Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/20 („GUGI COMMERCE“ d.o.o. Budva)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2262/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2262/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „GUGI COMMERCE“ d.o.o. Budva , na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka

58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „GUGI COMMERCE“ d.o.o. Budva protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 011412 19 Rev od 13. svibnja 2020.

godine, Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 011412 19 Pž 2 od 23. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Trebinju broj 62 0 Ps 011412 18 Ps 2 od 31.

prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „GUGI COMMERCE“ d.o.o. Budva (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Drago Babić, odvjetnik iz Bileće, podnio je 3. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga sud Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 011412 19 Rev od 13. svibnja 2020. godine, Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 011412 19 Pž 2 od 23. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Trebinju broj 62 0 Ps 011412 18 Ps 2 od 31. prosinca 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženik (HE „Dabar“ d.o.o. Trebinje) na ime izvedenih radova isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su, radi postizanja zajedničkoga nastupa na otvorenome postupku javne nabavke za izbor najpovoljnije ponude za izvođenje radova na putu Bežđeđe – Zovi Do, privredna društva „Herc gradnja“ d.o.o. Bileća, „Hercegovina putevi“ a.d. Trebinje i apelant zaključili ugovor o konzorciju 8. listopada 2012. godine. Vrhovni je sud istakao da su tim ugovorom članovi konzorcija uredili zajedničko nastupanje i realiziranje poslova i suglasili se da je nositelj konzorcija „Herc gradnja“ d.o.o. Bileća, koji će vršiti koordiniranje između ugovornih strana, predstavljati i zastupati konzorcij prema naručitelju tj. tuženiku, preuzimati obveze, naputke i realiziranje cjelokupnoga ugovora i ovjeriti sva dokumenta uključujući plaćanje, te po potrebi angažirati podizvođače (članak 2. ugovora o konzorciju). Vrhovni je sud istakao da prema tomu, međusobni odnos članova konzorcija je ovim ugovorom riješen, kao i odnos prema tuženiku kao naručitelju posla, prema kojemu u ime njih, kako u postupku izbora najpovoljnijega ponuđača, tako i u pogledu svih pitanja oko realizacije kasnije zaključenoga ugovora nastupa nositelj konzorcija, tj. „Herc gradnja“ d.o.o. Bileća. Vrhovni je sud istakao da je sukladno tomu ugovoru „Herc gradnja“ d.o.o. Bileća kao sudionik postupka za izvođenje radova odlukom tuženika od 13. studenoga 2012. godine izabrana za najpovoljnijega ponuđača za izvođenje radova na predmetnoj dionici, te da je nakon toga 11. veljače 2013. godine zaključen i ugovor o izvođenju radova između tuženika i nositelja konzorcija. Vrhovni je sud istakao da, slijedom toga, proistječe da apelant nije ugovorna strana ugovora o izvođenju radova od 11. veljače 2013. godine, da nije legitimiran za postavljanje zahtjeva za isplatu za radove za koje tvrdi da je izveo na predmetnoj dionici puta, jer se prema ugovoru od 11. veljače 2013. godine ne nalazi u obligaciono pravnome odnosu sa tuženikom. Vrhovni je sud istakao da se dakle, na temelju ugovora u izvođenju radova od 11. veljače 2013. godine, na temelju odredbe čl. 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) nalaze tuženik kao naručitelj posla i nositelj konzorcija kao izvođač radova, sa točno određenim pravima i obvezama. Vrhovni je sud istakao da pitanje da li su završeni svi radovi na izgradnji puta i sačinjena okončana situacija, pitanje karaktera radova koje apelant tvrdi da je izveo, a koji su upisani u građevinsku knjigu i dnevnik (tj. pitanje da li se radi o naknadnim, nepredviđenim radovima, ili o otklanjanju nedostataka na koje je ukazivao naručitelj posla), te njihova eventualna plaćanja, može biti riješeno samo između izvođača radova i naručitelja posla, koji trebaju riješiti sva pitanja oko izgradnje predmetnoga puta pa i konkretnih radova apelanta. Vrhovni je sud istakao da je obveza apelanta bila da između ostaloga dokaže, da li je radove fakturirao nositelju konzorcija, da li su nositelju konzorcija ti radovi plaćeni sukladno ugovoru o konzorciju, jer za radove koji nisu obuhvaćeni kako je to predviđeno odredbom čl. 633. st. 1. ZOO, a koje je apelant izveo, isti na sebe je preuzeo rizik da će po ugovorenoj cijeni izvesti i sve nepredviđene i viškove radova.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući „da ako Vrhovni sud tvrdi da apelant nije u obligaciono pravnom odnosu sa tuženikom, to bi moralo da se potkrijepi nekom zakonskom odredbom“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi u obrazloženjima odluka pobijanih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovitih sudova, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/20 („GUGI COMMERCE“ d.o.o. Budva) | Sudska praksa | Aktio