Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2832/20 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2832/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2832/20, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 034290 20 Gž od 4.

marta 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 034290 20 Gž od 4.

marta 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 5. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 034290 20 Gž od 4. marta 2020. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 19. augusta 2020. godine.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 I 034290 19 I od 20. decembra 2019. godine (koje je ispravljeno Rješenjem suda BiH broj S1 3 I 034290 19 I od 30. decembra 2019. godine), na osnovu prijedoga za izvršenje pravomoćne i izvršne presude Suda BiH broj S1 3 P 019450 15 P od 15. marta 2017.godine, koja je potvrđena Presudom Suda BiH broj S1 3 P 019450 17 Pž od 11. decembra 2017.godine, koji je podnio povjerilac ("Scout“ d.o.o. Zagreb), Sud BiH je odredio izvršenje protiv apelantice radi predaje pokretnih stvari pobliže označenih izrekom rješenja. Određeno je da će se izvršenje provesti pljenidbom i predajom, uz potvrdu povjeriocu, te je zabranjeno apelantici da na bilo koji način raspolaže zaplijenjenim pokretnim stvarima, uz upozorenje postojanja krivičnopravnih posljedica postupanja protivno zabrani. Obavezana je apelantica da povjeriocu na ime troškova izvršnog postupka isplati novčani iznos.

3. Osporenim rješenjem Suda BiH odbijene su žalbe apelantice izjavljene protiv Rješenja o izvršenju broj S1 3 I 034290 19 I od 20. decembra 2019.godine i Rješenja o ispravci rješenja o izvršenju broj S1 3 i 034290 19 I od 30. decembra 2019.godine i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

4. U obrazloženju osporenog rješenja, Sud BiH je naveo da je iz sadržaja presude-izvršnog naslova na osnovu koje je pokrenut ovaj izvršni postupak vidljivo da su predmet parničnog postupka bile stvari oružje i municija, zastarjelo i neperspektivno naoružanje kojih se Bosna i Hercegovina morala riješiti na osnovu preuzetih međunarodnih obaveza u skladu sa aktom Ministra odbrane. Sud BiH je naveo da su neosnovni navodi apelantice da se u konkretnom slučaju radi o stvarima koje su namijenjene odbrani, te da bi iste u smislu člana 4. stav 4. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH bile izuzete od izvršenja. Sud BiH je naveo da stvari koje su taksativno nabrojane u izreci presude i čija se predaja u posjed traži prijedlogom za izvršenje nisu namijenjeni odbrani, jer se radi o višku naoružanja i municije kojih se država Bosna i Hercegovina mora riješiti, zbog čega je na osnovu međunarodnog tendera došlo do zaključenja ugovora između Federacije BiH kao prodavca i SCOUT D.O.O. Zagreb kao kupca. Sud BiH je naveo da je nakon uspostavljanja Ministarstva odbrane BiH, Ministarstvo sa Federacijom BiH i Republikom Srpskom zaključilo sporazum o raspolaganju pravima i obavezama na pokretnoj imovini koja će služiti za potrebe odbrane, te je istim preuzela i navedene ugovore i obavezala se da će preduzeti sve aktivnosti za izvršenje ugovora. Sud BiH je naveo i da je neosnovan prigovor apelantice da se radi o "res iudicata" iz razloga što je prvobitni prijedlog za izvršenje odbačen rješenjem, te u konkretnom izvršnom postupku nije meritorno odlučeno. Sud BiH je ukazao i da prigovor apelantice koji se odnosi na činjenicu da je između stranaka zaključen protokol o izvršenju presude, takođe ne stoji, jer protokol nije izvršna isprava na osnovu koje je sud dozvolio izvršenje. Sud BiH je naveo da je navedeni protokol zaključen u cilju izvršenja pravomoćne presude pa je neosnovan i prigovor apelantice koji se odnosi na prestanak obaveza i na predaju stvari nakon proteka od jedne godine. Sud BiH je naveo da navodi apelantice da je povjerilac trebao dobrovoljno preuzeti predmetne stvari jer ga je isti pozivao, nisu od uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari obzirom da je iz predmeta vidljivo da je postojala prepiska između stranaka koja očito nije dovela do dobrovoljnog ispunjavanja obaveze iz presude. Sud BiH je naveo da iz navedenih razloga ne postoje zakonske smetnje za sprovođenje ovog izvršenog postupka u smislu odredbe člana 41. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da Sud BiH nije pravilno raspravio prigovor presuđene stvari u konkretnom slučaju, a propustio je da utvrdi da je u konkretnom slučaju predmet izvršenja potraživanje oružja i opreme namijenjene odbrani. Apelantica navodi i da je presuda na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje neizvršiva, jer predmet izvršenja nije moguće odrediti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo apelantice na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

1. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o žalbi apelantice podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo povjerilac protiv apelantice kao izvršenika na osnovu Presude Suda BiH broj S1 3 P 019450 15 P od 15. marta 2017.godine, koja je potvrđena Presudom Suda BiH broj S1 3 P 019450 17 Pž od 11. decembra 2017.godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelantice“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

3. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

4. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

5. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u pravo apelantice na imovinu bilo proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njenog prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

6. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

7. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2832/20 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio