Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3001/20 (B. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3001/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3001/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Bekira Džanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bekira Džanić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 080026 19 Rev od 19. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 080026 18 Gž od 27. avgusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 080026 16 P od 14.
septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bekira Džanić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bihaća, koju zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijela je 18. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 080026 19 Rev od 19. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 080026 18 Gž od 27. avgusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 080026 16 P od 14. septembra 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 080026 16 P od 14. septembra 2018. godine obavezana je apelantkinja da u roku od 30 dana stan pobliže označen izrekom predmetne presude isprazni od stvari i lica i preda tužiocu (Unsko-sanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona) pod prijetnjom izvršenja, te da mu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 14. septembra 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 P 080026 18 Gž od 27. avgusta 2019. godine odbio predmetnu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 126. stav (1) Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od lica koje je u njenom posjedu, dok je odredbama člana 127. stav (1) navedenog zakona propisano da, da bi ostvario pravo na povrat stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je tužilac dokazao da je vlasnik stana čiju predaju u posjed zahtijeva i da se stan bez pravnog osnova nalazi u posjedu apelantkinje. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kantonalni sud je naveo da je, tumačenjem navedenih zakonskih odredaba, izveo zaključak da se, nakon stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ne može sticati stanarsko pravo na stanovima, pa su tako osobe koje su u stan ušle poslije stupanja na pravnu snagu predmetnog zakona (6. decembra 1999. godine) bespravni korisnici, a što je upravo slučaj u konkretnom predmetu (budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelantkinja predmetnu nekretninu koristila na osnovu rješenja o dodjeli stana na korišćenje od 10. aprila 2001. godine do 16. avgusta 2002. godine, te da predmetni stan nakon toga koristi bespravno). Kantonalni sud je dalje naveo da se, imajući u vidu navedeno, u predmetnom postupku ne mogu primijeniti odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, već isključivo odredbe Zakona o stvarnim pravima koje se odnose na postupak po vlasničkoj tužbi za povrat stvari.
4. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 27. avgusta 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 080026 19 Rev od 19. maja 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili odredbe materijalnog prava, a konkretno čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima jer su u konkretnom slučaju na osnovu izvedenih dokaza utvrdili da je tužilac vlasnik predmetne nekretnine koju apelantkinja koristi bez pravnog osnova, te da je tužilac imao pravo da, shodno navedenim zakonskim odredbama, od apelantkinje kao nesavjesnog posjednika traži iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantkinja navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana
30. Zakona o stambenim odnosima, a ne odredbe čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević