza ne može zaključiti da bi se moglo raditi o takvom ugovoru“.
27. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, argumentovano obrazložio svoju odluku, a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje poziva na obrazloženje koje je dato u Odluci broj AP 3877/17. Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću činjenična i pravna pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud detaljno obrazložio u citiranom predmetu.
28. Stoga, Ustavni sud, zbog istih razloga koji su navedeni u Odluci broj AP 3877/17, zaključuje da osporenom odlukom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena i prava iz člana II/3.f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta. Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju navedenih prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da osporena presuda Vrhovnog suda nije utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente, niti dokaze iz kojih bi proizlazilo da je prema njemu postupano drugačije u odnosu na lica koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji jer, kako je već navedeno, na isti način su donesene sudske odluke o tužbama koje su podnesene u vezi sa istim ili sličnim pravnim pitanjem. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi navedenih prava.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava iz člana II/3.f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao dovoljne i relevantne razloge o svojim zaključcima da u konkretnom slučaju nije dokazano da odredbe o valutnoj klauzuli u spornom ugovoru, u vrijeme njegovog zaključenja, apelantu nisu bile dovoljno jasne i razumljive, odnosno da je ugovaranje tzv. valutne klauzule nezakonito.
32. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava iz čl. II/3.f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta kada apelant tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, i kada apelant ne nudi argumente koji bi ukazivali da je prema njemu postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević